Kršćanski stav - Piše: Lazar Cvijin

Nakon dvije godine idem ponovno na ljetovanje. Obiteljski. Na lijepi Jadran, u Hrvatsku. Osjećaj pravoga ushita zbog toga je nekoliko dana prije odlaska prisutan u obitelji. U nas roditelja je, naravno, i doza opreza i brige: mama uvijek brine oko toga da se što ne zaboravi, a na meni, kao ocu, je teret priprema oko toga kako će proći put koji nije kratak niti jednostavan.

I tako, bude tu i malo nervoze, a kada malo ušutim često mi dođe sljedeća misao: Gleda li sve ovo, Bože, Tvoje blago oko? Je li ova žudnja za ljetovanjima još jedan pokušaj doživljavanja raja nebeskoga ovdje na zemlji? Za nedjelju znamo da je od Tebe blagoslovljena, ali kako gledaš na ovoliko "ljenčarenje" bez prekida? Imamo li pravo sebi uvesti deset (i više) nedjelja za redom (dva tjedna godišnjeg odmora), a pri tom znamo da ćemo malo njih posvetiti Tebi kako se to čini nedjeljom i danom Gospodnjim?

Na novac koji se utroši na ovakva odmaranja današnji čovjek gleda dosta lako. Padaju olako i barijere svakodnevice. Često sebe, a pogotovo ostale članove obitelji, upozoravamo i stežemo za puno manje iznose. Da ne idem predaleko - znam razmišljati o mogućnosti puno humanijeg i korisnijega utroška toga novca na tolike brojne sirote i potrebite oko nas ... Je li naše ljetovanje doista opravdano pred Tobom ili je to još jedan izraz našeg sebeljublja? Ne nalazim pravog odgovora.

Ono što znam jest da nas Ti jako voliš i da Ti ne može biti mrska sreća obitelji koja konačno može jedno duže vrijeme biti sama, posvetiti se sebi i darovati se jedno drugima. Čak mislim da će Ti biti jako drago dok se budemo divili svim ljepotama koje si stvorio, a koje drukčije ne bismo vidjeli. Vidjet ćemo i mnoga djela ruku ljudskih Tebi na slavu podignuta. Više ću, opet sam možda sebičan, imati prilike posvetiti se čitanju Svetoga pisma u kontinuitetu. Bit ću mnogo manje izložen iskušenjima grijeha moje, često, tužne i ružne radne svakodnevice. Ne, Bože, vjerujem i nadam se da Ti naše ljetovanje neće biti mrsko. Ako povedemo Tebe s nama i ako Tebe budemo imali uza se.

* * * Evo nas u Trogiru. Na proslavi smo Gospe od Karmela. Znamo je malo bolje zbog "naše" svete Terezije Avilske. To je velika fešta u ovome mjestu i zahvaljujem Ti, Bože, što smo ovdje. Nije bilo nikoga tko bi nas odgovarao od dolaska, kako to često zna biti kada smo doma ili kada se ljetuje s prijateljima koji ne vjeruju ili ne žele od "svoje vjere" nešto više. Naprotiv! Naši prijatelji, domaćini, nesvakidašnji su vjernici. Ista je i obitelj s kojom skupa ljetujemo. No, siguran sam, većina nas može se sjetiti da nam i nije uvijek potrebno nečije odgovaranje da bismo Boga ostavili po strani. Ono čuveno naše "Bože mi prosti" sve se lakše izgovara. Ako se i izgovara. Izgovor se lako smišlja i gotovo uvijek našemu uhu zvuči nekako uvjerljivo. A propusti se toliko toga. Često nenadoknadivo puno! Karmelska fešta trogirskih vjernika mogla bi se recimo podvesti pod takvu ocjenu. Prevažno nam je bilo vidjeti snagu vjere ovoga puka, koji tako dostojanstveno i raspjevano nosi svoju Gospu i najprometnijim ulicama svojega grada, čak i na nezadovoljstvo nekih turista ... Ali, tko zna zašto je to dobro i za njih. Možda će se netko od takvih "uspavanih" vjernika među tim, silom prilika zaustavljenim kolonama, ponovno prenuti ovim svjedočanstvom vjere. Slika unutrašnjosti trogirske katedrale i njene veličanstvenosti, kao i slika unutrašnjosti crkve Gospe od Karmela i njenog žalosnog propadanja, prizori su koje ne treba snimati i fotografirati a potom pohranjivati u računalo. Svaki čovjek, Bogu bliz, zapisuje te vizure puno dublje. I tako pamti.

Hvala Ti, Bože, što si nam dao ovaj svoj znak - vjerujem da ti je i po njemu ovo naše ljetovanje milo. * * *

Gotovo smo stigli doma. Malo smo okasnili s polaskom, čekasmo to čuveno domaće dalmatinsko vino (koje je malo zalutalo), pa smo s putovanjem zašli duboko u noć. Nadah se tada da je bar dobro to vino i da će se dopasti našim župljanima kada ga poslije svete mise budemo kušali. Ako budemo vrijedni ustati. Nadali smo se da ćemo prije stići, no put preko Bosne nije isti kao kad se putuje "Dalmatinom". Ali ne žalimo ni za čim, trebalo je i to vidjeti. Ljepote si, Bože, na mnoga mjesta postavio ...

Gledam u retrovizor i vidim svoju odavno usnulu djecu. Tijesno im je sada već na zadnjem sjedalu. A još do prije dvije godine su gotovo komotno mogli ležati sve troje. Rastu, hvala Bogu. Koliko sam puta danas izrekao ono naše bunjevačko Fala Bogu i Bože pomozi... Znaš, Ti, Bože, kakva smo mi djeca: kad je teškoća oko nas, onda Te se puno češće sjetimo. I onda se čudimo zašto nam daješ i briga: pa zaželiš se valjda našega pogleda prema Tebi! Slično kao i mi roditelji pogleda i osmijeha svoje djece.

O, je li ovo možda već i posljednje ovakvo ljetovanje? Hoćemo li ikada više ići kao kompletna obitelj? Hoće li me već dogodine dočekati podsmijeh moje starije kćeri kada je budem pitao hoće li s nama na ljetovanje? Tko zna ...

Ono što znam, dragi moj Bože, Ti ćeš sigurno s nama na put.