Upoznajmo govor liturgijskih znakova - Piše i uređuje: dr. Andrija Kopilović
"Obucite se u Krista"
Simbol liturgijske odjeće
Nastavljamo tekst iz prošloga broja.
Istina, ovaj dio nas ne obogaćuje toliko da
bismo duhovno sudjelovali više i bolje u
liturgiji, ali su to zanimljivosti koje je
korisno barem jednom u životu čuti. Nastavljamo,
dakle, o liturgijskom odijelu, ali
ovaj puta i o liturgijskim bojama. Njihovo
značenje ima svoju zanimljivu povijest.
Koristeći poznatu literaturu o tom pitanju,
pokušao sam za vas prepričati najzanimljivije
detalje.
Kanon boja
S liturgijskom se odjećom u tijeku
povijesnog razvoja povezao i stanovit
kanon boja. Za prosuđivanje simbolike
boja kod ranije liturgijske odjeće ključ je
u antiknoj tehnici boja. Kao posebno dragocjena
tvar za boju slovio je sekret purpurnog
puža koji se dobivao kap po kap,
da bi se u razblaženom stanju kuhao zajedno
s tkaninama. Već prema količini
izlučevine i trajanju procesa kuhanja i
zatim osvjetljivanja, mogli su se dobiti
različiti preljevi boje. Najskuplja, i zato
najotmjenija, bila je tamnocrvena. Plinije
govori i o crnkastom grimizu. Na ljestvici
vrijednosti slijedio je "carski grimiz". Što
je odijelo bilo tamnije, to je bilo skupocjenije
i svečanije. Tako stara prikazivanja
pokazuju pape i biskupe većinom u tamnoj
kazuli, dok je đakonu odjeća svijetlo
obojena. U 9./10. stoljeću prestala je ta
tehnika bojenja, a na njeno je mjesto stupila
jeftinija s pomoću biljnih sokova.
Pravi se kanon boja za liturgijsku
odjeću razvija istom oko godine 1200.
Karolinško je vrijeme prvih početaka.
Papa Inocent IV. donosi, kao prvi, točan
opis u njegovo vrijeme važećih običaja.
Taj kanon boja, koji preuzima i preporučuje
krajem 13. stoljeća također Durandus
iz Mendea, postat će obvezan tek s
tridentskim misalom (1570.). S neznatnim
je izmjenama preuzet također u misal
II. vatikanskog sabora. U općoj uredbi
Rimskog Misala se izlaže: "Raznobojnost
bogoslužnog ruha ide za tim da tokom
liturgijske godine snažnije dođe do izražaja
s jedne strane vlastitost otajstava
vjere koja se slave, a s druge strane smisao
za rast u kršćanskom životu". Najvažnije
odredbe predviđaju: bijelu za
vazmeno i božićno vrijeme, za blagdane i
spomendane Gospodnje i njegove Majke,
anđela i svetaca koji nisu bili mučenici;
crvenu za Nedjelju muke, Veliki petak i
slavlja Muke Gospodnje, Duhova, apostola
i mučenika; zelenu općenito za vrijeme
"kroz godinu"; ljubičastu za vrijeme došašća
i korizme, a dopušta se također u
liturgiji za pokojne; crnu u liturgiji za
pokojne (po volji); ružičastu za 3. nedjelju
došašća i 4. nedjelju korizme. Biskupske
konferencije mogu, slično kao kod liturgijskog
ruha, te odredbe prikladno prilagoditi.
Posebno vrijedni paramenti (npr.
zlatni brokat) mogu se upotrebljavati u
svim svečanim prilikama, neovisno od
boje dana.
Istočnim obredima nepoznat je pravi
kanon boja, ako se izuzmu neki običaji
bizantskog obreda i osobito grčke Crkve.
Stav i praksa protestantizma ovisi o
krajevima i prema vjeroispovijesti je vrlo
različita. "Kasna srednjovjekovna tradicija
liturgijskih boja očito je bila najjače
nastavljena, odnosno primljena u luteranstvu.
Reformatorstvo je, već zbog uklanjanja
oltara i kultnoga ruha, zanemarilo to
pitanje skoro potpuno u 16. stoljeću i primilo
ga prigodice ponovno tek u najnovije
vrijeme s pokretom liturgijske obnove.
Anglikanizam je stupao svojim vlastitim
putem u svome načinu vezanom uz
tradiciju a onda se u anglokatolicizmu
ponovno vrlo snažno oslanjao na srednjovjekovne,
odnosno rimske običaje. Reformacija
u skandinavskim zemljama "očuvala
je ceremonijalne elemente još konzervativnije
nego luteranska Njemačka.
Tome pripadaju misno ruho i u osnovi također
postojeći kanon liturgijskih boja."
Želja za većom svečanošću i radošću boja
u protestantskom bogoslužju se neprestano
osjeća. "Priručnik za evangeličko-luteranske
crkve i zajednice" navodi za pojedine
blagdane i vremena crkvene godine
kanon boja za oblaganje oltara i propovjedaonice,
koji je vrlo sličan tradicionalnomu
rimskom kanonu.
U ovom dijelu smo, dakle, progovorili
o liturgijskim bojama kao malu poruku
da i to razumijemo. Još kao dijete sjećam
se da su se i žene našega kraja za najveće
blagdane oblačile "liturgijski". Tako se za
Duhove nosila boja slična crvenoj, u najsvečanijim
danima crna, u najradosnijim
danima siva itd. Do danas je ostalo da tko
se oblači u nošnju, na Tijelovo na primjer,
pokriva glavu bijelom svilenom maramom.
Ovo poglavlje nije za zanemariti,
baš radi toga što se danas sve relativizira,
a onda polako i gubi svoju simboliku pa i
poruku.
21. 09. 2008.
25. nedjelja kroz godinu
Iz 55,6-9; Ps 145,2-3. 8-9. 17-18
Fil 1,20c-24. 27a
Mt 20,1-16a
Domaćin reče jednom od
najamnika: "Prijatelju, ne činim
ti krivo. Nisi li se pogodio sa
mnom po denar? Uzmi svoje pa
idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu
dati kao i tebi."
28. 09. 2008.
26. nedjelja kroz godinu
Ez 18,25-28; Ps 25,4-5. 6-7. 8-9
Fil 2,1-11
Mt 21,28-32
"A što vam se čini? Čovjek
neki imao dva sina. Priđe prvomu
i reče: 'Sinko, hajde danas
na posao u vinograd!' On odgovori:
'Neću!' No poslije se predomisli
i ode. Priđe i drugomu
pa mu reče isto tako. A on odgovori:
'Evo me, gospodaru!' i ne
ode. Koji od te dvojice izvrši
volju očevu?"
5. 10. 2008.
27. nedjelja kroz godinu
Iz 5,1-7;
Ps 80,9.12. 13-14. 15-16. 19-20
Fil 4,6-9
Mt 21,33-43
"Kada dakle dođe gospodar
vinograda, što će učiniti s vinogradarima
ubojicama?" Kažu
mu: "Opake će nemilo pogubiti,
a vinograd iznajmiti drugim
vinogradarima što će mu davati
urod u svoje vrijeme."
12. 10. 2008.
28. nedjelja kroz godinu
Iz 25,6-10a; Ps 23,1-3a. 3b-4. 5.6
Fil 4,12-14. 19-20
Mt 22,1-14
Kaže kralj slugama: "Svadba
je, evo, pripravljena ali uzvanici
ne bijahu dostojni. Pođite
stoga na raskršća i koga god
nađete, pozovite na svadbu!"
Sluge iziđoše na putove i sabraše
sve koje nađoše - i zle i dobre. I
svadbena se dvorana napuni
gostiju.
|
|
|
