Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 168
Riječ urednika
Meditacija
Aktualno
Mjesec krunice
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Misije
Kršćanski stav
Kutak za katehete
Paulinum
Ekumenizam
Caritas
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Tu oko nas
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Intervju - Razgovarao: Mirko Štefković

Razgovor sa srebromisnikom, vlč. Lazarom Novakovićem

Najbolji način života je uzdati se u Gospodina
Zv.: Skoro ste proslavili srebrni jubilej svećeništva, što je za Vas značilo to slavlje?
* Slavlje je bio jedan znak zahvalnosti Bogu, prije svega. Želio sam okupiti svoje prijatelje da i oni sa mnom slave, zahvale Bogu što sam evo izdržao na Gospodnjoj njivi u radu. Dobro je da se čovjek malo sabere, stane, zahvali Bogu i skupi nove snage za dalje "okršaje", za dalja putovanja.
Zv.: Kako ste se spremali za to slavlje?
* Prije svega sam s kolegom Željkom Šipekom išao na duhovne vježbe na otok Krk u karmelićanski samostan. Onda sam razmišljao i o geslu, pozivnici, uzvanicima. Tehničke stvari oko organiziranja slavlja sam uglavnom sam radio, a koliko sam mogao uključio sam i župljane.
Zv.: Koje ste geslo odabrali?
* Geslo koje sam odabrao prati me još od Mlade mise. Tada sam se kolebao između onog "Najprije čovjek" - koje je bilo moje mladomisničko geslo - i misli pape bl. Ivana XXIII. Međutim, ondašnje drugotno mi je sada postalo prvotno geslo: "Najbolji način života je uzdati se u Gospodina, sačuvati mir srca, uzimati sve s dobre strane, biti strpljiv, činiti svima dobro nikad zlo". Mislim da je tu najprisutniji taj mir srca i činiti dobro svima.
Zv.: Kada iz današnje perspektive gledate na svoje svećeničko zvanje, osobito na svoj polazak u sjemenište, u bogosloviju, kako to doživljavate?
* Doživljavam tako da sve jako brzo prolazi, da je cijeli život jako kratak. Je li on dugačak osamdeset, sedamdeset godina, jako brzo prolazi. Uvijek treba svakom danu posvetiti dostojnu pažnju i svako jutro doživljavati kao novi dar, novu šansu i ponovnu mogućnost.
Zv.: A kad pomislite na svoje djetinjstvo, što Vas kao svećenika veže uz njega?
* Uz djetinjstvo me vezuju lijepe uspomene. Rođen sam u kršćanskoj obitelji gdje su i otac i majka bili praktični vjernici. To znači da nedjeljna misa kod nas nije dolazila u pitanje. Samo sam mogao razmišljat hoću li ići u 7 ili u 9 sati na nedjeljnu misu. Uz roditelje sam naučio molitve i da je vjera sastavni dio života, da se ona ne može stavljati na drugo ili treće mjesto, nego da je prisutna u svemu. Kršćanski blagdani kod nas su se slavili s puno radosti i puno ljubavi. Zahvalan sam svojim roditeljima koji su pri mom izboru svećeničkog poziva uvijek stajali uz mene.
Zv.: Osim te roditeljske podrške, je li Vas još netko potaknuo na odabir svećeničkoga poziva?
* Svakako je na neki način utjecaj imao i moj kum i prijatelj Branko Vujević, koji je sada u Kanadi. On je prvi krenuo u sjemenište, a onda sam ohrabren njegovom odlukom pošao i ja. Kasnije je odabrao drugi poziv, osnovao obitelj, a ja sam evo postao svećenik.
Zv.: Kada pogledate na svih dvadeset i pet godina svojega svećeništva, što biste osobito željeli izdvojiti kao ono što Vas je snažilo, oduševljavalo za svećenički život?
* U svakoj župi u kojoj sam radio bilo je uvijek dragih ljudi, iskrenih vjernika, patnika koji svećeniku daju snage. Kad ti se ponekad učini da propovijedaš, govoriš u zrak, da ljudi ne shvaćaju, onda dobiješ potvrdu da ljudi uzimaju ozbiljno i riječi koje si u ime Božje izgovorio. Uvijek me snažilo zajedništvo kolega svećenika, prijateljstva. To me nosilo. I onda molitva, sveti sakramenti svećeniku daju snagu da se uvijek diže, da ide naprijed.
Zv.: Dakle kad svećenik drugima pomaže ustvari i sam dobiva snagu za ići naprijed...
*Svakako.
Zv.: U čemu nalazite najveći izvor duhovne hrane za svoj svećenički život?
* Tu je svakidašnja euharistija na prvome mjestu. Onda svakako i molitva, duhovna literatura, meditacija i molitva krunice. Osobito rado čitam poeziju, dobru knjigu. Često idem u Zagreb, barem dva-tri puta godišnje i uvijek se vratim s barem tri-četiri nove knjige. To redovito pratim. Dobivam Glas Koncila, redovito čitam naš Zvonik. Rado primam i knjige koje mi drugi preporuče. Okrjepu svakako nalazim u duhovnome štivu i u povezanosti s Gospodinom.
Zv.: Pročitali ste puno knjiga. Što biste nam preporučili za duhovno štivo?
* Ovo je teško pitanje. Osobno rado čitam prof. Ivana Goluba. Gotovo sam pročitao većinu njegovih knjiga. Draga mi je poezija u kojoj nalazim duhovne stavove. Posebno mi je drag pjesnik Cesarić, a rado čitam svećenike pjesnike i riječi prijatelja. Marko Vukov i Josip Temunović su mi dragi u svojim pjesmama. Sve ovo je za preporučiti za duhovno štivo.
Vlč. Lazar Novaković rođen je u Subotici 28. kolovoza 1958. godine. Nakon završene osnovne škole, kao pitomac malog sjemeništa "Paulinum", pohađa istoimenu Biskupijsku klasičnu gimnaziju. Od 1977. do 1983. godine nalazi se na teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 14. kolovoza 1983., te postaje župnim vikarom u Sonti do 1985. godine. Upravitelj je župe u Prigrevici od 1984. do 1985. godine, te potom od 1985. do 1990. u somborskoj župi Sv. Nikole Tavelića, vikariji Imena Marijina u Somboru i župi Sv. Martina u Gakovu. Godine 1990. proveo je osam mjeseci u samostanu otaca verbita u Mödlingu u Austriji. Župni je vikar u župi Sv. Terezije u Subotici od kraja 1990. do 1991., potom je do 1998. upravitelj župe u Maloj Bosni. Župnik je u Somboru u župama Sv. Križ i Sv. Nikola Tavelić od 1998. do 2006., od kada je župnik u Durđinu. Član je Vijeća za Caritas od 1995. godine. Jedan je od osnivača Zvonika i dugogodišnju član Uredničkoga vijeća. U nakladi Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost dosad su mu objavljene tri knjige: sabrane meditacije Pismo(a) Isusu (1. izd. 2001., 2. prošireno izd. 2003.) te zbirka meditacija Sjetim se Ane (2008.).
Zv.: Svećenik na župi veliki dio vremena provede u samoći, kako ste Vi podnijeli samoću svih ovih godina?
* Nisam se osjećao usamljen. Uvijek je netko bio sa mnom na župi. Bio sam kao kapelan sa župnikom, pa s domaćicom. Kasnije sam bio u društvu svećenika u Somboru. U Maloj Bosni sam samo šest dana bio sam a onda je bila sa mnom moja tetka Ruža. Ovdje isto imam domaćicu, a popodne sam i navečer sam, ako nemam gostiju, prijatelja, rodbine. Nisam se kao svećenik osjećao osamljenim.
Zv.: Volite zajedništvo, osobito svećeničko zajedništvo. Gdje, kada i kako se svećenici najradije druže?
* Mi se redovito okupljamo na sastancima hrvatskog dijela svećenika naše biskupije. Mjesečno imamo jedan sastanak. Rado sam uvijek bio aktivan i prisutan na tim sastancima, a s užim krugom sam nekad znao poigrati karte. Osobito se trudim oko proštenja, imendana, blagdana, proslava, da uvijek budem prisutan kada sam pozvan i kada sam u mogućnosti doći i biti s kolegama.
Zv.: Sigurno je u Vašem svećeništvu bilo poteškoća. Što Vam najteže pada u življenju svoga svećeništva?
* To je također teško pitanje. Najteže mi je bilo kad sam nailazio na nerazumijevanja, sukobe s kolegama i kada nismo znali naći pravo rješenje, rješenje zadovoljavajuće za obje strane. Teško mi je bilo kad vidim da su vjernici neiskreni, nisu spremni za suradnju, ne brinu za odgoj djece, da im je svejedno hoće li dijete ići na vjeronauk ili neće ići, kad lako obećaju kod krštenja da će odgajati djecu u vjeri. Tad im progledaš kroz prste pa im je dobro, a poslije to ne vrše. Kad ih poslije pitaš: "Krstili ste dijete. Zašto ga ne odgajate u vjeri?", onda znaju reći: "Pa eto, pitaj ga hoće li ići na vjeronauk ili neće." Boli me kad netko prođe vjersku pouku i onda poslije krizme zaboravi da je ikada bio vjernik, Isusov prijatelj. Na svećeniku je uvijek sijati, govoriti, a Bog je onaj koji će dati da stvar raste u dušama ljudi.
Zv.: Kroz dvadeset i pet godina veliki je broj onih kojima ste dijelili svete sakramente. Kako se osjećate pri pomisli da su mnogi od tih vjernika sad već prešli na drugi svijet i vjerujemo dospjeli u vječnu radost?
* Uvijek se radujem kad nekoga mogu ispratiti na zadnje putovanje i oprostiti se od njegovih zemnih ostataka, ako znam da je bio iskren vjernik, kvalitetan čovjek, da je iza sebe u obitelji, u crkvenoj zajednici, u društvenoj zajednici ostavio red i mir. Na neke od njih sam u svojim knjigama ostavio spomen, jer smatram da su bili dostojni toga, bili su dragi vjernici. Sjećanje na njih mi uvijek pomogne, ulije snagu da se ovaj život trudim živjeti dostojanstveno, vjernički, kršćanski.
Zv.: Spomenuli ste svoje knjige. Pišete poeziju i prozu. Koja Vam je tematika najviše pri srcu, u kojoj se od njih možete najbolje iskazati?
* Poeziju pišem samo za svoju dušu, a prozu i meditacije sam pisao na nagovor mr. Andrije Anišića. Rado čitam poeziju, kako sam rekao. Dragi su mi i anonimni mali pjesnici. Nekada sam pisao poeziju, ali danas je to samo za moju dušu. Prozu sam objavio u nakladi Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost "Ivan Antunović" u Subotici. Prva knjiga mi je bila "Pismo(a) Isusu", koja je doživjela dva izdanja, a druga nosi naziv "Sjetim se Ane". To su meditacije i priče o životu i njegovim nijansama, koje po sebi nikada ne zastarijevaju.
Zv.: Što biste željeli poručiti mladima koji se kolebaju pred odlukom za duhovno zvanje, a što svojoj subraći svećenicima?
* Drago mi je da u ovoj župi imam bogoslova, Roberta Mađarića. Mislim da svako duhovno zvanje mora biti jedna zrelost, izgrađena osobnost i da se osoba koja izabire taj poziv mora baviti kvalitetama, svjesna da će uvijek doživjeti sudbinu Isusa Krista. Bit će prihvaćanja, bit će odbijanja, bit će sumnje, podvala, a glavno je ostati ustrajan na tom pozivu. Uvijek kažem da osoba koja je prigrlila duhovno zvanje mora biti radosna i koliko može biti skladna. Jest da je čovjek jedan proces i da nikad nismo završeni, što je sv. Augustin rekao da je nemirno srce naše dok se u Bogu ne smiri. Radujem se duhovnim zvanjima i potičem ih, i na neki način gajim vjeru da sam na neke utjecao da postanu duhovna zvanja. To sam i spomenuo u svom govoru na proslavi srebrnog jubileja, mislim na sestru karmelićanku Ljiljanu Perić i časnog brata karmelićanina Nikolu Kuruca.
Zv.: A subraći svećenicima?
* Volim kad njegujemo zajedništvo, kad se nalazimo i susrećemo, i jedni drugima pomažemo. Osobito mi je drago da sam u kolegi Željku Šipeku našao dobrog susjeda i da se ostvaruje ona poslovica "Bog, pa susjed". Vjernici jako vole kad se svećenici druže, kad se posjećuju, kad nas ima više oko oltara na proštenjima. To zajedništvo uvijek treba njegovati. Kad vide svetog svećenika, ljudi su zadovoljni i rado dolaze u crkvu da se doista nahrane, ojačaju, okrijepe.

Cijelo evanđelje je veliki Božji dar, no posebno mi je drag onaj odlomak o radnicima u vinogradu, gdje su jedni došli ujutro, drugi kasnije a neki u zadnji čas, i onda su se oni prvi bunili kad su svi dobili jednaku plaću. No, tu sam kod vjernika naišao na prigovore. Nisam se nikada bunio što sam na neki način od jutarnjih sati u vinogradu Gospodnjem. Ali vjernicima uvijek govorim kako se trebamo radovati svakom obraćeniku koji možda pri kraju svoga života dođe na njivu Gospodnju, da je on uvijek kod Gospodina dobrodošao. To je jedno od lijepih evanđelja, teških evanđelja, ali svakako da je Gospodin naš širokogrudan i milosrdan te nam to u toj prispodobi i pokazuje.