Upoznajmo govor liturgijskih znakova - Piše i uređuje: dr. Andrija Kopilović

"Obucite se u Krista"
Simbol liturgijske odjeće

Nastavljamo tekst iz prošloga broja. Istina, ovaj dio nas ne obogaćuje toliko da bismo duhovno sudjelovali više i bolje u liturgiji, ali su to zanimljivosti koje je korisno barem jednom u životu čuti. Nastavljamo, dakle, o liturgijskom odijelu, ali ovaj puta i o liturgijskim bojama. Njihovo značenje ima svoju zanimljivu povijest. Koristeći poznatu literaturu o tom pitanju, pokušao sam za vas prepričati najzanimljivije detalje.

Kanon boja

S liturgijskom se odjećom u tijeku povijesnog razvoja povezao i stanovit kanon boja. Za prosuđivanje simbolike boja kod ranije liturgijske odjeće ključ je u antiknoj tehnici boja. Kao posebno dragocjena tvar za boju slovio je sekret purpurnog puža koji se dobivao kap po kap, da bi se u razblaženom stanju kuhao zajedno s tkaninama. Već prema količini izlučevine i trajanju procesa kuhanja i zatim osvjetljivanja, mogli su se dobiti različiti preljevi boje. Najskuplja, i zato najotmjenija, bila je tamnocrvena. Plinije govori i o crnkastom grimizu. Na ljestvici vrijednosti slijedio je "carski grimiz". Što je odijelo bilo tamnije, to je bilo skupocjenije i svečanije. Tako stara prikazivanja pokazuju pape i biskupe većinom u tamnoj kazuli, dok je đakonu odjeća svijetlo obojena. U 9./10. stoljeću prestala je ta tehnika bojenja, a na njeno je mjesto stupila jeftinija s pomoću biljnih sokova.

Pravi se kanon boja za liturgijsku odjeću razvija istom oko godine 1200. Karolinško je vrijeme prvih početaka. Papa Inocent IV. donosi, kao prvi, točan opis u njegovo vrijeme važećih običaja. Taj kanon boja, koji preuzima i preporučuje krajem 13. stoljeća također Durandus iz Mendea, postat će obvezan tek s tridentskim misalom (1570.). S neznatnim je izmjenama preuzet također u misal II. vatikanskog sabora. U općoj uredbi Rimskog Misala se izlaže: "Raznobojnost bogoslužnog ruha ide za tim da tokom liturgijske godine snažnije dođe do izražaja s jedne strane vlastitost otajstava vjere koja se slave, a s druge strane smisao za rast u kršćanskom životu". Najvažnije odredbe predviđaju: bijelu za vazmeno i božićno vrijeme, za blagdane i spomendane Gospodnje i njegove Majke, anđela i svetaca koji nisu bili mučenici; crvenu za Nedjelju muke, Veliki petak i slavlja Muke Gospodnje, Duhova, apostola i mučenika; zelenu općenito za vrijeme "kroz godinu"; ljubičastu za vrijeme došašća i korizme, a dopušta se također u liturgiji za pokojne; crnu u liturgiji za pokojne (po volji); ružičastu za 3. nedjelju došašća i 4. nedjelju korizme. Biskupske konferencije mogu, slično kao kod liturgijskog ruha, te odredbe prikladno prilagoditi. Posebno vrijedni paramenti (npr. zlatni brokat) mogu se upotrebljavati u svim svečanim prilikama, neovisno od boje dana.

Istočnim obredima nepoznat je pravi kanon boja, ako se izuzmu neki običaji bizantskog obreda i osobito grčke Crkve. Stav i praksa protestantizma ovisi o krajevima i prema vjeroispovijesti je vrlo različita. "Kasna srednjovjekovna tradicija liturgijskih boja očito je bila najjače nastavljena, odnosno primljena u luteranstvu. Reformatorstvo je, već zbog uklanjanja oltara i kultnoga ruha, zanemarilo to pitanje skoro potpuno u 16. stoljeću i primilo ga prigodice ponovno tek u najnovije vrijeme s pokretom liturgijske obnove. Anglikanizam je stupao svojim vlastitim putem u svome načinu vezanom uz tradiciju a onda se u anglokatolicizmu ponovno vrlo snažno oslanjao na srednjovjekovne, odnosno rimske običaje. Reformacija u skandinavskim zemljama "očuvala je ceremonijalne elemente još konzervativnije nego luteranska Njemačka. Tome pripadaju misno ruho i u osnovi također postojeći kanon liturgijskih boja." Želja za većom svečanošću i radošću boja u protestantskom bogoslužju se neprestano osjeća. "Priručnik za evangeličko-luteranske crkve i zajednice" navodi za pojedine blagdane i vremena crkvene godine kanon boja za oblaganje oltara i propovjedaonice, koji je vrlo sličan tradicionalnomu rimskom kanonu.

U ovom dijelu smo, dakle, progovorili o liturgijskim bojama kao malu poruku da i to razumijemo. Još kao dijete sjećam se da su se i žene našega kraja za najveće blagdane oblačile "liturgijski". Tako se za Duhove nosila boja slična crvenoj, u najsvečanijim danima crna, u najradosnijim danima siva itd. Do danas je ostalo da tko se oblači u nošnju, na Tijelovo na primjer, pokriva glavu bijelom svilenom maramom. Ovo poglavlje nije za zanemariti, baš radi toga što se danas sve relativizira, a onda polako i gubi svoju simboliku pa i poruku.


21. 09. 2008.
25. nedjelja kroz godinu


Iz 55,6-9; Ps 145,2-3. 8-9. 17-18 Fil 1,20c-24. 27a Mt 20,1-16a

Domaćin reče jednom od najamnika: "Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi."

28. 09. 2008.
26. nedjelja kroz godinu


Ez 18,25-28; Ps 25,4-5. 6-7. 8-9 Fil 2,1-11 Mt 21,28-32

"A što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: 'Sinko, hajde danas na posao u vinograd!' On odgovori: 'Neću!' No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: 'Evo me, gospodaru!' i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?"

5. 10. 2008.
27. nedjelja kroz godinu


Iz 5,1-7; Ps 80,9.12. 13-14. 15-16. 19-20 Fil 4,6-9 Mt 21,33-43

"Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s vinogradarima ubojicama?" Kažu mu: "Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme." 12. 10. 2008.
28. nedjelja kroz godinu


Iz 25,6-10a; Ps 23,1-3a. 3b-4. 5.6 Fil 4,12-14. 19-20 Mt 22,1-14

Kaže kralj slugama: "Svadba je, evo, pripravljena ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!" Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše - i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.