Povijesni kutak - Piše: Stjepan Beretić

Sombor pod Turcima

Biskupi

U vrijeme prije i neposredno poslije Mohačkog poraza (29. kolovoza 1526.) sve više Hrvata iz pokorenih hrvatskih zemalja pristiže u Slavoniju, Bačku, Baranju i općenito u Mađarsku. To je vrijeme kad su katolici živjeli kao ovce bez pastira. Raspršeni vjernici jedva su dolazili do svećenika. Josip Buturac u svojom knjizi Povijest Katoličke crkve među Hrvatima, Zagreb 1973. na 145. stranici piše: "Za turskoga vladanja u Bosni, Hercegovini, Slavoniji, južnoj Ugarskoj, Srbiji i djelomično u Dalmaciji tokom XVI. i XVII. stoljeća postoji u tim pokrajinama veći broj biskupija, a samo dva-tri biskupa vrše biskupsku službu na tako velikom području."

Broj katolika

Broj katolika je i na početku XVII. stoljeća bio malen. Na 150. stranici spomenute knjige Josip Buturac piše: "Beogradska biskupija tokom XVII. stoljeća uglavnom ima svoga biskupa koji nosi naslov te ili koje druge biskupije. U Beogradu ima tada 1700 vjernika, i to 1500 Bošnjaka (130 obitelji) i 200 Dubrovčana (30 dućana). Dubrovčani su imali ovdje svoju kapelu, a Bošnjaci oltar u iznajmljenoj kući. U isto vrijeme u Višnjici, selu kod Beograda, ima 120 katolika koji imaju svoju kapelu. U Beogradu franjevci imaju svoju kuću, a isusovci rezidenciju od 1613. - s gimnazijom za 32 đaka. Smederevačka biskupija ima u Smederevu crkvicu i 16 katoličkih obitelji dubrovačkih i bosanskih trgovaca." Ti podaci su ilustrativni i za Bačku, pa tako i za Sombor. Katolika je bilo malo, ali zacijelo više nego u Beogradu.

Gdje su franjevci već imali župe

Franjevci su doseobe vodili u ona područja gdje su još za vrijeme turskoga ropstva već imali svoje župe. Pred kraj turskoga ropstva popustio je pritisak na katolike koji su ovdje živjeli, kako bi se narod privukao u inače gotovo posve opustjele krajeve koje nitko nije obrađivao. O razlozima za dolazak katolika u ove i ostale krajeve tadašnje Mađarske piše fra Beato Bukinac na 71. i 72. stranici svoje knjige De activitate franciscanorum...: "Svrha iseljavanja iz Bosne i Dalmacije u XVI. stoljeću u Mađarsku je bila ta da se bolje i lakše živi. Mada je narod ovdje našao bolje uvjete za život, nije ni ovdje mogao uživati niti vjersku, niti političku slobodu, budući da su i ovi krajevi bili pod Turcima. Te prilike su trajale sve do 1687. godine, kad su Turci istjerani iz Segedina, a malo zatim je od Turaka oslobođena i čitava Bačka. U to se vrijeme još pojačalo doseljavanje iz Bosne. U vrijeme Bečkih ratova (1683-1699) u pokorenih kršćanskih naroda je porasla nada skorog oslobođenja od turskog jarma. Zato je narod iz područja pod Turcima, a prije svega iz Bosne, počeo tražiti zemlje i krajeve koji su već bili oslobođeni Turaka. Budući da su franjevci imali veliki utjecaj na narod, a s druge strane, kako narod nije imao drugih vođa, franjevci su vodili gotovo sva iseljavanja. A dolazili su s narodom u krajeve gdje su već prije imali svoje župe."

Czobor Szent Mihály pao pod Turke

Muhi János piše, na 65. stranici svoje knjige Zombor Története iz 1944. godine, da je Sombor pao pod Turke koncem kolovoza 1541. godine, te je uključen u Budimski pašaluk. Na 66. stranici Muhijeve knjige nalazimo još zanimljivih podataka. Tada su Turci obnovili utvrdu Czoborovih, ali su obnovili i nastanili grad. Grad je vjerojatno brzo napredovao i pod Turcima, budući da je 1543. godine već postao sjedištem nahije, koja je spadala pod segedinski sandžak. U to je vrijeme grad imao stražu od 50 vojnika, dok je puno značajniji grad Bač imao 106, a Subotica 24. To je također podatak koji govori o značaju i veličini Sombora. Većina stanovnika somborske općine su tada bili Srbi. Srbi koji su ostali u Somboru i za vrijeme Turaka su stanovali po salašima, ali su kuće imali i u gradskoj četvrti koja nosi ime Selenča. Srbi su se za svo vrijeme turskoga ropstva sve više nastanjivali u Somboru. Grad je tako sve više rastao. Tursko stanovništvo su činili prije svega službenici, ali i mnogi obrtnici i trgovci. Iz podatka, da je 1543. godine kalački nadbiskup na ime poreza iz somborske općine ubirao 138 forinti, (Muhi, 70. str.) a taj je porez ubirao samo od katolika, lako je zaključiti, da je u 17. stoljeću u Somboru bilo već podosta Hrvata doseljenih ih Bosne, Hercegovine i Dalmacije. O tome piše i Muhi na 72. stranici svoga djela. Tako je u Čičovima nadbiskup ubirao 20, u Gradini 14, u Ivankovu 12, Lovrancu 14, u Selenči 7, u Šaponjama 10 i u gradu 40 forinti. O imenu Sombora piše Muhi na 64-65 stranici svoje knjige, te ističe, da je od 1543. grad Czobor Szent Mihály službeno dobio ime Sombor. Mađarsko ime grada je Zombor. Vjerojatno su Srbi prvi prozvali taj grad imenom Sombor. To su ime Turci mogli zateći i prihvatiti kao službeno ime grada. U tom turskom Somboru franjevci spominju 6 džamija, te kupalište.

Hrvati u gradu

Na osnovu ljetopisa franjevačkog samostana iz Sombora Muhi na 72. stranici svoje knjige zaključuje da su Hrvati zajedno s franjevcima u grad došli neposredno poslije Mohačkog poraza. U to su još vrijeme franjevci skrbili i za malobrojne Mađare koji su ostali na području Sombora nakon Seljačke bune i turskih progona. Muhi na istom mjesto bilježi i Kostićevo mišljenje, da su mađarski svećenici ili pali u ratu ili su pobjegli u sigurnije krajeve kraljevstva, pa je narod ostao bez svojih svećenika. Zato nije za čuditi se, da su u to vrijeme somborski Mađari zaboravili i svoj jezik. Uzme li se u obzir da su živjeli među brojnim Srbima i Hrvatima, još se lakše može razumjeti njihovo odnarođivanje.