Povijesni kutak - Piše: Stjepan Beretić

Sombor u XVI. stoljeću

Seljačka buna

Još 1437. godine ugušena je pobuna seljaka u Erdelju. U južnoj Bačkoj, u Srijemu i u južnom Banatu su seljaci bili u stalnoj nesigurnosti zbog učestalih provala Turaka. Zbog tako teškog života se stanovništvo tih krajeva počinje iseljavati u središnju Mađarsku i sjevernije županije gdje su očekivali mirniji život. Mađarski su kraljevi slali vojsku braniti južne granice svoga kraljevstva. Kad je 1470. godine mađarska vojska krenula prema Šapcu u namjeri da spriječi Turke u gradnji šabačke tvrđave, vojska se dala na pustošenje. Južna Bačku, posebno kraj oko Novog Sada su opustošili gore od Turaka.

Učestale provale Turaka i opasnost od prodora turske vojske prema sjeveru i zapadu Europe potakle su mađarske plemiće da zatraže pomoć od pape. Križarsku vojnu je posebno zagovarao ostrogonski nadbiskup i primas Mađarske, kardinal Toma Bakač, koji je radi organizacije vojne otputovao u Rim. Novčanu potporu doduše nije dobio, ali je dobio ovlaštenje od pape Lava X., da sazove križarsku vojnu protiv Turske. Toma Bakač je osobno došao u Bačku da bi svečano oglasio vojnu u Titelu, Baču i Czobor Szent Mihályu (Somboru). Na Cvjetnicu 1514. godine su Somborci mogli čitati proglas na vratima dominikanske crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije. Bačka je određena za zborno mjesto
svih mađarskih križara. Među križarima su bili mahom kmetovi, po koji bilježnik ili sudac, dok se plemstvo posve oglušilo na poziv. Na Uskrs 1514. godine se u Czobor Szent Mihály sleglo veliko mnoštvo slabo naoružanih križara. Iz Czobor Szent Mihálya su se uputili prema Baču. Mađarsko plemstvo je međutim negodovalo protiv naoružavanja seljaka u strahu da se, inače nezadovoljni seljaci, ne okrenu najprije protiv svojih gospodara. Osim toga, bili su u brizi tko će im raditi na poljima, ako im kmetovi odu na ratište. U Kalačko-Bačkoj nadbiskupiji se okupio veliki broj seljaka za križarsku vojnu. Kardinal Toma Bakač je sa sobom
iz Rima donio bulu pape Lava X., kojom papa svakom seljaku koji se pridruži
križarskoj vojni obećava oslobođenje od kmetovskih obveza. Strogim crkvenim kaznama je zaprijetio vlasteli koja bi spriječila seljake da se odazovu vojni protiv Turaka. Nada, da će se osloboditi kmetstva, potaknula je seljaštvo i najsiromašnije građane, da se masovno odazovu. Uz seljake je odmah stalo siromašnije stanovništvo gradova, osiromašeni plemići, pa i seoski župnici. Veliku ulogu u tom okupljanju seljaštva su igrali i redovnici prosjačkih redova, kao franjevci u Baču ili dominikanci u Somboru.

Poslije smrti kralja Matije Korvina, koji vladao od 1458. do 1490. godine, nastupilo je izuzetno teško stanje po seljake. S jedne strane strah od Turaka, a s druge strane ponašanje vlastele prema njima su još više pobudili nezadovoljstvo seljaka.

Tomi Bakaču nije bilo teško okupiti seljake. Kad se mnoštvo seljaka počelo okupljati pod Peštom, mađarsko plemstvo je bilo iznenađeno. Oko Dózse je bilo 40.000 kmetova. Odziv je bio masovan. Godine 1514. pobunjeni seljaci okupljeni oko Györgya Dózse, koji je imao već puno iskustva ratujući protiv Turaka, okupili su se pod Peštom u prvom redu za rat protiv Turaka. Turci su u međuvremenu
ponudili primirje, pa je Toma Bakač pokušao zaustaviti okupljene seljake. Tada su se seljaci svom žestinom okrenuli protiv mađarske vlastele. Kad je vojska pobunjenih kmetova krenula prema jugu, najprije je udarila samo na one plemiće koji su svoje kmetove sprječavali u namjeri da im se pridruže, a onda su počeli pustošiti sve što im se našlo na putu. Tako se promijenila svrha križarske vojne. Nezadovoljni seljaci su se pod Dózsinim vodstvom okrenuli najprije protiv svojih gospodara. Još je György Dózsa zaprijetio da će pobiti svu vlastelu, te da će pobunjenim seljacima razdijeliti na jednake dijelove sve posjede plemića. Tim svojim nastupom je postigao to da je još više kmetova stalo uz njega. Strašno pustošenje sa sjevera obrušilo se i na čitavu Bačku, pa tako i Sombor. U pobuni su trpjeli i crkveni velikodostojnici. Kalačko-Bački nadbiskup Grgur Frankopan je progonjen od Kalače do Bača, gdje se skrio u tvrđavu. Čanadskog biskupa Miklósa Csákyja su ogorčeni pobunjenici nabili na kolac. Pobuna mađarskih seljaka je bila još tragičnija nego ona pobuna hrvatskih i slovenskih seljaka pod Matijom Gubcem 1571. godine. Hrvatsko i slovensko plemstvo, poučeno primjerom svojih mađarskih prijatelja, nije dopustilo da pobuna seljaka uzme maha kao što je bila uzela maha u Mađarskoj.

Uništena crkva zbornog kaptola u Háj Szent Lőrincu

U svojim ratnim pohodima pobunjeni kmetovi nisu progonili samo vlastelu već i sav njihov posjed. Tako su stradala i kulturna dobra. Tada je razrušena i spaljena crkva Zbornog kaptola u Háj Szent Lőrincu. Pobunjeni kmetovi su svoje pohode vodili u više pravaca. Jedan je pod zapovjedništvom svećenika Lőrinca Mészárosa udario na zapadnu Bačku. Tamo ih je stigla vlastelinska vojska. Crkva je zapaljena, a sa zapaljenog zvonika crkve plemići su strmoglavili Lőrinca Mészárosa. Taj zborni kaptol u Kalačko Bačkoj nadbiskupiji je postojao od 1173. godine. Od 1526. godine toj se crkvi i kaptolu gubi svaki trag. Jedni drže, da se crkva i mjesto Háj Szent Lőrinc nalazilo na području današnje Sonte, a István Diós u četvrtom svesku mađarskog katoličkog leksikona iz 1998. godine, kaže da se to mjesto nalazilo južno od grada Baje, na području sela Baškut (Vaskút). Péter Rokay, Zoltán Györe, Tibor Pál i Sándor Kaszász - pisci knjige "Istorija Mađara", izdane u Novom Sadu 2002. godine, misle kao i Diós, da se spomenuti zborni kaptol nalazio sjeverno od Sombora, ali ne određuju pobliže njegovo mjesto. Glavnina pobunjenih seljaka se okrenula prema Temišvaru pustošeći sve pred sobom. Prestrašenom plemstvu je priskočio u pomoć Ivan Zapolja, kmetove su masovno pogubili, a Györgya Dózsu i njegovog brata su nakon okrutnog mučenja također pogubili u Temišvaru.