Povijesni kutak - Piše: Stjepan Beretić
Somborska župa u 16. Stoljeću
Franjevačka prisutnost
Somborski gvardijan, o. Jerko
Jakočević je 8. studenoga 1781. godine
uputio spomenpismo Gradskom senatu.
U tome pismu on ističe kako su pripadnici
franjevačke provincije svetoga
Križa Bosne Srebrene za vrijeme turskoga
ropstva predano služili somborskim
katolicima. U svome odgovoru
Gradski senat primjećuje da su franjevci
zaista 200 godina pastoralno djelovali
u Somboru. To bi značilo da su
1581. godine već bili u Somboru. Prvi
somborski župnik, svjetovni svećenik,
Matej Slatković u svojoj kronici pod
naslovom De primis Christianis incolis
(Prvi kršćanski stanovnici) tvrdi da su
franjevci u Somboru djelovali i prije
Mohačkoga poraza (1526. godine).
Kako puk, tako su i franjevci živjeli vrlo
siromašno. Hodali su odjeveni u tursko
odijelo. Živjeli su, kao i kršćanski puk, u
krajnjoj nesigurnosti. Turci su ih ipak
nekako i cijenili, zato što su oko sebe
okupljali kršćanski puk, pa je za Turke
tako bila osigurana obrada zemlje.
Osim toga, oko franjevaca se množio i
broj poreznih obveznika. Ponekad su
Turci podnosili čak i gradnju malih
kapelica. Ophodi, zvonjenje i javna služba
Božja bila je zabranjena. Osim toga,
Turci nisu dopuštali djelovanje svjetovnih
svećenika. Tako su franjevačke
zajednice u Baču, Baji, Subotici i Somboru
sve više postajale mete hrvatskih
iseljenika iz Bosne, Hercegovine,
Dalmacije i Slavonije.
Biskupska vlast
Kalačko-bački nadbiskup Pavao
Tomori je pao pod Mohačem 1526.
godine. Nedugo poslije njegove pogibije,
Turci su zauzeli čitavu Kalačkobačku
nadbiskupiju. Gotovo sve su
crkve porušene, a tako i prvostolna
crkva u Kalači, kao i ona u Baču.
Porušen je i Kalački i Bački kaptol,
nadbiskupski dom u Kalači i u Baču.
Poslije Pavla Tomorija Sveta Stolica je
imenovala kalačko-bačke nadbiskupe,
koji nisu stolovali u svojim sjedištima,
već su živjeli u drugim krajevima
mađarskoga kraljevstva. Među Tomorijevim
nasljednicima bili su Franjo
Frankopan, Pavao Gregorianec, Juraj
Drašković, Petar Petretić, te slavni
hrvatski pavlin Martin Borković,
sve u svemu dvadeset nadbiskupa koji
nisu mogli stolovati u sjedištima nadbiskupije.
Ipak, i u to vrijeme se od
malobrojnih katolika ubirao porez, ne
samo u korist Turaka, već i u korist
nadbiskupa. I upravo nadbiskupske porezne
knjige, kao i turski popisi poreznih
obveznika govore o tome, koliko je
i gdje je bilo katolika. Za vrijeme turskoga
ropstva povjeravala je Sveta
Stolica biskupsku vlast u našoj biskupiji
bosanskim, beogradskim ili smederevskim
biskupima. Evo nekih imena:
Blaž Kovačić (1544-1545),
Toma Skorojević (1560-1564),
Antun Matković (1573-1583.),
Nikola Ugrinović (1584-1588.),
Franjo Baličević (1588-1615.)
Hrvati bježali iz Bačke
Kad je 1598. godine grad Ostrogon
(Esztergom) pao pod Turke, i kad je
područje Ostrogonske biskupije bilo
opustošeno, mnogi su Hrvati, pa i Srbi
na poziv zapovjednika Pálfyja iz Bačke
krenuli put sjevera, te su se nastanjivali
u gradu Ostrogonu i u čitavoj Ostrogonskoj
nadbiskupiji. Od toga naroda
su se neki kasnije vratili u Bačku, pa su
sa sobom donijeli i nova prezimena. Ta
prezimena otkrivaju mjesto njihova
boravka u izbjeglištvu: Ostrogonac
(Ostrogon, Esztergom), Budimac, Budimčević,
Tukuljac (Tukulja, Tököl),
Budimlija, Pantelinac (Dunapentele) i
sl. Dok su jedni iz Bačke bježali na sjever,
drugi su upravo dolazili u Bačku. O
tom vremenu piše Trpimir Macan u
svojoj knjizi Povijest hrvatskoga naroda,
Zagreb 1971. na 117. stranici, da su ljudi
masovno bježali iz Bosne i Hercegovine
pa spominje njihovo iseljavanje u Hrvatsku:
"U 16. stoljeću sve veći nameti
pogoršali su položaj seljaka pod Turcima...
Haračlijama se odupirala čitava
sela. Ljudi su bježali preko granice u
Hrvatsku... Drži se, da se u 16., 17. i 18.
stoljeću iz tih krajeva iselilo više od
200.000 Hrvata... iz područja Boćna i
Ljubuškog oko 1500 obitelji tj. oko polovice
svih stanovnika.
Sombor u 17. stoljeću
Bačka nije dobivala samo na kršćanskom
stanovništvu, već je među
katolicima bilo sve više franjevaca.
Misionari i crkveni dostojanstvenici sve
više obilaze ovdašnje stanovništvo.
Godine 1612. piše u Rim bosanski svećenik
Ivan Matković, da je kao svećenik
dugo godina djelovao na području
Bačke županije. O tome piše Josip
Buturac u knjizi Povijest katoličke crkve
u Slavoniji, Zagreb, 1970. na 78. stranici.
Biskupska služba
Kako kalačko-bački nadbiskupi
nisu boravili na području svoje nadbiskupije,
u velikom dijelu mađarskoga
kraljevstva su biskupsku službu obavljali
beogradski biskupi kao apostolski
namjesnici. Godine 1621. spominje se
biskup Petar Katić. U Rimu je 1622.
godine osnovan Sveti zbor za širenje
vjere, a 1624. godine, upravo nastojanjem
toga Zbora osnovana je Beogradska
misijska biskupija, čiji je biskup djelovao
na području deset biskupija:
Beograd, Smederevo, Srijem, Zagreb,
Pečuh, Kalača, Csanád, Vác, Ostrogon i
Eger. O tome čitamo u knjizi J. Buturca
i A. Ivandije, Povijest Katoličke crkve
među Hrvatima, 153-159. Prema tome,
biskupsku jurisdikciju u Somboru
obnaša beogradski biskup. Od 1625. do
1629. godine biskupsku službu obnaša
fra Albert Rendjić, koga je naslijedio
barski nadbiskup Petar Masarecchi
do 1634. kao upravitelj biskupije. U to
vrijeme je smederevski vikar bio
bosanski svećenik Šimun Matković.
Uz njegovo se ime veže bunjevačko
ime. Svećenik Šimun Matković je 1622.
godine kao svećenik misionar djelovao
u Slavoniji i u Bačkoj, gdje je, navodno,
upravljao župom Bunjevac. O mjestu te
župe povjesničari samo nagađaju.
|
|
|
