Duhovnost - Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD

Susret Boga i čovjeka

Obraćenje srca

Najčešća tema u Bibliji jest pokora i obraćenje srca. To pretpostavlja da se čovjek prizna grješnikom, nesavršenim, nezadovoljnim, izvan pravog istinskog puta. Obraćenje je promjena srca. Čovjekovo je srce uslijed grijeha okrenuto samomu sebi, svome egoizmu. Odatle sve vrste grijeha. No, u određenom trenutku svjestan čovjek uviđa svoje stanje. Potreban je tada čin ufanja u Božje milosrđe. Jedino Bog može promijeniti čovjekovo srce da ponovno može obnovljen početi iznova. Radi se o "novom" rođenju. Čak i kada obraćena osoba nije bila veliki grešnik, ali od trenutka kad nije na Božjem putu, ona nije u istini o svojem biću. Obraćenje je otkriće onoga što je najistinskije i najstvarnije u životu, a to je život s Bogom. U duhovnom životu postoje mnoga obraćenja. Možemo reći da smo u stalnome stanju obraćenja. Prvo je obraćenje od nevjere na vjeru. Drugo je unutar same vjere, obraćenje s nekršćanskoga na pravi kršćanski život. Treće je obraćenje unutar toga pravog kršćanskog života, koji se sastoji u tome da se pođe pravim duhovnim životom. Kršćanstvo nije puki moralni nauk. Ono je susret s Kristom i autentični ulazak u vječnost već ovdje na zemlji. Nakon godina predanoga života nasljedovanja Krista otkrivaju se odjednom slabe i neočekivane točke. Postoje stvari koje nas ponižavaju, ali sve to ulazi u dinamiku ljubavi. Kada otkrijemo nastranu sklonost, to je znak da se trebamo pročistiti. Bog ozdravlja dno bića i to postupno, koje se dovršuje našom smrću. Potrebno nam se neprestano boriti i obraćati.

Iako se susret Boga s čovjekom najprije događa kroz obraćenje srca, potrebno je da se čovjek razoruža i prizna u svoj istini svoga bića. Bog se spušta k onomu koji se ponizi: Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko (Mt 5,3). To je stav poniznosti što ga je izrazila Djevica Marija u susretu s anđelom (Lk 1,26-38). Obraćenje je mjesto gdje se suradnja naravi i milosti često najočitije pokazuje. Koji puta se događa da Bog sam potrese čovjeka iako ga on ni ne traži, kao što se to dogodilo sv. Pavlu pred damašćanskim vratima. No to je rijetkost. Obično se Bog otkriva onima koji ga traže. Ta Božja potraga može biti i bolna. Bog je već tajanstveno nazočan u potrazi čovjeka: Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu! (Iz 55,6). Trajno i žarko traženje Gospodina opisuje prorok kada kaže: Ako vam je misao, zastranivši, bila daleko od Boga, vratite se i tražite ga s revnošću deseterostrukom (Bar 4,28). 1

Sakramenti

Sakramenti su vidljivi znakovi, čini, vanjski obredi koje prati nevidljiva milost. Njihova snaga ovisi o prihvaćanju, o raspoloženju onoga tko ih prima. Primati sakramente može samo onaj tko ima vjeru. Svrha je sakramenata poistovjećivanje s Kristom, pobožanstvenjenje kršćanina. Sakramenti nisu jednostavna pomoć i dodatak molitvi, iako molitva i sakramenti idu skupa. Kristov život u duhovnoga čovjeka ulazi preko sakramenata, koji su pokretači duhovnoga života. Ima ih sedam: krštenje, potvrda, sv. pričest, ispovijed, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba. 2

Susresti Boga u bližnjemu

Suvremena strujanja u duhovnosti često su osjetljiva glede mjesta susreta s Bogom. Radi se o drugom, a taj drugi je za kršćanina postao brat. Isus Krist je ljudsku solidarnost preuzeo i nadvisio, biološko srodstvo koje ujedinjuje rođake, preobrazio je u duhovno srodstvo. Isu Krist je prvorođenac među mnogom braćom (Rim 8,29). Međutim, istočni grijeh je okrenuo ljude jedne protiv drugih, unijevši u svijet nasilje i mržnju, čija je prva žrtva bila pravedni Abel. Od tada ljudsko društvo neprestano prolazi kroz duboke težnje protivljenja i razaranja. No, u Isusu Kristu, ljudsko društvo nalazi počelo obnove i ozdravljenja. Ta se obnova temelji na ljubavi. Ljubiti znači gledati druge Božjim očima: To je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (Iv 15,12); Ovo je zapovijed moja: ljubite jedan drugoga (Iv 15,17); Čistim srcem ljubite žarko jedan drugoga (1Pt 1,22). Ljubav prema bližnjemu je druga zapovijed izravno povezana s prvom, pa se istina o čovjeku potvrđuje upravo vršenjem te druge zapovijedi. Tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed imamo od njega: tko ljubi Boga, neka ljubi i brata svoga! (1Iv 4,20-21). Bez bratske ljubavi nema ni duhovnoga života. Ljubav se ostvaruje na više razina. U jednostavnim osobnim odnosima prijateljstva, privrženosti, opraštanja. Duhovni život je povezan s rastom kreposti poniznosti, ne samo s obzirom na Boga već i na druge. Poniznost ne dokida zdravo razmišljanje i smisao za stvarnost, nego ih upotpunjuje. Sam nam je Isus pružio divan primjer poniznosti na posljednjoj večeri, kada je apostolima pravo noge rekavši. Vi mene zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite, jer to jesam. Dakle, ako ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi morate prati jedan drugomu. Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama (Iv 13,13-15). Samo poniznost, koja je plod ljubavi, dopušta da se nadiđu i pobijede protivljenja koja neprestance klijaju. Samo poniznost dopušta težiti prema jedinstvu: Da svi budu jedno. Kao što si ti Oče u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao! (Iv 17,21). Jedinstvo je cilj ljudskih odnosa. Jedinstvo u Kristu rađa jedinstvom čovječanstva.3

Bit duhovnoga i unutarnjega života sastoji se s jedne strane od Božjeg djelovanja u duši, u svjetlu koje rasvjetljuje razum, u nadahnuću koje dotiče volju, s druge strane u suradnji duše sa svjetlom i pokretima milosti. A sve polazi od Boga. Bog je uvijek spreman dati se čovjeku. Bog nikada ne odbija svoje milosti. Čovjek je u pitanju, prihvaća li tu darežljivu Božju milost i naklonost. Surađuje li s Bogom koji mu prvi dolazi u susret. Duhovni je život stalno i sve dublje obraćenje i u isto vrijeme radosno.

(nastavlja se)

1. Usp. RAYMOND DARRICAU, BERNARD PEYROUS: Duhovnost, FTI. Zagreb, 2002. str. 61-65.

2. Usp. isto, str. 85.

3. Usp. isto, str. 92-93.