Duhovnost - Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD
Osnovice duhovnosti
1. Duhovna borba
Duhovni život shvaćamo
kao nešto dinamično,
što traži napor, borbu, zauzimanje čitavoga
bića. O tome nam govore duhovni oci
i pustinjaci, askete, koji su iskustveno prošli
taj put duhovne borbe. O duhovnoj borbi
govori nam sv. Pavao (Ef 6,10-18). Zemlja
na kojoj živimo mjesto je borbe, uvježbavanja,
duhovne atletike. Počinak ćemo imati
tek u nebu. Istočnim grijehom smo ranjeni
još nedovršeni. Potrebno nam se čistiti, težiti
do potpunosti svoje osobnosti. Bog nas je
posinio, moramo se dakle, sjediniti s
Isusom Kristom. To se pak, ne postiže u jednome
danu, ono traje čitavi ljudski život.
Duhovni je život povezan s aktivnošću u
samome čovjeku, odnosno Božjoj aktivnosti
u čovjeku. Ništa se toliko ne protivi duhovnosti
kao pojam potpune praznine.
Borba se odvija unutar nas protiv
naših strasti, težnji koje nas vode na stranputicu.
One se mogu postupno umrtviti,
zato uvijek postoji potreba još nešto učiniti
na sebi, jer otkrivamo još nepročišćena
područja. Sv. Pavao nas upozorava da se
duhovna borba ne vodi samo protiv samih
sebe. Postoji napast, sotona, iskustvena
činjenica u duhovnome životu. Duhovne su
se osobe s njime otvoreno sučelile, poput sv.
Antuna pustinjaka, sv. župnika Ivana Arškoga,
sv. Ivana Boska, sv. Terezije Avilske,
sv. Ivana od Križa. Napasnik je uvijek tu sa
svojim ponudama, često puta jako privlačnim,
samo da nas namami. Misliti da đavla
nema u duhovnome životu, znači širom
otvoriti mu vrata. Nema potrebe da nekoga
opsjedne, što i ne biva bez pristanka čovjeka,
ili da nekoga napastuje i uznemiruje.
Napasnik može vrlo vješto postupati. Ne
potječu sve napasti od vanjskog neprijatelja.
Stoga treba dobro razlikovati napasti i napasnika.
1
2. Razlikovanje
U duhovnom životu ključnu riječ ima
razlučivanje, razlikovanje duhova. Kad čovjek
spozna da sam Bog vodi njegov život,
on treba naučiti prepoznavati njegovo djelovanje.
Nije dobro Božje djelovanje miješati s
vlastitim, a još manje s djelovanjem Zloga
koji je "lažac i otac laži" (Iv 8,44). "Nemojte
vjerovati svakom duhu, već duhove podvrgnite
kušnji da vidite jesu li od Boga" (1Iv
4,1). To se raspoznavanje odnosi na sve
važne životne okolnosti. Prepoznati Božje
djelovanje jedna je od bitnih i ozbiljnih stvari
u duhovnom životu. Postoje kriteriji za
prepoznavanje načina kako je Bog, Bog.
Duh Božji ima svoj osobiti način ponašanja.
Zli, premda se opire Bogu, također ima
nešto posebno što se može prepoznati i
otkriti. Sv. Pavao nam daje više popisa koji
nam omogućuju prepoznavanje: "Poznata su
djela tijela. To su: bludnost, nečistoća,
raspuštenost, idolopoklonstvo, vračanje,
neprijateljstva, svađa, ljubomornost, srdžba,
sebičnost, razdori, strančarenja, zavisti,
pijanke, razuzdanost, gozbe i ovima slična...
Naprotiv, plod su Duha: ljubav, radost, mir,
strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost,
uzdržljivost" (Gal 5,19-22; usp. Rim 6.
- 8. pogl.). Mir i unutarnja sloboda čovjeka
znakovi su Duha Svetoga. Nemoguće je prepoznavanje
Duha u nemiru. Nije dobro da
čovjek sam razlučuje. Potreban mu je duhovni
pratilac, duhovnik u klasičnom smislu
riječi. Ta se karizma daje svećenicima, ali i
laicima. Korisno je također, povezati razlučivanje
duhova u ispovijedi. Ispovijed uistinu
oslobađa duh i daje jasne širine za jasno
raspoznavanje. 2
3. Sastavnice dinamicnoga
duhovnoga života
Vidjeli smo da se duhovna borba temelji
na nizu unutarnjih stavova. Prvi bitan
duhovni stav jest velika želja za Bogom.
Bog se daruje samo onima koji ga žele iz
krajnjih dubina svoga bića: "Kao što košuta
žudi za izvor vodom, tako duša moja čezne
Bože za tobom" (Ps 42,2). Normalan je zahtjev
duhovnoga života da se čovjek stavi u
stanje želje. No želje nisu uvijek čiste. Bog
će ih sam očistiti ako mu to dozvolimo. Kad
Bog čisti to prouzroči patnju, ali ta patnja je
odgojiteljska, ljekovita, otkupiteljska. Što
više Boga prihvaćamo, to ga još više želimo.
Bez obnovljenih želja i njihova podržavanja
nema duhovnoga života. Drugi unutarnji
duhovni stav je predanje. Čovjek ne programira
duhovni život. Njega pokreće Bog od
početka do kraja. Na početku duhovnoga
života postoji u čovjeku osjećaj da sve drži u
svojim rukama. Malo pomalo opazi da to ne
drži on nego netko drugi, a to je Bog. Valja
prihvatiti to činjenično stanje i prepustiti se,
predati se s povjerenjem i strpljivošću. To
ne znači da čovjek neće u tome sudjelovati,
naprotiv, primijetit će da sve više ne djeluje
samo za Boga, već u Boga. To je povezano s
postavkom darova Duha Svetoga u duši.
Predanje poprima sličnost s predanjem
Marije: "Evo službenice Gospodnje". Marija
ne zna točno kamo je Bog vodi, ali mu se
potpuno predaje. Krist nas uči da za to predanje
molimo u Očenašu: "Budi volja tvoja".
Predanje je prepuštanje ljudske volje u
Božje ruke. Predanje je izravno povezano s
povjerenjem, pouzdanjem. Dajemo se samo
onomu u koga imamo beskrajno povjerenje.
Predajemo se jer znamo da nam je već sve
unaprijed pripravljeno. To predanje nas
nikako ne oslobađa od toga da i mi sami
sudjelujemo. Tu je vrlo potreban zdrav
razum. 33
Predanje je povezano s poniznošću.
Poniznost je jednostavno sredstvo da se
suobličimo s Kristom. Veliko povjerenje u
njegovo srce, u srž njegova bića poziva nas:
"Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna
srca" (Mt 11, 29). Potrebno je sebe čvrsto
izgraditi. Kršćanski život traži razboritost i
unutarnje obraćenje. Ako želim ići za Kristom,
ako se želi da on dopre do čovjekova
srca, onda valja uzeti Isusovo srce. Kristova
blagost i poniznost postupno ulaze u ljudsko
biće, što ne traje jedan dan i zahtijeva duhovnu
borbu. Mi smo u svijetu ali nismo od svijeta.
Duhovni život zahtijeva promjenu,
metanoju. 4
Duhovni život zahtijeva istinsko nadilaženje
napetosti i u tome veliku ulogu
imaju mir i radost. Mir duše je nešto vrlo
važno u svim stadijima duhovnoga života.
Bez mira, duhovni se život ne može razvijati.
Bog boravi u smirenom srcu. Mir je, prema
učenju sv. Augustina, "savršenost reda",
što znači da su sve stvari na svojem mjestu,
da se sve odvija onako kako se treba odvijati.
Iz mira izvire osjećaj zadovoljstva, što
opet znači biti u istini pred sobom, pred
drugima i pred Bogom. Mir je nešto vrlo
duboko, proizlazi iz središta bića, iz srca, jer
proizlazi od Boga. Mir ne treba povezivati s
nepokretnošću, neaktivnošću. Kršćanski
mir nije oblik ravnodušnosti i nedjelovanja.
Pravi se mir ne postiže samo ljudskom djelatnosti.
Njega Bog daruje malo pomalo.
Njega možemo naći u Kristu: "Mir vam svoj
dajem. Ne dajem vam ga kao što svijet daje"
(Iv 14,27). Radost duše je sjedinjena s mirom.
Radost je povezana s pozitivnim pogledom
na sve stvari. Radost je učinak djelovanja
Duha Svetoga i ona se povezuje s porastom
ljubavi. To je iskusila sv. Mala Terezija
kada je čitala prvu poslanicu sv. Pavla
Korinćanima: "U mahnitosti svoje radosti
kliknula sam: O Isuse... Pronašla sam svoje
zvanje: U srcu Crkve, svoje majke, bit ću ljubav
i tako ću biti sve, a moj će se san ostvariti".
Kršćanska radost potpuno nadilazi sve
ljudske radosti. Radost može postojati i
usred kušnji i nesigurnosti, u životnom
križu. Nema ljudskog života bez imalo
trpljenja. Trpljenje kako god bilo jako, ne
doživljava se kao uništenje, razaranje, ono
se doživljava kao sudjelovanje na križu
Kristovu, te Krist sam nosi dio naše muke.
Postoji još jedna poveznica u duhovnom
životu, a to je vjernost. Duhovni se život živi
u vremenu, u borbi i ta borba završava
smrću. Postoji neka vrst nagrade za vjernost.
Vjernost je najbogatiji i najosjetljiviji
cvijet ljubavi. Vjernost je jedini kamen
kušnje za ljubav. 5
(nastavlja se)
1 Usp. RAYMOND DARRICAU, BERNARD
PEYROUS: Duhovnost, FTI. Zagreb,
2002., str. 96-99.
2 Usp. Isto, str. 116-117.
3 Usp. isto, str. 100-102.
4 Isto, str. 103 -107.
5 Isto, str. 108-113.
|
|
|
