Moralni kutak - Piše: Andrija Anišić
Kako umiru
naši najmiliji?
Dok sam pripremao ovu rubriku za
mjesec studeni, stigla je do mene vijest
da je umro časni i pobožni starac, otac
desetero djece i brojne unučadi, Grgo
Ivanković. Umro je u svom domu, praćen
nježnošću svoje supruge i okružen
svojom djecom, koji su posljednje trenutke
njegovog života popratili ljubavlju
i molitvom. Svi će reći kako je to lijepo.
Na sličan način su s ovoga svijeta otišli i
moji roditelji i na tom sam Bogu neizmjerno
zahvalan. Tog prizora se često
sjetim i on me ispunja utjehom, mirom i
radošću.
Nameće mi se pitanje u ovom času:
koliko naših dragih pokojnika odlazi s
ovoga svijeta na takav način? Većina
"posmrtnica" i novinskih izviješća o
pokojniku završava riječima "njegovi najmiliji"
ili "tvoji najmiliji". No, jesu li "najmiliji"
bili takvi prema njemu i u njegovoj
bolesti i umiranju? Bez sumnje,
mnogi teški bolesnici, pa i stari i nemoćni,
morali su završiti svoj život u bolnici
ili u gerontološkim centrima. Ali, jesu li
baš svi oni morali tako završiti? Nema li
u svemu tome i bijega - bijega od neugodnih
prizora trpljenja drage osobe, pa
i od smrti kao takve?
Po jednom istraživanju, oko osamdeset
posto ljudi u zemljama s visokim
standardom umire izvan svoga doma, u
bolnicama, okruženo raznim tehničkim
pomagalima, u nepovjerljivoj sredini,
prepušteno brizi bolničkog osoblja koje
za pratnju umirućih većinom nije niti
osposobljeno niti za to ima vremena.
Nije puno bolja situacija ni u našoj sredini.
Što se to dogodilo i što se događa?
Živimo u svijetu ogromnog tehničkog
napretka, pa i na području medicine,
koji nas nekada zavara pa na smrt
pomalo i zaboravljamo. S druge strane,
"crne kronike" u medijima tako puno
pišu i govore o umrlima, poginulima i
ubijenima da banaliziraju smrt kao takvu
pa joj stoga previše niti ne posvećujemo
pažnju, jer ona nas se i ne tiče jer govori
o smrti drugih ljudi. Takvo stanje nuka
me da za ovaj broj Zvonika napišem par
riječi o umiranju i smrti s kršćanskog,
moralnog aspekta.
Za bolje razumijevanje teško bolesnih
i umirućih osoba moramo biti svjesni
nekoliko faza koje oni prolaze. Prva
faza je NEGACIJA. Bolesnik ne vjeruje
da se bliži svršetak njegova života. Drugi
stadij je SRDŽBA na sve i svakoga. Sve
mu smeta i svega bi se htio osloboditi.
Treći stadij je stadij CJENKANJA u
kojem bi bolesnik želio postići "sporazum"
prije svega s Bogom da mu još
malo produlji život. Četvrti stadij je stadij
UTUČENOSTI i ŽALOSTI jer je svjestan
da mu nema pomoći. I na kraju
nastupa peti i posljednji stadij, stadij
PRIHVAĆANJA svog stanja. Neki ovaj
stadij opisuju kao "zadnji period počinka
prije dugog putovanja". Važno je poznavati
ove stadije kako bismo bolje razumjeli
umiruće i prema njima se znali
ispravno postaviti, a važno je i stoga što i
nas to jednog dana čeka.
Kršćanska pratnja ili njega umirućih
označuje uporabu prikladnih sredstava
da se bol ublaži ili potpuno ukloni.
(Crkveni dokumenti govore o tzv. redovitim
i izvanrednim odnosno razmjernim
i nerazmjernim sredstvima). Postignuto
ublažavanje boli omogućuje bolesniku
da prisebno i slobodno može odlučivati o
sebi i o važnim pitanjima vezanim uz njegov
život i umiranje. To mu, drugim riječima,
omogućuje umrijeti u dostojanstvu.
Umrijeti u dostojanstvu znači umrijeti
u pravi trenutak, vlastitom naravnom
smrću. Umiranje mora biti osmišljeno i
svjesno proživljeno dovršenje života. To
je umiranje u miru sa samim sobom, s
drugima i s Bogom.
Na ispravnu pratnju umirućih spada
također priopćiti teškom bolesniku
istinu o njegovom stvarnom stanju. Glede
toga nameće se mnoštvo pitanja: tko
će mu i kada priopćiti, na koji način -
izravno ili uvijeno... Uglavnom je prihvaćeno
načelo da istina mora biti odmjerena
prema bolesnikovoj primljivoj sposobnosti.
Istina bolesniku ne smije biti
bačena u lice, nego mu mora biti darovana
- pažljivo, obazrivo, s ljubavlju, u vrijeme
i u mjeri u kojoj on to uistinu zahtijeva,
a kadar je smireno čuti - i prihvatiti.
Moliti za umirućega i omogućiti mu
da pri punoj svijesti primi tzv. Sakramente
umirućih, tj. ispovijed, pričest i
bolesničko pomazanje, također spada u
ispravnu pratnju umirućih.
Mogli bismo zaključiti da se pravi
smisao pomoći kod umiranja ili pratnja i
njega umirućih sastoji od niza usluga što
ih pruža liječničko osoblje, pažljiva prisutnost
najbližih kao i prisutnost svećenika
kako bi umirući mogao pojmiti i
proživjeti, na što je moguće osobniji način,
kao čovjek i vjernik, smisao posljednjeg
stadija svoga života. Središte prema
tome nije stavljeno na tehnički moguću
borbu do kraja protiv smrti, nego
na ljudsku pažnju i njegu koja uključuje
najveće moguće ublaženje boli, te svjesno i slobodno prihvaćanje neizbježive
činjenice smrti kao sastavnog dijela
ljudskog života. Sama prisutnost kod
postelje umirućega ima neprocjenjivo
značenje jer svaki čovjek kad umire
osjeća najveću potrebu da se pred licem
smrti ne nađe sam. No, biti uz umirućega
nije lako umijeće i treba učiti. To
znači iskusiti vlastitu potpunu nemoć
pred činjenicom smrti. To donekle
znači umirati zajedno s umirućim. I zato
samo onaj tko se suočio s činjenicom
vlastite smrti i tko je prihvatio pravi smisao
smrti i umiranja može adekvatno
njegovati umiruće.
(Literatura: V. Pozaić, Život dostojan života, FTI,
Zagreb, 1985; V. Pozaić, Pred licem smrti, FTI,
Zagreb, 1990; V. Pozaić, Čuvari života, FTI, Zagrreb,
1998.).
Hrvatske katoličke
internetske stranice (79.)
Službenica Božja
Marica Stanković
Marica Stanković (Zagreb, 1900.
- Zagreb, 1957.), prva je vjernica laikinja
u Hrvata, za koju je pokrenut
postupak za proglašenjem blaženom i
svetom. Za apostolsko djelovanje
među mladima, kao prva žena u
Hrvatskoj, dobila je visoko crkveno
odličje "Pro Ecclesia et Pontifice", a
utemeljila je i prvi svjetovni institut u
Hrvatskoj pod nazivom "Suradnice
Krista Kralja". Postulatura službenice
Božje Marice Stanković postavila je i
internetsku stranicu, koja je dostupna
na adresi:
www.maricastankovic.com.hr
Na naslovnici se nalazi njezino
životno geslo: "Moja je jedina koncepcija
- Isus Krist, njegov nauk i njegovo
evanđelje i ništa više". Pod izbornicima
se nalazi njezin životopis, a
može se čitati i o glasu njezine svetosti,
procesu beatifikacije, suradnicama
Krista Kralja koje je ona utemeljila
kao svjetovni institut, postoje i galerije
slika itd., a otvorena je i mogućnost
kontakta radi dobivanja dodatnih
informacija o njoj ili radi javljanja
milosti primljenih po njezinu zagovoru.
Marica Stanković bila je aktivna
u međuratnome razdoblju u katoličkim
organizacijama mladih, koje su
djelovale i na području današnje
Subotičke biskupije: najprije u orlovskoj,
a zatim u križarskoj organizaciji,
a bila je predsjednica Velikog križarskog
sestrinstva od osnutka 1930. do
raspuštanja 1945. Zbog svojeg ustrajavanja
u vjeri, poslije rata je osuđena
na pet godina zatvora.
s. b.
|
|
|
