Riječ urednika - Piše: mr. Mirko Štefković

Školska torba

Na početku školske godine direktno ili posredno dotakne nas nešto s čime smo se morali pomiriti već od malih nogu: školska torba. Što u nju spada ili nije za nju, rijetko je prepušteno odlučiti onome tko ju nosi, ako je stvarno savjestan i marljiv. Drugi određuju što u torbu ide, a školarci je onda imaju nositi. Makar bila ponekad preteška, nema druge nego nositi je. Treba ponijeti sve neophodno za školu, jer bez knjiga i neophodnog pribora nema učenja.

Vjerujem da mnogi roditelji početkom nove školske godine uvijek iznova svojim malim ili pak malo većim đacima pokušavaju objasniti što i kako staviti u torbu da ju lakše mogu nositi. Neki od roditelja čak i sami svojoj djeci nose torbu do škole i natrag, jer ne žele da im djeca krive kičmu, osobito ako su slabija. No, i za one đake koji imaju tu sreću da im roditelji nose torbe, dođe vrijeme kada je sami moraju nositi. Opet je priča ista, torba je i velika i teška, ali bez muke nema nauke, pa torbu valja izdržati. Za mnoge mališane pak školska torba na leđima znači da su konačno zakoračili u jednu ozbiljniju dob, kada i oni nešto privređuju i ozbiljno rade. Takvi se ne odriču lako te časti da si sami nose teret, po kojemu se sami osjećaju vrijednima poštovanja i pažnje.

No, o školskoj torbi se daje i drugačije razmišljati, osobito o onoj njezinoj svojstvenosti da onaj tko je nosi ne može odlučiti baš o svemu što u njoj mora ili možda ne može biti. Služeći se tom slikom, švicarska mističarka Adrienne von Speyr meditira o kršćanskoj poslušnost volji Božjoj. Ona tu torbu vidi još malo drukčije. Niame, kršćanin je ne može skinuti s ramena a da ostane pravim kršćaninom, on je ima nositi, a Netko drugi u nju ponekad doda ili izvadi ponešto. Taj drugi je naravno dragi Bog. U toj torbi nije sve uvijek posloženo poput knjiga, nego teret zna žuljati, smetati, pa čak ponekad i bosti. Ipak, tijekom puta se to već nekako namjesti, pa se kasnije više niti ne osjeti ili se bar onaj tko je nosi navikne i pomiri s time što ima nositi.

Slika o školskoj torbi mi izgleda vrlo sugestivnom bilo za one koji su je radosno ili možda s malo manje radosti ponovno uprtili na ramena početkom nove školske godine, a isto tako i nama koji nastavljamo nositi svoje "školske torbe kršćanstva". Baš kao i školarci, i mi padamo u napast da ponekad nešto iz nje izvadimo, da si je olakšamo. Znamo ipak da nismo mi oni koji određuju što je sve potrebno da svoju životnu školu pošteno završimo. Bez odgovarajućeg pribora i neophodnih "knjiga životnih načela" ne može se položiti svaki životni ispit. Prije ili kasnije, ukoliko smo si olakšali "torbu", zafalit će baš ono čega smo se oslobodili.

Dragi čitatelju, ovim Zvonikom ti ne želimo otežati "torbu" tvoje životne škole, koja je sigurno već dovoljno teška, mada je on neće niti olakšati. Ovim Zvonikom s tobom želimo podijeliti tolike dobro položene "životne ispite" mnogih vjernika diljem naše Bačke i šire. Mnoge stranice ovoga broja govore o trudu koji se isplati. To je nešto poput osmijeha prvašića koji, s preteškom torbom na ramenima, ponosno i s osmijehom na licu roditeljima priopći svoje prve dobre ocjene. Neka nam lica tih malih junaka budu poticajem da i sami radosnije nastavimo s nošenjem torbi svojih životnih škola.
Vaš urednik