Riječ urednika - Piše: mr. Mirko Štefković
Staro za novo
Nedavno, kad se konačno poslije
više tmurnih dana pokazalo sunce, nisam
se mogao oteti želji izići van i prošetati. Mada je na radnom
stolu još bila gomila posla, morao sam barem ustati i nagnuti
se na prozor. Kako lijep prizor: zlatno lišće je padalo i polako
prekrivalo cestu. Trava se sve manje vidjela i ta kombinacija
zelene i zlatne nekako mi je ulijevala mir. No, radije sam promatrao
lišće kako ravnomjerno pada. Ono me svojim mirnim
pokretima poticalo da se i sam nekako umirim, staložim. I dok
sam uživao promatrajući taj prizor, koji me nikako nije ostavljao
ravnodušnim, zapazio sam kako drveće postaje sve više
golo. Ono što je do skora bilo prekriveno zelenilom, sada je
dolazilo na vidjelo. Sve je to ipak činilo jednu cjelinu života,
koja sada doživljava svoju krizu. Ali, to je sastavni dio toga
života, to je zakon upisan u njegovu prirodu. Ne može biti
novoga lišća, ako prije ne opadne staro.
Taj jesenji prizor ispod mojeg prozora, iako tako smirujući,
potaknuo me na razmišljanje koje mi nije dalo mira. Ako
drvo iz godine u godinu redovito gubi tako veliki dio onoga
svoga najljepšega, možda i za nas ljude, osobito vjernike važi
nešto slično. Naime, sjetio sam se velikog gesla teologije sv.
Pavla: "svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima, i obukoste
novoga koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga
Stvoritelja" (Kol 3,9-10). Kako se to obnavlja novi čovjek u
nama - upitao sam se? Ustvari, jesam li ja stvarno sa sebe
skroz svukao staroga čovjeka ili možda još uvijek imam onih
dijelova koje radije pokrivam lijepim zelenim lišćem vanjštine
radi dobre slike pred drugima? A što ako to lišće počne opadati?
A Isus veli da ništa nije skriveno, osim zato da dođe na
vidjelo (usp. Mk 4,22). Kako to opadanje lišća i otkrivanje nije
na neku ljepotu drveću koje ljeti krase bujne krošnje, tako to
nije na slavu niti nama ljudima. No, jednako tako znam da Isus
veli kako će nas istina osloboditi (usp. Iv 8,32). I drvo naime,
tek kad ostane bez lišća, može biti potkresano, kako bi sljedeći
put također moglo imati lijepu krošnju.
U mjesecu listopadu mi katolici osobito častimo našu
Nebesku Majku, pa me nekako spontano to zlatno lišće, koje
je polagano i ravnomjerno opadalo, podsjetilo na molitvu krunice.
Kao da i to drvo polagano niže zrnca desetine i postaje
sve manje skriveno. Možda je tako i s nama kad ovoga mjeseca
češće molimo krunicu. Pred Bogom postajemo sve manje
pokriveni, sve manje ukrašeni. No, barem to osobno tako
doživljavam, upravo kad polako nižem zrnca krunice, u sebi
osjećam mir. Iako pred Bogom postajem sve manje pokriven i
toga sve više svjestan, ne smeta mi, jer znam da se jedino tako
u meni može dogoditi ona zamjena staroga za novo. Možda je
baš mjesec listopad, po svojoj idili kojom nam mami poglede,
dobro nadahnuće i poticaj da se odvažimo s Marijom i krunicom
u ruci upustiti u avanturu mirnog napuštanja staroga i
oblačenje novoga čovjeka.
Neka nam stoga svima ovaj mjesec bude pun molitve i
predanja Gospodinu, da nasljedujući njegovu svetu Majku, i
sami postanemo više obučeni u Krista, novoga čovjeka koji
životu daje pravu ljepotu. Bilo bi mi drago da nekoga na to
potakne i pokoji prilog našeg Zvonika.
Vaš urednik
|
|
|
