Duhovnost - Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD
Susret Boga i čovjeka
Obraćenje srca
Najčešća tema u Bibliji jest pokora
i obraćenje srca. To pretpostavlja da se
čovjek prizna grješnikom, nesavršenim,
nezadovoljnim, izvan pravog istinskog
puta. Obraćenje je promjena srca.
Čovjekovo je srce uslijed grijeha okrenuto
samomu sebi, svome egoizmu.
Odatle sve vrste grijeha. No, u određenom
trenutku svjestan čovjek uviđa
svoje stanje. Potreban je tada čin ufanja
u Božje milosrđe. Jedino Bog može
promijeniti čovjekovo srce da ponovno
može obnovljen početi iznova. Radi se o
"novom" rođenju. Čak i kada obraćena
osoba nije bila veliki grešnik, ali od trenutka
kad nije na Božjem putu, ona nije
u istini o svojem biću. Obraćenje je
otkriće onoga što je najistinskije i najstvarnije
u životu, a to je život s Bogom.
U duhovnom životu postoje mnoga
obraćenja. Možemo reći da smo u stalnome
stanju obraćenja. Prvo je obraćenje
od nevjere na vjeru. Drugo je unutar
same vjere, obraćenje s nekršćanskoga
na pravi kršćanski život. Treće je
obraćenje unutar toga pravog kršćanskog
života, koji se sastoji u tome da se
pođe pravim duhovnim životom. Kršćanstvo
nije puki moralni nauk. Ono je
susret s Kristom i autentični ulazak u
vječnost već ovdje na zemlji. Nakon
godina predanoga života nasljedovanja
Krista otkrivaju se odjednom slabe i
neočekivane točke. Postoje stvari koje
nas ponižavaju, ali sve to ulazi u dinamiku
ljubavi. Kada otkrijemo nastranu
sklonost, to je znak da se trebamo pročistiti.
Bog ozdravlja dno bića i to
postupno, koje se dovršuje našom
smrću. Potrebno nam se neprestano
boriti i obraćati.
Iako se susret Boga s čovjekom
najprije događa kroz obraćenje srca,
potrebno je da se čovjek razoruža i prizna
u svoj istini svoga bića. Bog se spušta
k onomu koji se ponizi: Blago siromasima
duhom, njihovo je kraljevstvo
nebesko (Mt 5,3). To je stav poniznosti
što ga je izrazila Djevica Marija u susretu
s anđelom (Lk 1,26-38). Obraćenje
je mjesto gdje se suradnja naravi i milosti
često najočitije pokazuje. Koji puta
se događa da Bog sam potrese čovjeka
iako ga on ni ne traži, kao što se to
dogodilo sv. Pavlu pred damašćanskim
vratima. No to je rijetkost. Obično se
Bog otkriva onima koji ga traže. Ta
Božja potraga može biti i bolna. Bog je
već tajanstveno nazočan u potrazi
čovjeka: Tražite Gospodina dok se može
naći, zovite ga dok je blizu! (Iz 55,6).
Trajno i žarko traženje Gospodina opisuje
prorok kada kaže: Ako vam je
misao, zastranivši, bila daleko od Boga,
vratite se i tražite ga s revnošću deseterostrukom
(Bar 4,28). 1
Sakramenti
Sakramenti su vidljivi znakovi,
čini, vanjski obredi koje prati nevidljiva
milost. Njihova snaga ovisi o prihvaćanju,
o raspoloženju onoga tko ih
prima. Primati sakramente može samo
onaj tko ima vjeru. Svrha je sakramenata
poistovjećivanje s Kristom, pobožanstvenjenje
kršćanina. Sakramenti
nisu jednostavna pomoć i dodatak molitvi,
iako molitva i sakramenti idu
skupa. Kristov život u duhovnoga
čovjeka ulazi preko sakramenata, koji
su pokretači duhovnoga života. Ima ih
sedam: krštenje, potvrda, sv. pričest,
ispovijed, bolesničko pomazanje, sveti
red i ženidba. 2
Susresti Boga
u bližnjemu
Suvremena strujanja u duhovnosti
često su osjetljiva glede mjesta susreta
s Bogom. Radi se o drugom, a taj drugi
je za kršćanina postao brat. Isus Krist
je ljudsku solidarnost preuzeo i nadvisio,
biološko srodstvo koje ujedinjuje
rođake, preobrazio je u duhovno srodstvo.
Isu Krist je prvorođenac među
mnogom braćom (Rim 8,29). Međutim,
istočni grijeh je okrenuo ljude jedne
protiv drugih, unijevši u svijet nasilje i
mržnju, čija je prva žrtva bila pravedni
Abel. Od tada ljudsko društvo neprestano
prolazi kroz duboke težnje protivljenja
i razaranja. No, u Isusu Kristu,
ljudsko društvo nalazi počelo obnove i
ozdravljenja. Ta se obnova temelji na
ljubavi. Ljubiti znači gledati druge
Božjim očima: To je moja zapovijed: ljubite
jedni druge kao što sam ja vas ljubio
(Iv 15,12); Ovo je zapovijed moja: ljubite
jedan drugoga (Iv 15,17); Čistim srcem
ljubite žarko jedan drugoga (1Pt 1,22).
Ljubav prema bližnjemu je druga
zapovijed izravno povezana s prvom, pa
se istina o čovjeku potvrđuje upravo
vršenjem te druge zapovijedi. Tko ne
ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti
Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed
imamo od njega: tko ljubi Boga, neka
ljubi i brata svoga! (1Iv 4,20-21). Bez
bratske ljubavi nema ni duhovnoga
života. Ljubav se ostvaruje na više razina.
U jednostavnim osobnim odnosima
prijateljstva, privrženosti, opraštanja.
Duhovni život je povezan s rastom kreposti
poniznosti, ne samo s obzirom na
Boga već i na druge. Poniznost ne dokida
zdravo razmišljanje i smisao za
stvarnost, nego ih upotpunjuje. Sam
nam je Isus pružio divan primjer poniznosti
na posljednjoj večeri, kada je apostolima
pravo noge rekavši. Vi mene
zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo
velite, jer to jesam. Dakle, ako ja,
Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i
vi morate prati jedan drugomu. Dao
sam vam primjer, da i vi činite kako ja
učinih vama (Iv 13,13-15). Samo poniznost,
koja je plod ljubavi, dopušta da se
nadiđu i pobijede protivljenja koja
neprestance klijaju. Samo poniznost
dopušta težiti prema jedinstvu: Da svi
budu jedno. Kao što si ti Oče u meni, i ja
u tebi, tako neka i oni u nama budu
jedno, da svijet vjeruje da si me ti
poslao! (Iv 17,21). Jedinstvo je cilj ljudskih
odnosa. Jedinstvo u Kristu rađa
jedinstvom čovječanstva.3
Bit duhovnoga i unutarnjega života
sastoji se s jedne strane od Božjeg
djelovanja u duši, u svjetlu koje rasvjetljuje
razum, u nadahnuću koje dotiče
volju, s druge strane u suradnji duše sa
svjetlom i pokretima milosti. A sve
polazi od Boga. Bog je uvijek spreman
dati se čovjeku. Bog nikada ne odbija
svoje milosti. Čovjek je u pitanju, prihvaća
li tu darežljivu Božju milost i
naklonost. Surađuje li s Bogom koji mu
prvi dolazi u susret. Duhovni je život
stalno i sve dublje obraćenje i u isto vrijeme
radosno.
(nastavlja se)
1. Usp. RAYMOND DARRICAU,
BERNARD PEYROUS: Duhovnost,
FTI. Zagreb, 2002. str. 61-65.
2. Usp. isto, str. 85.
3. Usp. isto, str. 92-93.
|
|
|
