Intervju - Razgovarao: mr. Andrija Anišić
Razgovor s Katarinom i Ervinom Čeliković
Naša je budućnost u Božjim rukama!
Ervin i Katarina Čeliković proslavili
su 3. kolovoza srebrni jubilej svoje
bračne ljubavi i vjernosti. Tu prigodu iskoristili
smo za razgovor s njima - o njima,
o braku, o Crkvi, o narodu, o "Zvoniku".
Zv.: Dvadeset i pet godina ste zajedno.
Čestitamo. Lijepo je i sadržajno
bilo Vaše slavlje. Kako ste se osjećali dok
ste se nakon 25 godina ponovno pred
oltarom držali za ruke?
Katarina - Dugo sam u srcu čekala
ovo slavlje. Možda punih dvadeset pet
godina. I to je dan kada sam bila potpuno
sretna i ispunjena, vidjela sam da nam je
Bog upravo to providio za budućnost koju
nismo mogli ni zamisliti. Vjerujem da su
se s nama radovali i naši pokojni roditelji
i naš sin David. Misa nam je bila najbolji
način zahvale Bogu za sve što smo Ervin
i ja proživjeli.
Ervin - Bilo je veličanstveno. Posebno
me dojmilo misno zajedništvo kojem
je bila nazočna rodbina s obje strane.
Ni onda kada mi priređujemo nekom
takvo slavlje ne ostajemo ravnodušni, a
kako sam se tek osjećao kada sam u ulozi
slavljenika! Bilo je i dirljivih trenutaka
kada su i suze krenule. Naravno, drugi dio
slavlja na zajedničkom ručku samo je
nastavak druženja i želja da se ta sreća podijeli
sa svima koji su nas u tomu pratili.
Zv.: Što mislite općenito o obilježavanju
ovakvih obljetnica? Neki su naime
za, neki protiv ...
Katarina - Uvijek se radujem kad
vidim nečiju radost. Volimo ovakva slavlja
i rado drugima priređujemo lijepe trenutke
jer se ta radost širi na sve. U crkvi
je slavlje najprirodnije jer je i svaka misa
slavlje a kada netko zahvaljuje za godine
zajedničkog bračnog života, to je najveće kršćansko svjedočenje. Nadam se
da one koji su u kriznim situacijama
motivira na ponovno premišljanje i
obnovu ljubavi ...
Ervin - Mislim da je to potrebno
za učvršćivanje našeg bračnog
zajedništva, a i za svjedočenje drugima,
naročito u današnje vrijeme
kada brojke kazuju da se svaki peti
brak raspada.
Zv.: A sad se vratimo na početke.
Obično kod susreta sa
zaručnike: "Tko je prvi počeo?"
Katarina - Mnogi naši prijatelji
znaju da je presudna bila Mjesečeva
sonata koju je "netko" svirao
na klaviru iza pozornice u Domu
vojske. Tek sam kasnije vidjela da
to svira vojnik čiji su mi zvuci otvorili srce
čovjeka drugačijeg od drugih. On je bio
tako fin, pažljiv, nenametljiv... Nije me privukao
vanjštinom već nečim što traje vječno
- dobrotom, iskrenošću. Tada još nisam
znala da ne ide u crkvu, a to mi je
bila najveća prepreka za početak.
Ervin - Mislim da sam to bio ja. Bio
sam vojnik u Varaždinu. Zahvaljujući glazbi,
nakon tri dana sam imao priliku prvi
put sresti Katarinu. Ona je s dvije kolegice
iz gimnazije došla dogovarati zajednički
nastup za neku priredbu. Tada još ništa
nisam ni slutio, a načelnik vojničkog kluba
je nakon prvog susreta dao komentar
da je Katarina Ervinova i Ervin može biti
samo Katarinin. Čekali smo se četiri godine
i napisali oko 10 kg pisama. Ali, isplatilo se!
Zv.: Ima li bračna ljubav perspektivu?
A tek vjernost? Plodna bračna ljubav?!
Je li vaš brak nekada bio u krizi?
Katarina - Sad ja mogu i nastaviti.
Da, ljubav određuje sve u životu:. Pitala
sam prijatelja (našeg vjenčanog kuma)
zašto Bog dopušta da se djevojka koja je
skoro svaki dan u crkvi zaljubi u čovjeka
tako daleko od Crkve. A on mi tada kaže
- A zašto misliš da ti Bog mora dati sve
već savršeno. Shvatila sam da uz Boga
mogu prihvatiti Ervina koji je već tada
rekao da mi se divi zbog moje vjere. Skoro
je trideset godina kako smo jedno drugom
potpuno povjerovali, kako smo rekli
da ćemo uvijek biti skupa. Vjernost nikad
nije bila upitna. Pa, mi se volimo. I sada.
Drukčije, ali vjerujem mnogo jače, ozbiljnije.
Takvi smo ušli u brak, otvoreni prema
svemu što će Bog dati. A dao je čak
sedam trudnoća, bolesno dijete ... Mi se u
nekim mišljenjima razlikujemo, to je naše
bogatstvo ali krize, one ljubavne, nikad
nije bilo.
Ervin - Naravno da bračna ljubav
ima perspektivu. Ako se u srcu pohrani i
prakticira samo ona misao: "Što Bog
združi, čovjek neka ne rastavlja", sve je
riješeno. Naš početak bračnog zajedništva
bio je čudan jer je Katarina išla u
crkvu a ja nisam. Kada je došlo moje vrijeme
da upoznam Boga, tada je naša bračna
zajednica postala potpuna. Međutim,
i prije moga obraćenja nikada nisu bile
upitne ljubav i vjernost. To smo jedno
drugom obećali pred Bogom na samom
početku. Nakon 25 godina braka ne bih
mogao reći da nije bilo razmimoilaženja u
mišljenjima, ali sigurno nije bilo kriznih
situacija.
* 25 GODINA BRAKA - 15 GODINA RADA U "ZVONIKU" *
Katarina r. Plemenčić rođena je 1960.
u Varaždinu. Studij književnosti završila je
u Zagrebu. Ervin Čeliković je rođen 1951.
u Kikindi, a nakon studija informatike
magistrirao je na Ekonomskom fakultetu u
Subotici. Vjenčali su se u župnoj crkvi Sv.
Mihovila u Sračincu (kraj Varaždina) 6. 08.
1983. Bog ih je obradovao rođenjem četvero
djece: Igora (1984.), Filipa (1988.),
Davida (1996.) i Martine (2000.). Sa svećenicima
Subotičke biskupije osnivači su
Zvonika i članovi Izdavačkog odjela
Katoličkog instituta za kulturu, povijest i
duhovnost "Ivana Antunović" a osnivači su
i članovi više hrvatskih institucija.
Zv.: Najradosniji trenuci ...
Katarina - Takvih, radosnih trenutaka
Bog nam je dao toliko da bismo mogli
i drugima dati! Zapravo, najdublje
pamtim ono očekivanje vjenčanja, Ervinov
dolazak u selo, rođenje prvog sina,
drugog sina, trećeg i ove naše ženske
radosti. Pa onda radosti naše djece. Velika
je radost poslije bila pojava "Zvonika",
tolikih knjiga, priredba...
Ervin - Teško je odgovoriti na ovo
pitanje. Puno je radosnih trenutaka bilo
za ovih 25 godina, počevši od rođenja
naše djece pa do ovog jubilarnog slavlja.
Možda bih ipak izdvojio razdoblje kada
smo započeli naš bračni život kao podstanari
i započeli opremanje prvim namještajem.
Zv.: Najteži trenuci...
Katarina - Sve teško vezano je uz
Davida. I ja sam, poput mnogih u sličnim
situacijama postavila Bogu pitanje - Zašto
nama, Isuse? Pa mi smo tvoji! A onda je
ubrzo došlo vrijeme osvješćivanja u
kojem je stigao odgovor. Nas je Bog izabrao
za posebno dijete, mi smo bili potrebni
Davidu, makar kratko, i on nama.
Život nam je dobio potpuni smisao kad se
David pojavio sa svojim posebnim osmijehom
i pogledom, kada su zbog njegova
rođenja učinjena i neka dobra djela. Smrt
roditelja bila nam je također jako teška.
Ervin - Najteže mi je bilo kada nam
je sin David umro. Iako znam da je on
među anđelima, taj trenutak saznanja da
on više nije među nama teško sam podnio.
Ali, Bog nikada ne daje pretežak križ.
Bila je to jedna kušnja iz koje smo izašli
jači. Teško sam podnio i Katarinin odlazak u bolnicu na Veliku subotu kad su
utvrdili da je imala izvanmaterničnu trudnoću.
Srećom, odmah su intervenirali jer
je i život bio u pitanju.
Zv: Koje mjesto zauzima Bog u vašem
braku i obitelji?
Katarina - U mom životu Bog je
život sam. U stalnom sam kontaktu s
njim. U djetinjstvu sam ga najbliže upoznala
na duhovnoj obnovi uoči krizmanja.
Poslije sam bila i u dilemi kod izbora
duhovnog zvanja. Ipak, osjetila sam da ću
moći puno učiniti i u svom svjetovnom
pozivu. Tijekom studija upoznala sam
karizmatski način molitve, a i sada volim
ovaj način razgovora s Bogom. Moj Ervin
sada svakodnevno moli Časoslov, a ja
sam češće s djecom prakticirala molitvu.
Obitelj bez nekog oblika molitve teško
može opstati u ovom sekulariziranom svijetu.
Ervin - Ovo je za mene u početku
bilo jako teško pitanje. Nisam mogao nikako
prihvatiti da je Katarini Bog na
prvom mjestu. Katarinu sam razumio tek
nakon mojega obraćenja. Kada sam i ja
Boga postavio iznad svega, osjetio sam
novu dimenziju zajedništva u obitelji.
Suvremena Crkva treba laike u
svim segmentima. I mi moramo
skupa s biskupom i svećenicima
promišljati budućnost Crkve,
reagirati na pojave
koje uništavaju čovjeka.
Svatko od nas mora dati svoj dio,
u onomu gdje najbolje može
Zv.: Kako doživljavate suvremenu
Crkvu i sebe u Crkvi?
Katarina - Za mene Crkva nikada
nije bila zgrada, svećenici, časne sestre.
Osjećam se sastavnim dijelom Crkve.
Osjećam se jako odgovornom za sve što
se događa unutar Crkve. Ranije sam
mnogo više sudjelovala u radu liturgijskog
odjela, obiteljskog također ... Sada
mi mnogobrojne obveze smanjuju angažman.
Pjevam u zboru, kao i djeca, a
Ervin i sin sviraju. Kako bi uopće Crkva
mogla funkcionirati bez nas - vjernika,
što se drugačije kaže laika. Suvremena
Crkva treba laike u svim segmentima. I
mi moramo skupa s biskupom i svećenicima
promišljati budućnost Crkve, reagirati
na pojave koje uništavaju čovjeka.
Šteta je što neki vole ostati anonimni i
prečesto samo korisnici crkvenih "usluga".
Oni najviše kritiziraju kad im se nešto
ne sviđa a malo daju od sebe za druge.
Ervin - Svatko od nas mora dati
svoj dio, u onomu gdje to najbolje može.
Mislim da je premalo laika uključeno u
crkvena događanja pa je onda onima koji
su uključeni možda i teško dovoljno uraditi
za Crkvu.
Ljubav određuje sve u životu:
s kim ćeš i kako živjeti i kakve ćeš
plodove na kraju ubirati
Zv.: Laici u Crkvi - imaju li dovoljno
prostora za djelovanje? Smatrate li da bi
im se još nešto moglo omogućiti?
Katarina - Angažman laika uglavnom
ovisi o vjeri. Pravi vjernik sebe nalazi,
vidi i nudi Crkvi na raspolaganje. Nedostaje
nam puno vjerskoga znanja. U
našoj župi je čak i previše sadržaja u kojima
se možemo pronaći. Valja vidjeti sebe
u onomu u čemu ćemo imati korist za
sebe ali i za druge. Što vrijedi moja vjera
samo za mene? Sada mladi imaju svoju
organizaciju, divan vjeronauk. Imamo i
molitvene zajednice, pjevače, Pastoralno
vijeće koje itekako brine i o materijalnim
stvarima ... A sve je to na korist svih nas.
Ervin - Mislim da laici imaju dovoljno
prostora za djelovanje u Crkvi. Pitanje
je jedino koliko ih se odaziva na djelovanje.
Djelovanje članova obitelji u crkvi
opravdano je dok obitelj ne trpi zbog
toga.
Zv.: Od početka ste u "Zvoniku".
Petnaest godina rada i to u ne baš idealnim
uvjetima nije malo. Postavit ću malo
šaljivo pitanje: "Trebalo je to vama?
Treba li vam još?"
Katarina - Mogli bismo reći da je
"Zvonik" još jedno naše dijete. Djecu smo
rađali i odgajali uz "Zvonik". Trebalo je i
treba osjetiti radost rađanja ovakvog lista.
On je plod vjere i ljubavi svih u Uredništvu.
I treba nam "Zvonik" bar još toliko
dok ne stasa još nekoliko mlađih koji će
imati jednaku radost zbog novog broja.
Ervin - Šaljivo ću i odgovoriti. Kada
sam krenuo u to, nisam ni slutio što me
čeka. Kasnije sam shvatio. Da, trebalo je
to nama. I tako iz godine u godinu, pa
tako već 15 godina slavimo Gospodina
kada novi broj stigne čitateljima u ruke.
Svakim brojem i mi postajemo bogatiji
vjerskim znanjem i iskustvom. Nije uvijek
bilo lako. Bilo je i neprospavanih noći,
mnogo se toga dogodilo i u našoj obitelji,
ali "Zvonik" nije stao. Od kada smo odlučili
biti u tom timu, od tada se u svim našim
životnim planovima nalazi i "Zvonik".
Zv.: Osim u Crkvi i u "Zvoniku"
angažirani ste i u hrvatskoj zajednici.
Članovi ste više hrvatskih udruga. Bilo je
i osporavanja. Što Vam znači rad za
dobrobit svog naroda, naše zajednice?
Katarina - Naš vjenčani kum je davno
rekao da Bog sigurno zna zašto me
šalje u Suboticu. Kad sam već tu, u ovom
prekrasnom gradu, onda je logično sve
svoje darove i znanje dati gradu, Crkvi,
narodu. Volim knjigu, RIJEČ, čini se da je
to moje poslanje. Nešto sam od te ljubavi
prenijela na svoju i na drugu djecu, uspijevam
naći ljude koji se sa mnom raduju
svakoj novoj knjizi i priredbi, u čemu je
uvijek sa mnom moj Ervin. Zato sam tu. A
uvijek ima ljudi, nezadovoljnih i ljubomornih
koji bi željeli spriječiti bilo kakvu
novost. Bog mi je dao dar brzog opraštanja
i zato idem dalje, a ideja - koliko
hoćeš. Samo se nadam da ću ih moći realizirati.
Ervin - Ovo je oblast u kojoj Katarina
prednjači. Ja sam najčešće samo tihi
suradnik za pružanje potrebne pomoći
kada joj to zatreba.
Zv.: Planovi za zlatno razdoblje
Vašega bračnoga i obiteljskoga života ...
Katarina - Budućnost je u Božjim
rukama. S obzirom na to da je dosad sve
dobro učinio, pustimo da nas Bog i dalje
vodi.
Ervin - Mi smo već započeli put ka
zlatnom jubileju. Ako nas Bog obdari
zdravljem i toliko dugim životom da dočekamo
zlatni jubilej, to će već zasigurno
organizirati naša djeca i unuci.
Hvala Vam na razgovoru. Neka Vas
Bog obdari zdravljem i svim potrebnim
milostima da i dalje možete raditi njemu
na slavu i za dobrobit naše Crkve i našega
naroda.
|
|
|
