Zvonik

Početna

Arhiva

Duhovnost

O nama

Pretplata

Linkovi

Mjesec krunice - Pišu: K. Čeliković i M. Štefković

Lurd i krunica danas

Crkva na pučku pobožnost gleda kao na veliku vrijednost. U toj pobožnosti krunica ima posebno vrijedno mjesto. U prigodi 150. obljetnice Marijina ukazanja, marijansko svetište Lurd posjetio je papa Benedikt XVI., o čemu smo izvijestili u prošlom Zvoniku. Upravo je njegov posjet lurdskoj špilji bio poticaj za oživljavanje nekih pitanja na koja bismo i mi sebi, kao vjernici, trebali dati odgovor. Kako molimo, kakva je naša vjera, trebaju li nam tzv. "pučke, tradicionalne" molitve...

Podsjetit ćemo se velikog događaja, priznatog od Crkve, Marijina ukazanja Bernardici.

Hodočašća

Mnogi vjernici rado hodočaste. Stariji to najčešće čine pokornički, a kod mlađih to može imati i "turistički" prizvuk, napose ako su u pitanju hodočašća u udaljenija mjesta. Nekadašnja hodočašća u nama dragu Mariju Bistricu bila su prožeta pokorničkim raspoloženjem, spavalo se po neudobnim kućama ili čak pod vedrim nebom. Neki su po cijele noći molili krunicu i druge molitve.

Mlađi su se otvorenije počeli buniti da im je to već i dosadno, samo nabrajaju i zaborave otajstvo koje su počeli moliti. Stariji gunđaju što mladima ništa nije sveto.

Što se zapravo želi doživjeti na hodočašćima? Ima li koristi od njih? Od mnogih ćemo čuti prava duhovna iskustva, puna duhovnih plodova i želju za ponovnim odlaskom u neko svetište. Najčešće su to marijanska svetišta.

Marija i krunica

Neka mjesta ukazanja Crkva je priznala (Lourd i Fatima) dok neka još spadaju u otvorena pitanja (primjerice Međugorje). Ipak, vjernici rado hodočaste i u priznata i nepriznata svetišta. Što je slično a što različito u tim mjestima? Gospa je molila krunicu s Bernardicom. U Fatimi je Blažena Djevica djeci rekla da moraju svaki dan moliti krunicu, moliti ju pobožno. Krunica je dakle vrlo važna. Blažena Djevica uvijek daje istu poruku. Poziva nas, privlači nas prema Kristu. Sličnost je, dakle u pozivu na molitvu, na pokoru i na obnovu vjere. A različitost je u vanjskim stvarima: u Lurdu je izvor vode i špilja, a Fatimi je čudo sa suncem. Ipak, krunica ostaje trajno prisutna u Marijinim objavama.

Molitva krunice danas

Osim molitve krunice, u Lurdu se osjeća i poziv na obraćenje i pokoru. To spada u bit lurdske poruke. Papa je primijetio da mnogi možda dolaze ovamo potajno se nadajući čudu. Međutim, na povratku se duboko mijenjaju, shvaćajući ono najvažnije: da je, u stvari, dostatno ljubiti. Gospa je, ukazujući se s krunicom, posredno dala na znanje da joj je ta molitva najdraža (sjetimo se da je molila s Bernardicom). U molitvi krunice nižu se prizori iz Isusova spasiteljskog djelovanja, a Marija direktno sudjeluje u njemu. Dok izgovaramo molitve, razmišljamo o određenom ota-stvu. Tako krunica spaja usmenu i mislenu molitvu. Blažena Djevica je tražila da molimo za obraćenje grešnika. Time nam direktno odgovara na pitanje važnosti molitve za druge, što je najveće dobročinstvo za bližnjega.

Mi danas živimo okruženi materijalističkom filozofijom. Pomaknute su granice tolerancije i povjerenja u Boga i u ljude. Kršćanima je imanentna molitva, a na povratak sa vanjskih, potrošačkih kvaliteta na duhovne vrijednosti poziva nas i danas Gospa. Ona nam garantira učinkovitost molitve ako je molimo srcem i umom.

Ako se i dogodi da nas svlada zamor i ponavljanje molitava postane bez svijesti o izgovorenom, ne posustajmo. Crkva nas u listopadu poziva na okret prema unutra, u tišinu crkve, u zajedništvo. To je ponuđeno djeci, bolesnicima ali i zdravima tijelom kako bi sebi i bližnjima izmolili obraćenje srca. Odrasli moraju biti uzor ali i oni često moraju osluškivati i čuti dječju poruku jer oni čista srca gledaju u Boga. Molitva nas i na ovaj vanjski način približava unutarnjem ozdravljenju. Molitelji krunice svjedoče o velikim uslišanjima, a kriza "dosade" je znak da se moramo vratiti izvoru - Isusu po Mariji.

Lurdska Gospa

To je naslov kojega katolička Crkva pripisuje Mariji u odnosu na jedno od najviše čašćenih Marijinih ukazanja. Po svjedočenju četrnaestogodišnje djevojčice Bernardice njoj se nedaleko od gradića Lurda na jugu Francuske, u mjestu Massabielle uz rijeku Gavu, u jednoj špilji 11. veljače 1858. prvi puta ukazala "lijepa Gospođa". Gospođa joj se ukazala ukupno osamnaest puta do 16. srpnja te godine. O toj Gospođi Bernardica kaže: "Opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, a na svakoj je nozi imala žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica." Ova slika Gospođe obučene u bijelo i opasane plavim pojasom postala je jedan od klasičnih načina predstavljanja Blažene Djevice Marije. Na mjestu gdje je Bernardica imala viđenje šest godina kasnije postavljen je kip Majke Božje. Oko špilje se polagano počelo razvijati svetište, koje je danas jedno od najvećih na svijetu. Po određenim kalkulacijama Lurd je do sada posjetilo više od 700 milijuna hodočasnika.

Ti događaji, na prvi pogled neznatni i vrlo upitni, dali su neizbrisiv pečat cijelom katoličkom svijetu koji je još uvijek vrlo istaknut osobito po oživljenoj molitvi krunice nadahnutoj na lurdskim ukazanjima.

Bernardičino svjedočanstvo

O svojim viđenjima Bernardica je iznosila detalje, koji su vrlo brzo postali dio javnosti. Ovdje u kratkim crtama donosimo najvažnije detalje tijeka njezinih viđenja. Prvo viđenje imala je 11. veljače, kada ona vidi Gospođu koja moli krunicu. Pridružila joj se u molitvi i na kraju molitve Gospođa jednostavno nestaje. Sedam dana kasnije, to je bilo već treće viđenje, Gospođa se prvi puta riječima obraća Bernardici i traži od nje da dolazi do špilje sljedećih petnaest dana. Tri dana kasnije, tj. 21. veljače, Bernardicu je na šesto viđenje slijedila skupina od oko stotinu osoba. Nakon viđenja uslijedilo je čak i policijsko ispitivanje. Nakon četiri dana, tijekom devetog viđenja, Gospođa je od Bernardice tražila da rukama počne kopati zemlju i da nađe izvor vode. Prvoga dana mjeseca ožujka, kada je djevojčica imala dvanaesto viđenje, događa se prvo čudo. Jednoj ženi iščašeni zglob na ruci, nakon što ga je spustila u izvorsku vodu, odjednom je bio namješten i iscijeljen. Nakon petnaestog viđenja, na koje je pratilo oko 8 tisuća osoba, 25. ožujka tijekom šesnaestog viđenja, Gospođa, koja do tada nije odala svoje ime, konačno je izgovorila ove riječi: "Ja sam Bezgrješno Začeće". Kod osamnaestog i posljednjeg viđenja, koje se dogodilo 16. srpnja, Bernardica nije mogla prići špilji, jer je policija ogradila, ali je zato ipak imala viđenje kao inače ispred špilje.

Diskusija o ukazanjima

Priča o ukazanjima je izazvala veliku prepirku između katolika i svjetovnjaka. U to vrijeme, kao plod revolucije, u Francuskoj je bilo vrlo naglašeno svjetovnjaštvo, a par mjeseci nakon ukazanja u listopadu 1858. u francuski ustav je dodano kako je ona svjetovna država. U tom ozračju nije ni čudo što su mnoge tadašnje novine ukazanja predstavila kao ludost vidjelice ili da ju je netko na to nagovorio, kako bi se obitelj izvukla iz teške materijalne situacije.

Bezgrešno Začeće

Po Bernardičinom svjedočenju, Gospođa se 25. ožujka predstavila kao "Bezgrešno Začeće". Dogmu o Marijinu bezgrješnom začeću proglasio je papa Pio IX. bulom "Ineffabilis Deus" 8. prosinca 1854. godine. O toj dogmi Bernardica vjerojatno ništa nije znala, jer je bila nepismena, a niti je imala priliku pohađati vjeronauk. Ona je rekla kako ne zna što bi te riječi trebale značiti i da ih zna ponoviti zato što ih je sve vrijeme ponavljala dok je od špilje trčala kući. To je pak za one koji su sumnjali u autentičnost ukazanja značilo da je Bernardici netko sve naložio kako treba učiniti i što reći. Međutim, za one koji su viđenja smatrali stvarnima, to je bio vrlo jaki dokaz kako Bernardica govori istinu. To bi značilo da je Marija sama četiri godine nakon službenog proglašenja dogme i sama potvrdila kako je ona od svoga začeća sačuvana od istočnoga grijeha, tj. Bezgrješno Začeće.

Crkva i marijanska ukazanja

Potrebno je naglasiti kako Crkva marijanska ukazanja smatra poput privatnih objava (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 67), kojima vjernici nisu dužni vjerovati čak i onda kad su službeno priznate od strane Crkvenih vlasti. Ukazanja u Lurdu su službeno potvrđena 18. siječnja 1862. godine, kada je mons. Laurence, biskup Tarbesa, pod čiju upravu potpada i Lurd, ustvrdio da je "ukazanje istinito, te vjernici mogu vjerovati u njegovu vjerodostojnost i nadnaravni značaj". Svakako da vjerniku za spasenje nije potrebno vjerovati u čuda i ozdravljenja, kojih je do sada Crkva u Lurdu službeno priznala sedamdesetak, ali su to zacijelo znakovi Božje svemoći i usmjereni su prema obraćenju, a ne tek pukom tjelesnom iscjeljenju.

Ozdravljenje duše i tijela

Od 1905. godine pri svetištu djeluje i liječnički ured koji prikuplja dojave o mogućim izlječenjima. Sedamdesetak do sada službeno priznatih fizičkih iscjeljenja puno govore o ovome svetištu, a još više o tome kako u njemu snažno djeluje Božja svemoć koja se očituje i u ozdravljenju bolesnih. No, i to čudo je u prvom redu znak jednog većeg i važnijeg čuda, a to je ozdravljenje duše od grijeha. P. Božidar Nađ o tome ovako piše: "Ono nas podsjeća na Božju Svemoć, da je Bog uvijek tu, živ, da spasi cijeloga čovjeka. I ona nutarnja čudesa milosti, ona obraćenja koja izmiču vanjskom nadzoru, a poznaju ih i obavijaju tajnom brojne lurdske ispovjedaonice, jesu ono pravo, bitno, kamo nas Bezgrešna vodi, fizička ozdravljenja k tome samo upućuju. Obraćenja na dublji, revniji, kršćanskiji život, što svi hodočasnici u Lurdu doživljavaju i sa sobom nose svojim kućama, jest ono najvažnije kamo nas Bezgrješna Djevica želi povesti i zašto se i spustila na zemlju.

Iako mnogi bolesnici dolaze u Lurd, rijetki dobivaju tjelesno ozdravljenje. Većina ih se vraća u onom stanju kako su i došli, ali ipak u duši promijenjeni. Shvaćaju po Kristovu križu otajstvo trpljenja i njegovu vrijednost. Shvaćaju da jalovost ljudske patnje po ljubavi postaje spasenje. To je tajna koja mijenja mnoge bolesnike i njihov život, jer nastavljaju u svome tijelu "ono što nedostaje mukama Kristovim za njegovo tijelo a to je Crkva", kako kaže sv. Pavao. Prisutnost brojnih bolesnika u Lurdu jest veliki poticaj na razmišljanje: zašto oni, a ne ja? No, ipak, možda jednoga dana? Ali ovdje pod okriljem Bezgrješne sve dobiva svoj smisao: i milosni izvor koji provire nakon obavljene pokore i prisutnost bolesnika, te čudesna ozdravljenja koja rijetko dolaze ali su samo eshatološki znak; očituju Spasiteljevu snagu koja je tu, prisutna, u ovom vremenu koje nas dijeli od Vječnosti i ko ja pokazuje svoju moć najviše u ozdravljanju duše od grijeha po sakramentu pokore."