Zvonik

Početna

Arhiva

Duhovnost

O nama

Pretplata

Linkovi

Svetac mjeseca - Piše: Stjepan Beretić

6. listopada

Sveti Bruno, pustinjak i osnivač reda

(* oko 1035. + 6. listopada 1101.)
* Rođen u plemenitoj obitelji * studirao u Kölnu i Reimsu * profesor u katedralnoj školi * nesuđeni reimski nadbiskup * žrtva simonije * kancelar nadbiskupije * strogi asketa * odbio biskupsku nadarbinu * papinski tajnik * zaštitnik kartuzijanaca, opsjednutih i od kuge *

Slavni profesor

Sveti Bruno je rođen u plemenitoj obitelji u donjem Porajnju. Studirao je u Kölnu i Reimsu, gdje mu je 1057. povjerena dužnost učitelja u katedralnoj školi. Kao profesor je bio izvrstan tumač svetoga Augustina. Bruno je bio uzor kojim su se oduševljavali studenti, pa tako i njegov učenik, kasniji papa Urban II. Kad je Bruno izabran za reimskog nadbiskupa, pretekao ga je konkurent, koji je tu službu "kupio". Ipak je 1075. godine postao kancelar svoje nadbiskupije. Budući da se energično protivio simoniji, koju je provodio njegov nadbiskup Manasses I., nadbiskup je otputovao u Rim, gdje je od pape isposlovao podršku za progonstvo svetoga Brune. Po povratku u Reims nadbiskup je Bruni oduzeo sve službe. (Simonija je kupovina crkvenih službi i položaja, a u Crkvi se prakticirala od X. do XVI. stoljeća. Protiv toga zla se osobito borio papa Grgur VII. Izraz simonija je nastao po Šimunu ili Simonu iz Djela apostolskih 8,9-25, koji je od apostola za novac htio kupiti darove Duha Svetoga). Bruno je živio u strogoj askezi. Papa Grgur VII. je 1080. godine zatražio od reimskih klerika da izaberu novoga nadbiskupa, no i tada je tu službu dobio kandidat koga je podržavao kralj.

Zašto je napustio kanoničku službu?

Kažu da je Bruno bio na sprovodu jednog glasovitog profesora filozofije. Za vrijeme sprovoda se taj pokojnik podigao iz svoga lijesa glasno kukajući, zato što je dospio među prokletnike. Taj događaj je navodno tako potresao Brunu da je smjesta 1080. godine ostavio svoju kanoničku službu, te se 1082. godine povukao u pustinju kraj kod grada Molesme, gdje je upravo sveti Robert osnovao cestercitski red. Onda je 1084. godine sa svojih šest prijatelja otišao u divljinu zvanu "Cartusia" kraj grada Grenobla u Francuskoj, gdje mu je njegov nekadašnji učenik, biskup Hugo, dao zeljište. Na tom je zemljištu Bruno osnovao jednu malenu bogomolju sa šest zasebnih ćelija. S braćom je živio u potpunoj šutnji, sporazumijevali su se samo znakovima, a sastajali su se noću da pjevaju gregorijanski koral i da slave svetu misu. Već tada su nastala prva pravila kartuzijanskih redovnika. Nova redovnička zajednica se kasnije prozvala La Grande Chartreuse = Velika Kartuzija. Potaknut uzorima slavnih pustinjaka opata Antuna, svetoga Jeronima i svetoga Benedikta, u dnevnom redu svoje subraće odredio je sveti Bruno puno vremena kako za molitvu tako i za rad, kako ručni, tako i intelektualni. Njegovi su se redovnici bavili prepisivanjem starih rukopisa i ostalih knjiga. Red kartuzijanaca je nastao 1084. godine.

Na papin poziv ostavio kartuziju

Samo su šest godina kartuzijanci živjeli u samoći i šutnji svoje nove zajednice, kad je 1089. godine njihovog utemeljitelja Brunu pozvao njegov bivši učenik papa Urban II. u Rim. U Rimu je Bruno postao papinskim savjetnikom. Ta je zadaća Bruni padala teško. Stalno je odbijao primiti posjede koje bi mogao uživati kao nadbiskup u gradu Reggio. Odlazak utemeljitelja iz Velike kartuzije imao je za posljedicu da se red gotovo sasvim raspao, a onda ga je Bruno 1090. godine opet organizirao. Godine 1561. kartuzijanci su naseljeni i u Rimu. Bruno je pratio papu Urbana II. kad se 1090. godine sklonio pred carem Henrikom u Capuu, pa u Salerno. Konačno je Bruno dobio dopuštenje da se opet posveti pustinjačkom životu u kartuziji. Dobio je posjed na kojem je 1091. godine osnovao prvu talijansku kartuziju u Kalabriji. Tamo je proživio svoj život sve do smrti.

Slavan grob

Bruno je sahranjen u svome samostanu San Stefano del Bosco u Serra San Bruno, a 1122. su njegovi posmrtni ostaci premješteni u crkvu Svete Marije u istom mjestu. Nad njegovim grobom su se događala brojna čudesa. U Kalabriji su ga vjernici odmah počeli častiti kao sveca. Dogodilo se ipak, da je Bruno, premda je bio osnivač kartuzije, za nekoliko godina pao u zaborav. Zvali su ga samo učitelj Bruno. Kartuzijanski red je priznat od Svete Stolice 1176. godine. Bruno nikada nije bio službeno proglašen svetim. Istom je papa Lav X. odobrio njegovo štovanje unutar reda kartuzijanaca, a papa Grgur XV. ga je priznao za sveca u kartuzijanskom redu. Od 1674. godine se, po dopuštenju pape Klementa X., štuje u općoj Crkvi. Slikari i kipari ga prikazuju s knjigom, lubanjom, raspelom prolistalih krajeva. Prikazuju ga i sa sedam zvijezda - koje podsjećaju na šutnju i samoću njegovoga reda. Zaštitnik je opsjednutih i protiv kuge.