Vjernici pitaju - Odgovara: dr. Andrija Kopilović

Pričest bez pripreme

Koliko se često trebamo pričešćivati? Susrećem vjernike koji nisu često na misi, a pristupaju pričesti. Jednako tako i na misama "šest nedjelja" mnogi se pričešćuju, a da se nisu ispovjedili. Je li takva praksa dopuštena?
Dobronamjerni vjernik
Ovo pitanje je već bilo u našem Zvoniku. Doduše, ne u ovakvom obliku i ovako ciljano. Zahvaljujem vam stoga na tom pitanju, jer ćemo zajedno promotriti prvo dokumente koji nas poučavaju u crkvenom Učiteljstvu, a onda i našu praksu koja vas, a i nas koji puta zbunjuje. Katekizam Katoličke Crkve o ovom pitanju piše: Gospodin nam upućuje usrdni poziv da ga primamo u sakramentu Euharistije: "Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi." (Iv 6,53). Da bismo odgovorili tom pozivu trebamo se za toliki i tako svet trenutak pripraviti. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: "Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela" (1 Kor 11,27-29). Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha, prije nego pristupi pričesti, treba pristupiti sakramentu Pomirenja. Pred veličinom ovog sakramenta vjernik ne može drukčije nego ponizno i s gorućom vjerom prihvatiti satnikovu ispovijest i reći: "Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i bit će izliječena duša moja". Jasno nam je da ovom sakramentu prethodi "čišćenje duše", tj. Sveta ispovijed, ako smo svjesni bilo kakvoga teškoga grijeha. Među teške grijehe spada i neopravdan izostanak sa svete mise. Dakle, tko neopravdano izostaje s nedjeljne svete mise, ne bi se mogao pričestiti bez ispovijedi. No, sakrament pričesti oprašta tzv. "male grijehe" ako se za njih iskreno kajemo i ponizno pred zajednicom priznajemo. I u tom slučaju smo dužni povremeno pristupati ispovijedi da se očistimo i od tzv. "malih grijeha", jer je za pričest potreban i naš rast u vjeri. Taj rast događa se upravo po sakramentima ispovijedi i pričesti. K tomu se primjereno pripravimo za primanje toga sakramenta i obdržavanjem posta kako je propisano u Crkvi. Tjelesno držanje (kretnje, odjeća) izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka kada Krist biva naš gost. Posve je u skladu sa samim značenjem Euharistije da se vjernici, ako imaju potrebne uvjete, pričeste svaki puta kada sudjeluju u Misi: "Veoma se preporučuje ono savršenije sudjelovanje u Misi, po kojemu vjernici nakon svećenikove pričesti blaguju Tijelo Gospodnje od iste žrtve." Crkva obvezuje vjernike da u "nedjelje i svetkovine sudjeluju u božanskoj liturgiji". Crkva živo preporučuje vjernicima da svetu Euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili još češće, pa i svakoga dana. Budući da je Krist sakramentalno prisutan pod svakom prilikom, pričest samo pod prilikom kruha omogućuje da se primi sav milosni plod Euharistije.

Ponovimo da je jedan od tih uvjeta svakako duh trajnoga obraćenja koji mora prožimati život svih vjernika. Nije realno očekivati aktivno sudjelovanje u euharistijskoj liturgiji ako joj pristupimo površno, ne preispitujući pritom vlastiti život. Tu unutarnju raspoloživost potiču, ponovimo, sabranost i šutnja, barem nekoliko trenutaka prije početka liturgije, post i, kad to zahtijeva potreba, sakramentalna ispovijed. Srce pomireno s Bogom sposobno je za istinsko sudjelovanje. Napose je potrebno podsjetiti vjernike na činjenicu da aktivno sudjelovanje u svetim otajstvima nije moguće ako istodobno ne postoji težnja za aktivnim uključivanjem u crkveni život u njegovoj cjelovitosti, što podrazumijeva čak i misijsku obvezu da se Kristova ljubav unese u društvo. Puno sudjelovanje u euharistiji nedvojbeno se postiže istom kad osobno pristupimo oltaru kako bismo primili pričest. Pa ipak, treba upozoriti, da sama nazočnost na liturgijskom slavlju ne daje za pravo ili čak dužnost pristupiti euharistijskom stolu. Čak i kada nije moguće pristupiti sakramentalnom zajedništvu, sudjelovanje u misi ostaje potrebno, valjano, znakovito i plodonosno. U takvim je okolnostima dobro njegovati želju za punim sjedinjenjem s Kristom, primjerice prakticiranjem duhovne pričesti, koju je hvalio Ivan Pavao II. a preporučivali učitelji duhovnog života.

U našem slučaju je posve jasno da je duhovno stanje najvažnije za pričest. Stoga ne mogu pristupiti pričesti oni koji su u stanju grijeha. Velika je i realna opasnost svetogrđa na koje nas upozorava apostol Pavao u spomenutom citatu ako nedostojno primamo ovaj sakrament. Ne samo svećenik, nego su i vjernici dužni upozoravati napose na tzv. misama na "šest nedjelja" ili kada se okuplja veliki broj "godišnjih posjetitelja crkve", na uvjete koji su potrebni da se može pričestiti dostojno. Mi smo svjesni da je pričest uvijek dar i da je realno nitko nije dostojan. Ali smo jednako svjesni da sa svoje strane u svoj poniznosti trebamo sve učiniti da iziđemo tom daru ususret potrebnim raspoloženjem duše: vjerom, nadom, ljubavlju i pokajanjem. Zaključimo ovaj odgovor da je praksa koja je sada uobičajena vrlo upitna bez potrebne pouke i suradnje. Ne treba kriviti ljude, niti osuđivati, ali zajedno činimo sve da taj sakrament ljubavi bude uistinu "kruh za život vječni".