Iz propovijedi mons. Stjepana Beretića na Večernjoj molitvi u katedrali-bazilici, 9. 08. 2008.

Dužijanca je osmijeh široki kao ravnica naša

Pjesma veli: Lipo ti je rano uraniti - prije zore kad slavuji poje. I ranili su žeteoci u staro vrijeme. Govorilo se: Uranio, zoru privario. I sva je zemlja naša na nogama kad je žetva. Kokićevim riječima govori naš seljak: "Poći ću k dragim žitorodnim njivama. Znadem, dočekat će me dah poljskog cvijeća i klasovi zreli. Nad beskrajnim morem pšeničnim, kada ga rastaljenim zlatom jutarnjeg svjetla sunčane zrake poplave, nad bijelim salašićima, skrivenim u zelenilu dudova starih, uzdignut će ruke drhtave" (A. Kokić). U Hrvatskoj Slavonci pjevaju: "al' je lipo bit' u žetvi, diko!"

"Beskrajna ravan nije nikada tako lijepa kao u dane ljetne, kada pšenica zori, sunce crvene zrake kad upre u more žitno, cijela ravnica sjajnom brončanom
vatrom gori" (A. Kokić). I naša se bačka zemlja raduje žetvi. Sve je njivi okrenuto. Bačka u žetvu krenula. Da se pitamo: "Tko je ova koja dolazi kao što zora sviće, lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, strašna kao vojska pod zastavama? (Pj 6,10) - Aleksa Kokić bi odgovorio srcem bunjevačkim: "Bačka - ravan plodna i bez kraja. Mriši brazda, poljski cvit! Nebo plavo puno sjaja, vedre pisme, sriće svit... to je Bačka - kutić raja, to je zemlja ponosna..." (A. Kokić). Zato ćemo ovaj miris
brazde čuvati do Božića, ovu slamu, i ovo zrno pšenično u svoju ćemu blagdansku sobu unijeti, a onda ćemo Isusu u badnjoj noći govoriti: "Vjeruj, Isuse, nikad sretniji, vedriji nismo, iako nevolja teška svakim danom nas prati,
nego u božićnoj noći, kad jasle gledamo male, kako i Tvoje srce jednako s našim pati" (A. Kokić). Tu se zemlja nikada prodavala nije. Tu zemlja miriše. I taj kutić raja, ta zemlja ponosna spala je na Božju pomoć. Zato smo pjevali: "Gospodine, pohiti da mi pomogneš!" Zato smo ovdje u srcu naše biskupije obećali našoj
plodnoj i beskrajnoj ravni: "Radi braće i prijatelja svojih klicat ću: Mir tebi! Radi Doma Gospodina Boga našega za sreću tvoju ja ću moliti" (Ps 122, 8-9). /.../

Dragi naš goste, biskupe Franjo! Mi znamo, kako Vi volite našu Bačku. Pri kraju turskog ropstva i poslije njega, Bačka je bila utočište Herceg-Bosne. Razorili su ovu zemlju Tatari, razorili je Turci. Prolazila je trnovitim putom. Na jugu i na zapadu Bačke se naš puk spominje 320. obljetnice svoga doseljenja iz Soli, iz Olova, iz Bosne. Povijest Bosne jako sliči povijesti mile nam Bačke. Da nije Bosne, Slavonije ne bi bilo. Govorilo se s neprikrivenim ponosom: Sve naseli - sebe ne raseli. Ovu bačku zemlju Bosna nastani - sebe ne raseli. Budim naseli - sebe ne raseli, Slavoniju, Baranju, Srijem naseli - sebe ne raseli. A onda dođe rat i proždrije sve. Kad promotrim povijest Bosne, kad vidim povijest Bačke, naviru mi riječi Božjeg priznanja iz proroka Izaije: "O nevoljnice, vihorom vitlana, neutješna, ... odbaci tjeskobu, nemaš se čega bojati, odbaci strah, jer ti se neće primaći" (Iz
54,11.14) Na mahove mi se učini, da nam se strah i nesigurnost pod kožu, u kosti uvukao. A onda čujem Gospodinovo jamstvo: "Pa nek se pokrenu planine i potresu brijezi, al se ljubav moja neće odmać' od tebe, nit će se pokolebati moj
Savez mira" (Iz 54,10). Može li nas utješiti ta Božja riječ? Može. Na susretu hrvatske katoličke mladeži u Varaždinu, bilo je, preuzvišeni gospodine biskupe, iz Vaše biskupije 365 mladih, iz naše 90. Tri puta vas je više bilo, a biskupija vam
broji 6500 vjernika! Neka Vama i dragoj Banjalučkoj biskupiji nada i ponos bude u Božjem obećanju: "Svi će ti sinovi Jahvini biti učenici, i velika će biti sreća djece tvoje" (Iz 54,10). Bosni je Bog darovao ljepotu i kao da njoj pjeva pjesnik:
"Glava je tvoja kao brdo Karmel, a kosa na glavi kao purpur i kralj se zapleo u njene pletenice. Kako si lijepa i kako si ljupka, o najdraža među milinama" (Pj 7,6).

Ponosni smo, preuzvišeni gospodine biskupe, što ste nam došli. Danas katolička Subotica pjeva: "Od istoka Sunčeva do zalaska hvaljeno bilo ime Gospodnje." Gospodine biskupe, došli ste s nama moliti, zahvaljivati, s nama slaviti Dužijancu. Dužijanca su ruke sklopljene, dužijanca je pjesma vesela, dužijanca je mladost razigrana. Dužijanca je osmjeh široki kao ravnica naša. Za kruh i nemamo drugo nego ruke radničke, sklopljene, pjesmu zahvalnosti, igru dobra i vesela srca.
Dok hvalu pjevamo za pšenicu i dok se kruhu radujemo, molimo za život i govorimo našem Bogu: "Blagoslov prospi na djecu, tu brigu našu i radost, zdrava da budu i dobra, ravnaj im srce vrelo i daj da ljube Tebe". (A. Kokić) U radosti dužijance večeras govorim molitvu:"Bože, sačuvaj narod moj mali. Vodi ga rukom očinskom, svetom... Ne molim za sebe danas ni jednom jedinom riječju. Kad rod moj plače zar srce šutjeti može? I zato prosim Te smjerno, usliši moju molitvu
skromnu: Spasi moj narod, o Bože". (A. Kokić)

Crnica i pijesak subotički, zemlja Bačka je vazda plodna bila. Ovdje su stasali dobri ljudi, plemeniti svećenici, dobre redovnice, gorljivi redovnici. Ovdje je rođena ljubav Ivana Antunovića za jezik nam ubavi, ovdje je prije 125 godina skromni kapelan bikićki Pajo Kujundžić bez novaca i bez kapitala, ljubavlju srca pokrenuo Danicu Subotičku, naš kalendar, da taj skromni godišnjak, u vrijeme kad ni škole svoje imali nismo, svijetli nadom mladoga sunca. Mladi je učitelj Mandić pokrenuo časopis Neven. Danicu su čuvali svećenici. Danicu je čitao puk naš i čuvao desetljećima pod svojim siromašnim krovovima. Danicu su uređivali svjetovnjaci kao Ivo Prćić, Bela Gabrić. Radili su na njoj i rade djevojke i mladići naši, radili na njoj svećenici i do danas je sačuvali, oplemenili i obogatili. Zahvaljujući najvjernijoj ljubavi ovoga puka Subotička nam Danica svijetli nadom u bolje dane. Ova je
Dužijanca i zahvala za našu Subotičku Danicu i za sve one koji su je njegovali čuvali, oživljavali! Hvala Ti, Gospodine!

Zaboravit će na brigu i muke momci i cure kad večeras u srcu grada pod ponosnim tornjem naše gradske kuće zaplešu, zasviraju i zapjevaju. Zaboravit će i radnik i građanin nevolje i muke od miline radosti, od raskoši nošnje, od ljubavi ponosne mladosti naše.

Neka nas sva ta ljepota ponese. Neka nam u srce uđe Marijina kliktava radost, da srcem punim odanosti zapjevamo Gospin hvalospjev. Ništa nam ne ostaje nego Marijina lijepa riječ zahvalnosti: Veliča duša moja Gospodina! Amen.