Riječ urednika - Piše: mr. Mirko Štefković
Školska torba
Na početku školske godine direktno ili posredno
dotakne nas nešto s čime smo se morali pomiriti
već od malih nogu: školska torba. Što u nju
spada ili nije za nju, rijetko je prepušteno odlučiti
onome tko ju nosi, ako je stvarno savjestan i marljiv. Drugi određuju što
u torbu ide, a školarci je onda imaju nositi. Makar bila ponekad preteška,
nema druge nego nositi je. Treba ponijeti sve neophodno za školu,
jer bez knjiga i neophodnog pribora nema učenja.
Vjerujem da mnogi roditelji početkom nove školske godine uvijek
iznova svojim malim ili pak malo većim đacima pokušavaju objasniti što
i kako staviti u torbu da ju lakše mogu nositi. Neki od roditelja čak i sami
svojoj djeci nose torbu do škole i natrag, jer ne žele da im djeca krive
kičmu, osobito ako su slabija. No, i za one đake koji imaju tu sreću da im
roditelji nose torbe, dođe vrijeme kada je sami moraju nositi. Opet je
priča ista, torba je i velika i teška, ali bez muke nema nauke, pa torbu
valja izdržati. Za mnoge mališane pak školska torba na leđima znači da
su konačno zakoračili u jednu ozbiljniju dob, kada i oni nešto privređuju
i ozbiljno rade. Takvi se ne odriču lako te časti da si sami nose teret, po
kojemu se sami osjećaju vrijednima poštovanja i pažnje.
No, o školskoj torbi se daje i drugačije razmišljati, osobito o onoj
njezinoj svojstvenosti da onaj tko je nosi ne može odlučiti baš o svemu
što u njoj mora ili možda ne može biti. Služeći se tom slikom, švicarska
mističarka Adrienne von Speyr meditira o kršćanskoj poslušnost volji
Božjoj. Ona tu torbu vidi još malo drukčije. Niame, kršćanin je ne može
skinuti s ramena a da ostane pravim kršćaninom, on je ima nositi, a
Netko drugi u nju ponekad doda ili izvadi ponešto. Taj drugi je naravno
dragi Bog. U toj torbi nije sve uvijek posloženo poput knjiga, nego teret
zna žuljati, smetati, pa čak ponekad i bosti. Ipak, tijekom puta se to već
nekako namjesti, pa se kasnije više niti ne osjeti ili se bar onaj tko je nosi
navikne i pomiri s time što ima nositi.
Slika o školskoj torbi mi izgleda vrlo sugestivnom bilo za one koji
su je radosno ili možda s malo manje radosti ponovno uprtili na ramena
početkom nove školske godine, a isto tako i nama koji nastavljamo nositi
svoje "školske torbe kršćanstva". Baš kao i školarci, i mi padamo u
napast da ponekad nešto iz nje izvadimo, da si je olakšamo. Znamo ipak
da nismo mi oni koji određuju što je sve potrebno da svoju životnu školu
pošteno završimo. Bez odgovarajućeg pribora i neophodnih "knjiga
životnih načela" ne može se položiti svaki životni ispit. Prije ili kasnije,
ukoliko smo si olakšali "torbu", zafalit će baš ono čega smo se oslobodili.
Dragi čitatelju, ovim Zvonikom
ti ne želimo otežati "torbu"
tvoje životne škole, koja je sigurno
već dovoljno teška, mada je on
neće niti olakšati. Ovim Zvonikom
s tobom želimo podijeliti tolike
dobro položene "životne ispite"
mnogih vjernika diljem naše
Bačke i šire. Mnoge stranice
ovoga broja govore o trudu koji se
isplati. To je nešto poput osmijeha
prvašića koji, s preteškom torbom
na ramenima, ponosno i s osmijehom
na licu roditeljima priopći
svoje prve dobre ocjene. Neka
nam lica tih malih junaka budu
poticajem da i sami radosnije
nastavimo s nošenjem torbi svojih
životnih škola.
Vaš urednik
|
|
|
