Naš kandidat za sveca - Uređuje i piše: o. Ante Stantić
GOVORI VAM SLUGA BOŽJI O. GERARD TOMO STANTIĆ
Bolesnici - blago Crkve
Bolesnici su prema
tvrdnji oca Gerarda
"blago Crkve"
napose ako, snagom vjere, shvate da su
"Osobiti putnici k Isusu"1. Stoga bolesnicima
treba pomoći kako bi prihvatili
bolest onako kako je bolest prihvatio sv.
Franjo Asiški. Za siromaha iz Asiza bolest
je bila, ističe naš sluga Božji, 'Brat i
sestra" 2.
Logično slijedi da bolesnik treba, u
vjeri, ufanju i ljubavi, prihvatiti bolest kao
"brata i sestru", i dosljedno tomu, pripremiti
se "čišćenjem i kićenjem duše za
nebo" 3. Kad bolesnik bolest takvim
raspoloženjem prihvati, oslobađa se opasnosti
koja prijeti da izgubi dušu za vječnost:
"Bolest je opasna po dušu ako nismo
kreposni. Zato prva briga svakoga bolesnika
treba biti kreposnu i zdravu duši
imati" 4. Kad bolesnik nastoji kreposnu i
zdravu dušu imati, "Bolest tada postaje"
plodna žetva... vadi čavle iz Isusovih
ruku... Ide iz sužanjstva u nebesku domovinu..."
5
Ovi navodi iz rukopisa našega sluge
Božjega očituju obilježja njegove skrbi za
bolesnike. On ih nije samo ispovjedio, pričestio,
i podijelio im bolesničko pomazanje,
nego im je nastojao pomoći kako bi se
pripremili za zadnje putovanje. Nastojao
im je pomoći da kršćanski osmisle svoju
bolest, da se duhovno obogate i tako pripreme
za vječni život. Da 'kite i čiste"
dušu jamačno snagom zapisa sv. Pavla:
"Radujem se sada dok trpim za vas i u
svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama
Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu."
6 U tom značenju su "bolesnici
blago Crkve", jer "Kakvo je bolovanje takvo
je napredovanje, u nebo putovanje"7.
Stoga, kada je Gerard doznao da je
netko od vjernika bolestan, on ga je pohodio
i nastojao mu pomoći da u kršćanskom
duhu prihvati bolest pa i smrt.
Unosio je u svijest bolesnika da je njegova
bolest posebno putovanje čiji je cilj stići u
nebesku domovinu: "Bolesnici, piše on,
su osobiti putnici koji putuju u susret s
Isusom"8. Zato upozorava da bolesnicima
treba reći: "Da nas preporuče Isusu kada
stignu u nebo. Ne zaboravimo im kazati
da pozdrave Isusa" 9!
Dok na spomenuti način nastoji pripremiti
bolesnike za prijelaz iz zemaljskoga
života u vječni život, kao ''između redaka'',
očituje svoju posebnu ljubav prema
bolesnicima. Piše: "Ljubav prema bolesnicima
je znak spasa jer Isus prima svako
dobro djelo učinjeno za bolesnike kao da
ga njemu činimo. Djelo ljubavi prema bolesnima
je znak po kojem će nas na skončanju
svijeta u nebo pozvati"10. Pobude pak,
koje ga potiču da vodi brigu za bolesnike,
imaju svoje izvorište u činjenici da su vjernici
i bolesnici udovi Kristova otajstvenog
tijela: "Zato neka (svećenik) ne bude prema
grešnicima, a još manje prema bolesnima,
hud. Svi smo udovi Isusovi a on je
glava."11
I ovi Gerardovi navodi očituju kakvim
duhovnim raspoloženjem on vrši
svoju brigu za bolesnike. Tim i takvim
pobudama, riječima, nastojanjem, poticao
je i vjernike da vode brigu o svojim bolesnim
članovima. Često je znao reći, u propovijedima,
da je spreman bilo danju bilo
noću poći bolesnicima.
U svoju skrb za bolesnike nastojao je
unijeti ljubav koju je Krist Isus imao
prema patnicima i bolesnicima koje je
susretao i liječio dok je hodao Palestinom.
Stoga, kad povežemo Gerardove izjave s
riječima kojima poglavar sluge Božjega, u
pismu upućenom vrhovnom poglavaru
karmelskoga reda priopćuje "da je Gerard
sav u pohađanju bolesnika ne jedanput na
dan nego i opetovano u isti dan", daje nam
pravo dočaravati s kakvim je raspoloženjem
ljubavi Gerard vodio brigu za bolesnike
i na koji način je poticao vjernike da
njeguju svoje bolesne članove. Kada se
prisjetimo da je morao, zaprežnim kolima,
zimi i ljeti, po prašnjavim putovima onoga
vremena, putovati čak do Nenadića, njegova
skrb za bolesnike poprima oblik
herojske ljubavi prema bolesnicima.
Držim da pastoralni pristup skrbi za
bolesnike našega sluge Božjega ima vrlo
aktualnih poruka bilo za svećenike, bile
za one koji skrbe za bolesnike. Danas se
bojimo priopćiti bolesnicima da je potrebno
suočiti se sa smrću i kršćanski se pripremiti
za prijelaz iz ovozemnog života u
vječni. Jednako tako zakazujemo u ljubavi
i pažnji koja je bolesnicima potrebna na
zalasku ovozemnog života. Kako je eutanazija,
koja se sve više i više promiče,
nehumana i okrutna kada je promatramo
u svjetlu Gerardove skrbi, u ljubavi, za
bolesnike. Stoga je Gerardovo geslo:
"Ljubav prosit, ljubav dijeliti, samo ću zato
živjeti" još uvijek vrlo aktualna poruka u
svijetu u kojem živimo, koji često bolesne
prepušta sebi samima.
1. Biser mišljenja,
004530
2. Ondje, 004532
3. Ondje, 004530
4. Ondje, 004532
5. Biljeske hrvatski,
006838
6. Kološanima, 1, 24
7. Ondje: Bilješke hrv.
8. Biser mišljenja,
004530
9. Ondje
10. Ondje
11. Th.past., 003154.
Poetski kutak - Uređuje: Katarina Čeliković
MARIJA FEHER
Rođena je 1946. u Somboru,
a sada živi u Čonoplji.
Domaćica je, a pjesme piše
desetak godina. Objavljivane su
joj u Miroljubu, listu Hrvatskog
kulturno-umjetničkog društva
"Vladimir Nazor" u Somboru,
te u katoličkom mjesečniku
Zvonik. Koautorica je knjige
Žetvene svečanosti. Od osnivanja
KUD-a "Bunjevačka grana"
u Čonoplji (2001), ona je aktivna
članica u dramskoj sekciji.
Pjesme su joj objavljene u knjigama
izabranih stihova Lira
naiva.
PUT BEZ POVRATKA
Noć, tišina,
otvaram prozor.
Zvizde svetlucaju sa nebesa,
misec polako izlazi
i obasjava put.
Odlaze, ćute,
ne čuju se.
Svi po redu,
nema gužve.
Odlaze, ne pozdravljaju
i ne mašu.
Ne nose ništa,
ništa im neće tribati,
jer to je jedini put,
put bez povratka.
Marija Feher
|
|
|
