Vjernici pitaju - Odgovara: dr. Andrija Kopilović
Ogovaranje više nije grijeh?
Često susrećem ljude koji ogovaranje
ne smatraju grijehom. Jednako
tako, često je ogovaranje sadržaj
"razgovora" ljudi, kao najobičnija
tema. Molim vas, rasvijetlite ovo
pitanje, jer svi osjećamo štetu koju
nanosi ljudskim odnosima.
M. Š., Subotica
Vaše pitanje je više nego aktualno.
Kada se radi o vrlo teškom grijehu,
svaka savjest, pa i ona popustljivija, primijeti
da je zlo. Sjećam se jednog predavanja
kada nam je duhovnik rekao
kako za najteže grijehe Lucifer šalje
nekog đavla "šegrta", a za ogovor šalje
"najvećeg majstora". Zašto? Upravo
zato što na velike grijehe savjest reagira,
a kod ogovora i ne primijeti da je tim
načinom unesen razdor u zajednicu, a u
biti najveći grijeh je upravo razbijanje
zajednice. Ime đavolsko i potječe od
grčkog glagola dijeliti (diabolein).
Kršćani moraju pažljivo birati riječi.
Nikada ne smiju nekome prenositi
ono što je drugi loše rekao o njemu,
osobito ako ta dvojica nisu baš u dobrim
odnosima. Okrutno je nabacivati
nešto i insinuirati kako znate mnogo
toga o tom prijatelju ili znancu što
drugi ne znaju. Takve aluzije idu dalje i
stvaraju daleko nepovoljniji dojam
nego da ste otvoreno i bez pretjerivanja
iznijeli činjenice. Koliko je samo štete
Crkva imala od takvih stvari! Loše i
nepromišljeno ponašanje njezinih članova
učinilo ju je slabom poput vode.
Uništeno je međusobno povjerenje
među članovima u Crkvi, a oni koji su
bili krivi za to ipak nisu shvatili da čine
zlo. Nemudri izbor tema razgovora učinio
je mnogo štete. Trebalo je razgovarati
o duhovnim i božanskim stvarima,
ali činilo se sasvim suprotno. Ako druženja
kršćana ponajprije imaju svrhu da
um i srce učine boljim, nećemo se
kasnije kajati i moći ćemo se sjećati tih
razgovora s osjećajem zadovoljstva.
No, provodimo li sate u lakoumnim i
ispraznim razgovorima, ako dragocjeno
vrijeme koristimo secirajući život i
karakter drugih, ta prijateljska druženja
i razgovori postat će izvor zla, a vaš
će utjecaj biti miris smrti za smrt.
Zašto ljudi ogovaraju?
1. Iz neznanja, nekulture i slabog
kućnog odgoja. Čovjek kad govori,
pokazuje ono što zna i čemu je sklon.
Netko je mudro rekao: "Progovori da te
vidim"! Dakle, čovjek daje ono što ima!
2. Ogovaranjem čovjek želi dati oduška
svome nezadovoljstvu, prikriti svoje
nedostatke i liječiti srdžbu. 3. Prilagođavanje
društvu i nezamjeranje. 4.
Samoisticanje i građenje osobnog ugleda
na račun drugoga. 5. Zavist i mržnja.
Jezik izražava ono što je u duši! 6. Razonoda,
bolesni humor i ironija putem
ismijavanja i omalovažavanja drugih. 7.
Čuđenje nečemu uz spominjanje imena.
8. Negativno i lažno sažalijevanje.
Kako treba postupiti prema osobi
ili grupi koja ogovara? Kada se kršćanin
nađe u prilici da sluša ogovaranje,
mora odmah reagirati opomenom da je
ogovaranje grijeh, da je to gore nego
"jesti mrtvo meso svoga brata"! Međutim,
nekad se ljudi prilagode i uključe u
ogovaranje, ne želeći se zamjerati društvu!
Dakle, društvu se ne mogu zamjeriti,
a Bogu mogu i smiju!
Čuo sam negdje ovu priču koja
potječe od jednog mudraca: "Jednom
sam bio s ljudima u crkvi, pa su počeli
govoriti o nekom čovjeku, a ja sam ih
upozorio da to ne čine, pa su me oni
poslušali. Međutim, nakon izvjesnog
vremena su ponovno počeli govoriti o
tom čovjeku i ja sam se uključio u taj
razgovor. Kad sam te noći zaspao,
sanjao sam kako mi je došao crn i visok
čovjek, noseći na tacni komad ljudskog
mesa i rekao mi da jedem. Ja da jedem
ljudsko meso - kategorično sam i s
čuđenjem odbio. Zatim me je snažno
stresao i grdeći me, rekao: Jeo si nešto
što je gore od ovoga, potom mi je počeo
gurati komad po komad u usta, te sam
se prestravljen probudio iz sna. Jao
strahote - trideset ili četrdeset dana
sam poslije osjećao smrad tog mesa u
svojim ustima!"
Katekizam Katoličke Crkve nas
jasno uči: Kristovi učenici "obukli su
novoga čovjeka stvorena po Bogu u
pravednosti i svetosti istine" (Ef 4,24).
"Odbacivši laž", oni treba da "odbace
od sebe svaku vrstu zloće i svaku vrstu
lukavštine, licemjerja, zavisti i svaku
vrstu klevetanja" (1 Pt 2,1). Poštivanje
dobra glasa svake osobe zabranjuje
svaki stav i svaku riječ koji im mogu
prouzročiti nepravednu štetu. Postaje
krivim: za neosnovan sud onaj tko,
makar i prešutno, prihvaća kao istinit,
bez dostatna temelja, neki moralni
manjak u svoga bližnjega; za ogovaranje
onaj tko, bez objektivno valjana razloga,
otkriva tuđe manjke i pogreške
osobama koje za to ne znaju; za klevetu
onaj tko, tvrdnjama suprotnim istini,
škodi dobru glasu drugih i daje prigodu
za krive sudove o njima. Da se izbjegne
neosnovan sud, svatko će paziti
da misli, riječi i djela svoga bližnjega
tumači, koliko je moguće, u povoljnu
smislu. Svaki dobar kršćanin mora biti
spremniji tvrdnju bližnjega spasiti nego
osuditi, ako ne može spasiti, neka pita
kako je on razumije pa ako je razumije
loše, neka ga ispravi s ljubavlju, a ako
to nije dosta, neka traži sve prikladne
načine da se on, dobro je razumijevajući,
spasi. Ogovor i kleveta nište dobar
glas i čast bližnjega. A čast je društveno
svjedočanstvo što se daje ljudskom
dostojanstvu. Svatko ima naravno pravo
na čast svoga imena, na svoj dobar
glas i na poštovanje. Stoga, ogovor i
kleveta vrijeđaju kreposti pravde i ljubavi.
Treba otkloniti svaku riječ ili stav
koji laskanjem, ulagivanjem ili dopadljivošću
bodre i utvrđuju drugoga u zloći
njegovih djela i opakosti ponašanja.
Laskanje je težak grijeh ako postaje
sukrivcem poroka ili teških grijeha.
Želja da se učini usluga ili prijateljstvo
ne opravdavaju dvosmislenost govora.
Tako je jasno da je ogovor "tiha voda
koja ruši brda".
|
|
|
