Duhovnost - Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD
Etape duhovnog života (1)
1. etapa:
Put čišćenja
Put čišćenja je klasični
izraz koji označava početke duhovnoga
života, odnosno duhovni život
"početnika". Neki ljudi žive u dubokoj
udaljenosti od Boga i od svakoga duhovnog
života. Oni zapravo nemaju vjere, ili,
ako je imaju, ona je nejaka i mlaka. Oni su
često i na moralnome planu prilično slobodarski.
Osjećaj za grijeh općenito u
njih je slab, savjest širokogrudna. Drugi
imaju iskrenu vjeru, željeli bi živjeti
autentičnim kršćanskim životom, ali zbog
neznanja, ili slabosti oni se ne mogu odlučiti
na njega. Oni bi željeli, ali ne žele.
Između "svijeta" u biblijskom smislu riječi
i Boga, oni još nisu izabrali. Ako su ga
teoretski i izabrali, praktično još nisu. U
takvom stanju su vrlo ranjivi i osjetljivi na
đavolske napade, jednako kao i na napade
vlastitih strasti. Oni nisu zadovoljni s
takvim stanjem, ali ne čine ništa što bi
bilo potrebno da iz takva nezadovoljstva
izađu. Šavao na sve načine sprječava
ljude da uopće postave pitanje o Bogu.
Ako ljudi pozitivno riješe to pitanje, onda
ih đavao pokušava navesti na grijehe
navike: alkohol, seks, drogu, grubost itd.
On tako stvara spone kojih se čovjek
teško otarasi. No, jednoga dana čovjek se
ipak "obrati". To obraćenje može biti od
nevjere k vjeri i pozivom na duhovni
život. To biva često, jer se više ne može
ostati u stanju mlakosti, smutnje i nejasnoće.
To "obraćenje" može se označiti
kao temeljni čin odgovornoga duhovnoga
života, i to u svakoj životnoj dobi. U tom
trenutku Bog obično u duši budi velike
želje. Često okolina ne razumije te želje i
koji puta dolazi do određenih sukoba. Ne
treba posustati. Osim toga, Bog se sam
čini privlačivim čak i na osjetnom planu.
Čovjek počinje moliti, privlači ga duhovna
literatura, liturgija i pouka o vjeri.
Jedan je od velikih mogućih problema
tada u tome da čovjek ostaje sam. Mnoga
su obraćenja iskrena i autentična, ali nisu
izdržala zbog izoliranosti. Stoga valja pronaći
osobe koje to shvaćaju, podržavaju,
mole za onoga tko ulazi u duhovni život.
Tu igra veliku ulogu duhovno vodstvo.
U tome razdoblju duhovnoga života
đavao postaje vrlo ljut. On promatra dušu
koja želi početi svoj duhovni let. Pokušava
ju zastrašiti, budeći u njoj stalnu
unutarnju nesigurnost, a izvana kritike i
izrugivanja. Tada je potrebna pomoć drugih
osoba koje nisu u stanju nemira, te
mogu razlučiti o čemu se radi i pomoći
početniku. Općenito se može reći, kad
đavao navaljuje, znači da je oslabio. On
uvijek radi prekrivena lica. Mlake i zaslijepljene
duše njegov su stalni "odstrel".
Kad on diže buku, to je za njega loš znak.
Zato ne valja popuštati, potrebno je ostati
ustrajan u molitvi. Ako se i padne, tu je
sakrament pomirenja. Nikada se ne valja
obeshrabriti. "Dogodi li vam se da padnete,
nemojte dopustiti da se obeshrabrite,
ne odustajte od toga da pojačate nastojanje,
jer će Bog i iz samoga pada postići
dobro", kaže sveta Terezija Avilska. Vrlo
je važno stvoriti dinamiku duhovnoga
života i dobro iskoristiti vrijeme. Dajemo
li Bogu vrijeme, rezultat je siguran. Treba
na neki način stvoriti sebi dnevni red: vrijeme
za molitvu, rad, čitanje Božje riječi,
ispovijed u pravilnim razmacima, vrijeme
za susret s drugima. Kad se steknu te
navike valja ih se držati i redovito kontrolirati.
Malo pomalo životne se aktivnosti
tako prožimaju Bogom da se više ne živi
samo za Boga, nego se potpuno živi s
Bogom. Svaki dan, a da toga nismo ni
svjesni, Bog pomalo raste u duši. Kad se
nakon nekoliko mjeseci načini pregled i
vrednuje proteklo razdoblje, ostaje se
iznenađen, koliko se toga svakodnevno
izmijenilo. I još nešto, na tom početnom
putu duhovnoga života treba imati na
umu: ne gledati sebe već unaprijed svetim.
Time što smo se obratili, što molimo,
što imamo jaku želju za Bogom, lako
možemo povjerovati da smo već postigli
sve, a stvarnost nas uči suprotnom. U sebi
otkrivamo podosta nesavršenosti, više
ili manje svjesnih područja koja još nisu
prožeta preobražavajućom Božjom milosti.
Ne računati na svoje snage, uvijek se
držati slabim, grešnim, neprestano imati
želju za obraćenjem. Da se izađe iz sebe
pomaže nam poniznost, poslušnost te služba
braći ljudima. Zahvaljivati Bogu za
milosti i biti radostan. 1
2. etapa: Put "prosvjetljenja"
Prva etapa početnog duhovnog puta
do krajnosti je aktivna. U dnu bića uvijek
djeluje Bog, a na razini svijesti čovjek
puno radi. U određenom trenutku stanje
se posve izmijeni. Sada Bog preuzima
izravno i očito vodstvo djelovanja. Ulazi
se u ozračje djelovanja Duha Svetoga.
Više se ništa ne može programirati, predvidjeti.
Ulazi se u ozračje trajne nepredvidivosti.
Istodobno, budući da je Bog najslobodniji,
on se najjače daruje. Tada se
ulazi u kontemplaciju (zrenje), a da i ne
znamo, prodiremo u predio mističnoga
života. No, kontemplacija i mistični život
ne označuju nužno potpuno izvanredne
stvari, one su jednostavno zahtjev za
nečim još unutarnjim. Ulazak na put "prosvjetljenja"
označava bitnu etapu duhovnoga
života. No, istinski korak u tome
dogodi se iznenada, neka vrsta prekida i
brzog nastavka. Ulazi se u posve različiti
svijet, nešto poput drugog obraćenja.
Onaj tko nije učinio taj korak ne može
stvarno govoriti o onome što će se dogoditi,
a još manje može to razumjeti.
Prijelaz s puta čišćenja na put prosvjetljenja
potpuno ovisi o Božjoj volji. Možemo
se na to pripraviti, ali ništa ljudsko ne
može ga izazvati. Ponekad se godinama
ostaje na prvome putu, a ponekad se za
nekoliko mjeseci počne već s drugim putem.
To je djelovanje velikodušnosti duše,
dubine njezina dara, njezina neokretanja
prema sebi, kao i Božjih planova s njom.
To je nešto otajstveno, mistično.
Ulazak na put prosvjetljenja često je
povezan s osobnim susretom s Isusom.
Možemo za to moliti i željeti ga. U određenom
trenutku Bog se učini vrlo blizim.
Bog se otkriva u Isusu Kristu. Isusa tada
spoznajemo posve osobno, ne tjelesnim
očima, nego duhovnim. To se zbiva kao
da Isus odstranjuje zastor iza kojega se
dosad skrivao. Njegova nazočnost zahvaća
potpuno naš život. Ljubav raste i pretvara
se u obilje mira koje preplavljuje
dno srca neopisivom radosti. I molitva se
mijenja. Nesposobni smo tada moliti razmišljanjem.
Duša je povučena u sebe na
način da se to ne može izreći riječima. To
je jednostavno jedinstvo duše s Bogom.
Pa ako u molitvi i ima rastresenosti i
borbe, koje nikad neće nedostajati, svjesni
smo toga intimnog jedinstva. Taj način
molitve nazivamo "molitva smirenosti".
Duša se oslobađa i širi, njezini se strahovi
umanjuju, zbivaju se postupno mnoga
unutarnja ozdravljenja. Istodobno čovjek
je skloniji služenju drugima, a Duh Sveti
lakše udjeljuje svakovrsne karizme za
izgradnju Crkve.
Ipak, još smo daleko od potpunog
obraćenja. Postoji uvijek opasnost da
iskoristimo takvo stanje za neko osobno
zadovoljstvo. U toj etapi duhovnoga života
općenito se zbiva ono što se naziva
"noć osjetila" koje nitko ne može izbjeći.
Svaki se čovjek doista mora iznutra izgraditi.
U prvoj etapi duhovnoga života dajemo
se snažno na to djelo. To je izgradnja
kuće na brižno utvrđenom stupovlju.
Sada sve valja prepustiti Bogu. U određenom
trenutku sve sigurnosti nestaju, kao
da je sve stupovlje zgrade dignuto. Za
čovjeka koji je svu svoju sigurnost stavio
u svoj rad, to postaje iznenadni i ponižavajući
nerad. Za drugoga će to biti kušnja
za zdravlje, muka zbog problema u odnosima.
Sveti Ivan od Križa dobro je opisao
što se tada zbiva. Zapravo se čovjek više
ne prepoznaje. Čini se kao da mu ništa ne
uspijeva, ima osjećaj poraza, kraja ili
same smrti. Ništa više ne drži u svojoj
ruci, sve mu izmiče. Pa i sama molitva mu
se čini teškom. 2
(nastavlja se)
1. Usp. RAYMOND DARRICAU, BERNARD
PEYROUS: Duhovnost, FTI. Zagreb, 2002., str.
121-124.
2. Isto, str.125-127.
|
|
|
