Intervju - Razgovarao: mr. Andrija Anišić

Razgovor s Katarinom i Ervinom Čeliković

Naša je budućnost u Božjim rukama!

Ervin i Katarina Čeliković proslavili su 3. kolovoza srebrni jubilej svoje bračne ljubavi i vjernosti. Tu prigodu iskoristili smo za razgovor s njima - o njima, o braku, o Crkvi, o narodu, o "Zvoniku".
Zv.: Dvadeset i pet godina ste zajedno. Čestitamo. Lijepo je i sadržajno bilo Vaše slavlje. Kako ste se osjećali dok ste se nakon 25 godina ponovno pred oltarom držali za ruke?
Katarina - Dugo sam u srcu čekala ovo slavlje. Možda punih dvadeset pet godina. I to je dan kada sam bila potpuno sretna i ispunjena, vidjela sam da nam je Bog upravo to providio za budućnost koju nismo mogli ni zamisliti. Vjerujem da su se s nama radovali i naši pokojni roditelji i naš sin David. Misa nam je bila najbolji način zahvale Bogu za sve što smo Ervin i ja proživjeli.

Ervin - Bilo je veličanstveno. Posebno me dojmilo misno zajedništvo kojem je bila nazočna rodbina s obje strane. Ni onda kada mi priređujemo nekom takvo slavlje ne ostajemo ravnodušni, a kako sam se tek osjećao kada sam u ulozi slavljenika! Bilo je i dirljivih trenutaka kada su i suze krenule. Naravno, drugi dio slavlja na zajedničkom ručku samo je nastavak druženja i želja da se ta sreća podijeli sa svima koji su nas u tomu pratili.
Zv.: Što mislite općenito o obilježavanju ovakvih obljetnica? Neki su naime za, neki protiv ...
Katarina - Uvijek se radujem kad vidim nečiju radost. Volimo ovakva slavlja i rado drugima priređujemo lijepe trenutke jer se ta radost širi na sve. U crkvi je slavlje najprirodnije jer je i svaka misa slavlje a kada netko zahvaljuje za godine zajedničkog bračnog života, to je najveće kršćansko svjedočenje. Nadam se da one koji su u kriznim situacijama motivira na ponovno premišljanje i obnovu ljubavi ...

Ervin - Mislim da je to potrebno za učvršćivanje našeg bračnog zajedništva, a i za svjedočenje drugima, naročito u današnje vrijeme kada brojke kazuju da se svaki peti brak raspada.
Zv.: A sad se vratimo na početke. Obično kod susreta sa zaručnike: "Tko je prvi počeo?"
Katarina - Mnogi naši prijatelji znaju da je presudna bila Mjesečeva sonata koju je "netko" svirao na klaviru iza pozornice u Domu vojske. Tek sam kasnije vidjela da to svira vojnik čiji su mi zvuci otvorili srce čovjeka drugačijeg od drugih. On je bio tako fin, pažljiv, nenametljiv... Nije me privukao vanjštinom već nečim što traje vječno - dobrotom, iskrenošću. Tada još nisam znala da ne ide u crkvu, a to mi je bila najveća prepreka za početak.

Ervin - Mislim da sam to bio ja. Bio sam vojnik u Varaždinu. Zahvaljujući glazbi, nakon tri dana sam imao priliku prvi put sresti Katarinu. Ona je s dvije kolegice iz gimnazije došla dogovarati zajednički nastup za neku priredbu. Tada još ništa nisam ni slutio, a načelnik vojničkog kluba je nakon prvog susreta dao komentar da je Katarina Ervinova i Ervin može biti samo Katarinin. Čekali smo se četiri godine i napisali oko 10 kg pisama. Ali, isplatilo se!

Zv.: Ima li bračna ljubav perspektivu? A tek vjernost? Plodna bračna ljubav?! Je li vaš brak nekada bio u krizi?
Katarina - Sad ja mogu i nastaviti. Da, ljubav određuje sve u životu:. Pitala sam prijatelja (našeg vjenčanog kuma) zašto Bog dopušta da se djevojka koja je skoro svaki dan u crkvi zaljubi u čovjeka tako daleko od Crkve. A on mi tada kaže - A zašto misliš da ti Bog mora dati sve već savršeno. Shvatila sam da uz Boga mogu prihvatiti Ervina koji je već tada rekao da mi se divi zbog moje vjere. Skoro je trideset godina kako smo jedno drugom potpuno povjerovali, kako smo rekli da ćemo uvijek biti skupa. Vjernost nikad nije bila upitna. Pa, mi se volimo. I sada. Drukčije, ali vjerujem mnogo jače, ozbiljnije. Takvi smo ušli u brak, otvoreni prema svemu što će Bog dati. A dao je čak sedam trudnoća, bolesno dijete ... Mi se u nekim mišljenjima razlikujemo, to je naše bogatstvo ali krize, one ljubavne, nikad nije bilo.

Ervin - Naravno da bračna ljubav ima perspektivu. Ako se u srcu pohrani i prakticira samo ona misao: "Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja", sve je riješeno. Naš početak bračnog zajedništva bio je čudan jer je Katarina išla u crkvu a ja nisam. Kada je došlo moje vrijeme da upoznam Boga, tada je naša bračna zajednica postala potpuna. Međutim, i prije moga obraćenja nikada nisu bile upitne ljubav i vjernost. To smo jedno drugom obećali pred Bogom na samom početku. Nakon 25 godina braka ne bih mogao reći da nije bilo razmimoilaženja u mišljenjima, ali sigurno nije bilo kriznih situacija.

* 25 GODINA BRAKA - 15 GODINA RADA U "ZVONIKU" *
Katarina r. Plemenčić rođena je 1960. u Varaždinu. Studij književnosti završila je u Zagrebu. Ervin Čeliković je rođen 1951. u Kikindi, a nakon studija informatike magistrirao je na Ekonomskom fakultetu u Subotici. Vjenčali su se u župnoj crkvi Sv. Mihovila u Sračincu (kraj Varaždina) 6. 08. 1983. Bog ih je obradovao rođenjem četvero djece: Igora (1984.), Filipa (1988.), Davida (1996.) i Martine (2000.). Sa svećenicima Subotičke biskupije osnivači su Zvonika i članovi Izdavačkog odjela Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost "Ivana Antunović" a osnivači su i članovi više hrvatskih institucija.
















Zv.: Najradosniji trenuci ...
Katarina - Takvih, radosnih trenutaka Bog nam je dao toliko da bismo mogli i drugima dati! Zapravo, najdublje pamtim ono očekivanje vjenčanja, Ervinov dolazak u selo, rođenje prvog sina, drugog sina, trećeg i ove naše ženske radosti. Pa onda radosti naše djece. Velika je radost poslije bila pojava "Zvonika", tolikih knjiga, priredba...

Ervin - Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Puno je radosnih trenutaka bilo za ovih 25 godina, počevši od rođenja naše djece pa do ovog jubilarnog slavlja. Možda bih ipak izdvojio razdoblje kada smo započeli naš bračni život kao podstanari i započeli opremanje prvim namještajem.
Zv.: Najteži trenuci...
Katarina - Sve teško vezano je uz Davida. I ja sam, poput mnogih u sličnim situacijama postavila Bogu pitanje - Zašto nama, Isuse? Pa mi smo tvoji! A onda je ubrzo došlo vrijeme osvješćivanja u kojem je stigao odgovor. Nas je Bog izabrao za posebno dijete, mi smo bili potrebni Davidu, makar kratko, i on nama. Život nam je dobio potpuni smisao kad se David pojavio sa svojim posebnim osmijehom i pogledom, kada su zbog njegova rođenja učinjena i neka dobra djela. Smrt roditelja bila nam je također jako teška.

Ervin - Najteže mi je bilo kada nam je sin David umro. Iako znam da je on među anđelima, taj trenutak saznanja da on više nije među nama teško sam podnio. Ali, Bog nikada ne daje pretežak križ. Bila je to jedna kušnja iz koje smo izašli jači. Teško sam podnio i Katarinin odlazak u bolnicu na Veliku subotu kad su utvrdili da je imala izvanmaterničnu trudnoću. Srećom, odmah su intervenirali jer je i život bio u pitanju.
Zv: Koje mjesto zauzima Bog u vašem braku i obitelji?
Katarina - U mom životu Bog je život sam. U stalnom sam kontaktu s njim. U djetinjstvu sam ga najbliže upoznala na duhovnoj obnovi uoči krizmanja. Poslije sam bila i u dilemi kod izbora duhovnog zvanja. Ipak, osjetila sam da ću moći puno učiniti i u svom svjetovnom pozivu. Tijekom studija upoznala sam karizmatski način molitve, a i sada volim ovaj način razgovora s Bogom. Moj Ervin sada svakodnevno moli Časoslov, a ja sam češće s djecom prakticirala molitvu. Obitelj bez nekog oblika molitve teško može opstati u ovom sekulariziranom svijetu.

Ervin - Ovo je za mene u početku bilo jako teško pitanje. Nisam mogao nikako prihvatiti da je Katarini Bog na prvom mjestu. Katarinu sam razumio tek nakon mojega obraćenja. Kada sam i ja Boga postavio iznad svega, osjetio sam novu dimenziju zajedništva u obitelji.

Suvremena Crkva treba laike u svim segmentima. I mi moramo skupa s biskupom i svećenicima promišljati budućnost Crkve, reagirati na pojave koje uništavaju čovjeka. Svatko od nas mora dati svoj dio, u onomu gdje najbolje može

Zv.: Kako doživljavate suvremenu Crkvu i sebe u Crkvi?
Katarina - Za mene Crkva nikada nije bila zgrada, svećenici, časne sestre. Osjećam se sastavnim dijelom Crkve. Osjećam se jako odgovornom za sve što se događa unutar Crkve. Ranije sam mnogo više sudjelovala u radu liturgijskog odjela, obiteljskog također ... Sada mi mnogobrojne obveze smanjuju angažman. Pjevam u zboru, kao i djeca, a Ervin i sin sviraju. Kako bi uopće Crkva mogla funkcionirati bez nas - vjernika, što se drugačije kaže laika. Suvremena Crkva treba laike u svim segmentima. I mi moramo skupa s biskupom i svećenicima promišljati budućnost Crkve, reagirati na pojave koje uništavaju čovjeka. Šteta je što neki vole ostati anonimni i prečesto samo korisnici crkvenih "usluga". Oni najviše kritiziraju kad im se nešto ne sviđa a malo daju od sebe za druge.

Ervin - Svatko od nas mora dati svoj dio, u onomu gdje to najbolje može. Mislim da je premalo laika uključeno u crkvena događanja pa je onda onima koji su uključeni možda i teško dovoljno uraditi za Crkvu.

Ljubav određuje sve u životu: s kim ćeš i kako živjeti i kakve ćeš plodove na kraju ubirati

Zv.: Laici u Crkvi - imaju li dovoljno prostora za djelovanje? Smatrate li da bi im se još nešto moglo omogućiti?
Katarina - Angažman laika uglavnom ovisi o vjeri. Pravi vjernik sebe nalazi, vidi i nudi Crkvi na raspolaganje. Nedostaje nam puno vjerskoga znanja. U našoj župi je čak i previše sadržaja u kojima se možemo pronaći. Valja vidjeti sebe u onomu u čemu ćemo imati korist za sebe ali i za druge. Što vrijedi moja vjera samo za mene? Sada mladi imaju svoju organizaciju, divan vjeronauk. Imamo i molitvene zajednice, pjevače, Pastoralno vijeće koje itekako brine i o materijalnim stvarima ... A sve je to na korist svih nas.

Ervin - Mislim da laici imaju dovoljno prostora za djelovanje u Crkvi. Pitanje je jedino koliko ih se odaziva na djelovanje. Djelovanje članova obitelji u crkvi opravdano je dok obitelj ne trpi zbog toga.
Zv.: Od početka ste u "Zvoniku". Petnaest godina rada i to u ne baš idealnim uvjetima nije malo. Postavit ću malo šaljivo pitanje: "Trebalo je to vama? Treba li vam još?"
Katarina - Mogli bismo reći da je "Zvonik" još jedno naše dijete. Djecu smo rađali i odgajali uz "Zvonik". Trebalo je i treba osjetiti radost rađanja ovakvog lista. On je plod vjere i ljubavi svih u Uredništvu. I treba nam "Zvonik" bar još toliko dok ne stasa još nekoliko mlađih koji će imati jednaku radost zbog novog broja.

Ervin - Šaljivo ću i odgovoriti. Kada sam krenuo u to, nisam ni slutio što me čeka. Kasnije sam shvatio. Da, trebalo je to nama. I tako iz godine u godinu, pa tako već 15 godina slavimo Gospodina kada novi broj stigne čitateljima u ruke. Svakim brojem i mi postajemo bogatiji vjerskim znanjem i iskustvom. Nije uvijek bilo lako. Bilo je i neprospavanih noći, mnogo se toga dogodilo i u našoj obitelji, ali "Zvonik" nije stao. Od kada smo odlučili biti u tom timu, od tada se u svim našim životnim planovima nalazi i "Zvonik".
Zv.: Osim u Crkvi i u "Zvoniku" angažirani ste i u hrvatskoj zajednici. Članovi ste više hrvatskih udruga. Bilo je i osporavanja. Što Vam znači rad za dobrobit svog naroda, naše zajednice?
Katarina - Naš vjenčani kum je davno rekao da Bog sigurno zna zašto me šalje u Suboticu. Kad sam već tu, u ovom prekrasnom gradu, onda je logično sve svoje darove i znanje dati gradu, Crkvi, narodu. Volim knjigu, RIJEČ, čini se da je to moje poslanje. Nešto sam od te ljubavi prenijela na svoju i na drugu djecu, uspijevam naći ljude koji se sa mnom raduju svakoj novoj knjizi i priredbi, u čemu je uvijek sa mnom moj Ervin. Zato sam tu. A uvijek ima ljudi, nezadovoljnih i ljubomornih koji bi željeli spriječiti bilo kakvu novost. Bog mi je dao dar brzog opraštanja i zato idem dalje, a ideja - koliko hoćeš. Samo se nadam da ću ih moći realizirati.

Ervin - Ovo je oblast u kojoj Katarina prednjači. Ja sam najčešće samo tihi suradnik za pružanje potrebne pomoći kada joj to zatreba.
Zv.: Planovi za zlatno razdoblje Vašega bračnoga i obiteljskoga života ...
Katarina - Budućnost je u Božjim rukama. S obzirom na to da je dosad sve dobro učinio, pustimo da nas Bog i dalje vodi.

Ervin - Mi smo već započeli put ka zlatnom jubileju. Ako nas Bog obdari zdravljem i toliko dugim životom da dočekamo zlatni jubilej, to će već zasigurno organizirati naša djeca i unuci.

Hvala Vam na razgovoru. Neka Vas Bog obdari zdravljem i svim potrebnim milostima da i dalje možete raditi njemu na slavu i za dobrobit naše Crkve i našega naroda.