Zvonik

Početna

Arhiva

Duhovnost

O nama

Pretplata

Linkovi

Kršćanski stav - Piše: Željka Zelić

Moralni relativizam i duhovna nemoć

Da je svijet krenuo u krivom smjeru, u to smo se već davno uvjerili. Bilo je samo pitanje dana i trenutka kad će se tom trendu isticanja "samodostatnosti, sebeljublja, hedonizma i nihilizma" prikloniti i pripadnici velikih svjetskih religija čije se učenje protivi svakom relativizmu, napose onom moralnom. Analogno tomu, s istim se problemom sve više bore i pripadnici Katoličke crkve kojoj se pak često zna prigovarati upravo za nedosljednost, ponekad upravo baš za moralni relativizam koji ruši sve ono o čemu se na ambonima propovijeda. Neki također prigovaraju da je za moralni relativizam kriva sama Crkva koja se miješa u sve u svašta, a ja bih nadodala da za moralni relativizam svakoga od nas nije odgovorna Crkva nego isključivo svaki vjernik sam za sebe (ponavljam, grijeh drugoga ne opravdava moj grijeh). Jer, korijen tog toliko spominjanog relativizma je baš u negiranju svega, pa i grijeha. No, koliko god situacija na makro i mikro razini bila bolna i poražavajuća, čini se da se svatko od nas, počevši sam od sebe, susreće sa situacijama u kojima prevladava upravo spomenuti moralni relativizam pod čiji se utjecaj, dodajem s razlogom, bojimo upasti. Razmišljajući o moralnom relativizmu, upitala sam se ne prethodi li mu (ili je njegova posljedica) možda čovjekova duhovna nemoć, opća rezigniranost i nemogućnost borbe. Ili jedno bez drugoga jednostavno ne ide. Sljedeći korak bio bi nerazlikovanje dobra od zla, odnosno grijeha i onoga što grijeh nije, tumačeći to svakako osobnim probitkom i osobnim potrebama. A najveći uspjeh đavla oduvijek je bio uvjeriti čovjeka da grijeh zapravo ne postoji. Naglašena sloboda prečesto može biti izvorom još većega robovanja, ali ovoga puta svojim prohtjevima, jer u čovjekovu životu tad prestaje biti spona i sve mu postaje dopušteno, a ništa zabranjeno!
Suvremena filozofija tumači da moral i etika ne reflektiraju apsolutne ili univerzalne moralne istine, već da su ovisni o socijalnim, kulturnim, povijesnim i osobnim utjecajima i da ne postoji jedinstveni standard kojim možemo procijeniti etičku istinu. S druge strane, moralni relativizam ne tako rijetko vodi u moralni nihilizam u kojemu i po kojemu sve postaje nevažno, bez značenja i prave istine. Upravo ta slika oslikava stanje i među katolicima, koji su ništa manje nego neki drugi koji recimo uopće nisu vjernici, spremni "prodati" i prokockati svoju pripadnost vjeri zarad slobode koju im tobože upravo Crkva priječi. Jasno, svatko od nas ima živjeti po svojoj savjesti na koju pravo polaže jedino Bog, ali upravo o osjetljivosti i "stupnju razvitka" savjesti, čovjek odabire dobro ili zlo, grijeh ili ono što grijeh nije (na to nam pak ukazuju opća moralna načela iliti prirodni moral bez obzira na socijalne, kulturne, povijesne i osobne utjecaje). "Krivo odgojena savjest" može čovjeka dovesti u stanje nijekanja zloga i grijeha kao takvoga, što nedvojbeno dovodi do udaljavanja od Boga, i prije nego čovjek toga postane uistinu svjestan. Osobno poznajem vjernike katolike koji se ne slažu s brojnim stajalištima Katoličke crkve, osobito kad je u pitanju čovjekova spolnost, sloboda ali i mnoge druge stvari, što i mogu donekle razumjeti. Naime, u Crkvi se možda previše i prečesto naglašavaju upravo grijesi protiv šeste i devete Božje zapovijedi što može biti kontraproduktivno, budući da se pitanje ljudskoga grijeha ne provlači samo kroz te dvije Božje zapovijedi, iako su one u našemu vremenu možda dobile više na važnosti, prije svega zbog iskrivljenoga odnosa prema pitanju ljudske spolnosti i manipuliranja istom. Tko ne zna, a ne zna da ne zna, opasan je, izbjegavajte ga. Tko ne zna, a zna da ne zna, dijete je, poučite ga. Tko zna, a ne zna da zna, spava, probudite ga. Tko zna i zna da zna, mudar je, slijedite ga. /Konfucije/
No, teško je razumjeti čovjeka koji da bi opravdao svoj grijeh (bilo koje vrste), počinje vjerovati da grijeh zapravo i nije grijeh, uvjeravajući se u vlastitu laž i stvarajući tako sebi neke nove moralne norme koje vjerno počinje slijediti, tobože oslobođen svih navezanosti i okova koje mu Crkva kao "moralni autoritet" nameće. Jednom riječi, postaje suvremen, "normalan" čovjek novoga vremena s kojim Crkva nije u dosluhu. Nerijetko sam se uvjerila da upravo oni koji smatraju da su u svakom smislu slobodni i ne dopuštaju da im Crkva svojim klauzulama i normama (ne govorim ovdje o Božjim zapovijedima koje se temelje na bezuvjetnom i apsolutnom razlikovanju dobra i zla!) ograniči njihovo ponašanje, duboko nesretni i ranjeni a prečesto zapravo duhovno potpuno slabi. No, svoju duhovno slaboću ili nemoć, zbog koje uistinu trpe jer im nedostaje povezanost s Bogom, nikada neće rastumačiti i "opravdati" zapravo moralnim relativizmom u kojega su nehotice upali ili svojim negiranjem grijeha i zaglušene ili krivo "odgojene" savjesti ili permanentnoga neispovijedanja i nepriznavanja pojedinih grijeha, već nekim izvanjskim utjecajima koji zapravo ne bi trebali stajati kao prepreka na relaciji Bog - čovjek! Božja riječ pak govori: "Sve je slobodno! Ali - sve ne koristi. Sve je dopušteno! Ali - sve ne saziđuje" (1 Kor 10,23). Upravo ta naglašena sloboda prečesto može biti izvorom još većega robovanja, ali ovoga puta svojim prohtjevima, jer u čovjekovu životu tad prestaje biti spona i sve mu postaje dopušteno, a ništa zabranjeno!

Ipak, uvjerena sam kako Bog djeluje i kroz takve osobe, pokušavajući ih navesti na pravi put. Najgore je ako je čovjek svoju duhovnost vezao uz postojanje neke njemu važne osobe u životu. Dobro je da postoje ljudi s kojima u odnosu naša duhovnost može rasti i postati "opipljiva", ali tragično je kad čovjek dopusti da njegova duhovnost svoj odraz nalazi samo u toj određenoj osobi, bez koje ako ostane, kasnije postaje i ostaje duhovno nemoćan i osakaćen! Takvo stanje spojeno s prethodno stvorenim moralnim relativizmom rađa sve većom rezigniranosti i udaljavanjem najprije od samoga sebe. Slijedi potom radikalno udaljavanje od onih koji bi nam na taj problem mogli ukazati i pokušati nam pomoći, ili s druge strane prijateljevanje s onima koji nas na to neće podsjećati jer žive na nama sličan i "moralno prihvatljiv" način. Posljednji stupanj, usko povezan i zapravo neodvojiv od prethodna dva, jest udaljavanje od Boga koji živi u nama i u ljudima s kojima se susrećemo. A vrijeme koje provedemo u ovozemaljskom životu, ipak je prekratko da bismo si dopustili taj luksuz!