Upoznajmo Bibliju - Piše: dr. Tadej Vojnović, OFM

Noć kad je Jahve bdio (2)

Već smo više puta spomenuli da u Bibliji, pogotovo u Petoknjižju, susrećemo mnoge predaje. To su sve tako važni događaji da nije ni čudo što su bili zabilježeni na različitim mjestima i od različitih ljudi. Sve ovo posebno vrijedi kad je u pitanju Pasha, izlazak Izraelaca iz egipatskog ropstva. Ovdje susrećemo i jahvističku (J) i svećeničku (P) kao i predaju Ponovljenog zakona (D). Pisac je nastojao sve to više manje sretno spojiti, budno pazeći da ni jedan od tih dokumenata ne okrni pa je tomu žrtvovao sve ostalo, kao što su sklad pripovijedanja, preglednost pripovijedanja, već se služi "šavovima" koji često djeluju nespretno.

Pogledajmo u ovom svjetlu 12. poglavlje Knjige izlaska kako bismo uočili ovu šarolikost dokumenata, odnosno predaja. Zajedno idu redovi 1-13 i 43-51 i oni pripadaju svećeničkoj predaji (P). Između toga pisac je ubacio i dvije druge predaje: redovi 21-23 pripadaju jahvističkoj predaji (J) a redovi 24-27 pripadaju predaji Ponovljenog za kona (D).

Obred Pashe

Kad je riječ o obredu, već ste sigurno pogodili, ovaj dio pripada svećeničkoj predaji (P). Pogledajmo ove propise! Prije svega određuje se vrijeme kada pashu treba slaviti. Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima, neka vam bude prvi mjesec u godini, tako Bog naređuje Mojsiju i Aronu. Ne spominje se koji je to mjesec, možda zato što je ta naredba izrečena upravo tog istog mjeseca. U Izl 23,15; 34,18 i u Pnz 16,1 ovaj se mjesec zove Abib. To je proljetni mjesec koji se zove još i Nisan. Kad Bog kaže: Ovaj mjesec neka ti bude prvi u godini... to s jedne strane može značiti da će biti početak kalendara, ali je daleko više prisutno njegovo teološko značenje, tj. on treba biti glavni mjesec jer je u njemu Jahve izvršio svoju pashu, svoj prolaz kroz Egipat i oslobođenje izraelskog naroda. Ovdje bibličari raspravljaju i o 2 kalendara: prije babilonskog sužanjstva i poslije babilonskog sužanjstva. Ali to je sporedno. Bitno je i sav je naglasak na Jahvinoj pashi u kojoj je Jahve oslobodio Izraelce. Zato mjesec pashe mora biti prvi mjesec u godini u smislu primarni a ne mora u redoslijedu kalendara biti prvi.

Smatra se da je sam datum pashe (14. dan) određen tek u babilonskom sužanjstvu i nakon njega i na to je imao utjecaj babilonski kalendar koji je poznavao proljetni ekvinocij. To su prilagođenje izvršili svećenički krugovi.

Janje ili kozle

Neka svatko za obitelj pribavi jedno živinče. Nije precizirano koje i kakvo. Kasnije, u retku 5. govori se precizno: može biti janje ili kozle. Potrebno ga je nabaviti 10. dana mjeseca i čuvati ga do 14. dana. Izbor janjeta ili kozleta mora se ravnati po dva kriterija: prvo, mora biti takvo da se može pojesti unutar obitelji ili eventualno u zajedništvu s najbližim susjedom, i drugo, janje mora biti bez mane, jedne godine staro i muško. Živinče mora biti tamim. To je hebrejski izraz koji je teško prevesti jer u sebi nosi dvije komponente: to je komponenta cjelovitosti (ne može biti slijepo ili hromo...) i komponentu žrtvenosti, jer pasha je žrtva! Žrtveno klanje janjeta mora se obaviti kad se spusti suton (doslovno u hebr. ben ha'arbajim, što znači između dvije večeri, tj. između večeri dana koji odlazi i dana koji nastaje, kako su neki prevodioci i preveli).

Žrtvena krv

U Bibliji krv znači život (često je tako i kod nas, npr. dao je svoju krv za slobodu u smislu "život") pa zato Židovi nikada nisu smjeli jesti krv. Ona se uvijek kod klanja ispuštala jer dok je ona u životinji, tako dugo je u njoj i život a život se ne smije jesti. Kad su se životinje žrtvovale, tada se njihova krv, ako je tako bilo određeno, skupljala u posudu (npr. tako je učinio Mojsije kad se sklapao savez pod Sinajem, tako čini veliki svećenik kad obavlja obred pomirenja Jom kippur), a kod žrtvovanja u hramu postojali su kanali po kojima je otjecala krv.

U propisu za pashalnu žrtvu određeno je da se krv skupi. Bog po Mojsiju određuje: Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratka i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. U izvorniku ne piše poškrope već se krv stavlja (hebr. natan) na oba dovratka i nadvratak. Septuaginta (LXX) i Vulgata (stari latinski prijevod) su točno preveli. Žrtvovatelji trebaju blagovati životinju pečenu na vatri i to iste noći. Zabranjeno je jesti bilo što od životinje prijesno ili kuhano. Osim toga potrebno je pojesti cijelu životinju s glavom, nogama i ponutricom. Kao prilog jede se beskvasni kruh i gorko zelje. Iz ovoga se vidi da su se u svećeničkoj redakciji (P) već spojile dvije različite tradicije, tj. nomadska i sjedilačka (ratarska) i dva različita blagdana (kod nomada prvine ovaca a kod sjedilaca prvine žetve). U kasnijoj su interpretaciji i beskvasni kruh i gorko zelje dobili svoja značenja. Kruh nije stigao uskisnuti zbog brzine izlaska, a gorko zelje podsjeća na svu gorčinu progonstva.

Zašto krv?

Po mišljenju mnogih bibličara, jedino je znak krvi veza s onim zlima koja su se prije događala. Ovdje je krv prisutna kao znak i kao život. Krv će biti znak: u zatornom sudu Bog će mimoilaziti kuće Izraelaca koje su označene i u njima ostaviti život. Kako krv znači život, Bog će poštedjeti živote prvorođenaca u kućama u kojima bude krv. Radi se o prvorođencima i ljudi i životinja. Ovim svojim zatornim prolazom Bog će poniziti sva egipatska božanstva u koja se oni uzdaju, jer ni jedan im od njihovih bogova neće moći pomoći.

Ovaj svećenički propis o slavljenju obreda pashe završava sa tri zapovijedi: ovaj dan treba biti spomen-dan, ovaj dan treba slaviti kao blagdan u čast Jahvi i ovaj dan treba slaviti po trajnoj uredbi od koljena do koljena. Time je rečeno i određeno sve. Cijela izraelska zajednica kroz svu će povijest svake godine 14. nisana slaviti i doživljavati svoj izlazak iz Egipta i svoje oslobođenje. Tako će slavljenje pashe objediniti i njezin komemorativni dio (spomendan) sa njezinom mistagoškom dimenzijom (oni se sada uključuju u taj narod koji izlazi iz Egipta), da bi se kasnije pridružilo i treće značenje a to je ono eshatološko: pasha će u sebi sadržavati i čekanje one jedinstvene mesijanske pashe koju će Mesija slaviti sa svojim narodom kada dođe.

(U sljedećem broju: Prolaz Jahvin i izlazak)