Tema
Posljednji sud izvor kršćanske nade - Piše: Mirko Štefković
Studeni je mjesec kada nas liturgijsko
vrijeme više nego inače potiče
na razmišljanje o iščekivanju Gospodinova
dolaska. S jedne strane tomu u
prilog idu posjeti grobovima dragih
nam pokojnika koji nas nikada ne
mogu ostaviti ravnodušnima, čime
započinjemo ovaj mjesec, a s druge
strane su to svetkovina Krista Kralja i
početak Došašća. Tim razmišljanjima u
prilog umnogome idu riječi pape Benedikta
XVI. zapisane u enciklici "U nadi
spašeni". Stoga ovdje želimo predstaviti
samo onaj dio tog vrijednog nauka,
koji se odnosi na "Posljednji sud kao
mjesto učenja i odjelotvorenja nade".
Još od najstarijih vremena kršćana
članak vjere "i opet će doći suditi žive i
mrtve" imao je veliki utjecaj na njihov
svakodnevni život. S jedne strane on se
postavljao kao kriterij i opomena, a s
druge strane budio je nadu u konačnu
pravednost. Kako svi idemo ka "svome
sudu", taj pogled prema naprijed i svijest
o njegovom neizbježnom dolasku
otkriva nam važnost sadašnjeg trenutka.
Dok drevna istočna ikonografija
Gospodina koji se vraća prikazuje kao
Kralja, kao simbol nade, zapadna u
Njegovu dolasku više vidi odgovornost
za naš svakidašnji život. Kasnije se -
kako kaže Papa - veća prednost davala
prijetećem i mračnom aspektu suda,
koji je očaravao umjetnike očito više od
sjaja nade. U novije vrijeme se pak pitanjem
posljednjeg suda bavi sve manje
ljudi. Zacijelo su tomu pridonijele velike
povijesne nepravde. Tako se rodio
ateizam, koji u ime nepravde protestira
protiv Boga i zastupa tezu da čovjek
sam treba uzeti pravdu u svoje ruke i
uspostaviti je u svijetu. Međutim, baš ta
postavka dovela je do najvećih svjetskih
nepravda. Ali, upravo svijet koji
sam mora stvarati svoju pravdu, svijet
je bez nade - ističe Papa.
Sve naše slike o pravdi koje ne uzimaju
u obzir Božju objavu baš u liku
nedužnog patnika, ne mogu ne izgubiti
sigurnu nadu da "Bog zna krojiti pravdu
na način koji ne možemo shvatiti", i
to u uskrsnuću tijela. Jedino tako može
postojati pravda poput opoziva trpljenja
i uspostave konačne pravednosti. Nije
moguće da povijesna nepravda ima posljednju
riječ i zato je pitanje pravde najsnažniji
argument u prilog vjere u vječni
život. "Zato je vjera u posljednji sud
nadasve nada" - naglašava sveti Otac.
Vjera nam daje sigurnost da Bog
uspostavlja pravdu uskrsnućem i darom
vječnog života. No, koliko slika
posljednjeg suda s jedne strane ulijevala
nadu, ona zacijelo zadaje i strah, tj.
bolje rečeno budi u nama svijest odgovornosti.
U prispodobi o bogatašu i
siromašnom Lazaru (usp. Lk 16,19-31)
Isus nas opominje govoreći o velikom
jazu koji nastaje drugačijom uspostavom
pravde. No, u toj prispodobi on ne
govori o konačnom stanju nakon
posljednjeg suda, nego o posrednom
stanju između smrti u uskrsnuća. Po
tom poimanju, koje nije nepoznato
drevnom židovstvu, duše u posrednom
stanju trpe ili uživaju blaženstvo, baš
kako to ocrtava spomenuta prispodoba.
U tom su stanju - kako ističe Papa -
moguća čišćenja i ozdravljenja, po kojima
duše sazrijevaju za zajedništvo s
Bogom. To je ustvari katolički nauk o
čistilištu. Smrću naše životno opredjeljenje
postaje konačno i s time dolazimo
pred Boga. Iskustvo nam govori da
to opredjeljenje kod većine ljudi nije
potpuna otvorenost Bogu, niti potpuna
odsutnost želje za ljubavlju i istinom.
Iako konkretni životni izbori, nerijetko
rezultati kompromisa sa zlom, zaprljaju
čistoću duše, u njoj i dalje ostaje žeđ za
čistoćom.
Sveti Pavao naučava kako će nas
Bog suditi po tome u kakvom se stanju
nalazimo. Temelj na kojemu gradimo je
Isus Krist, a naše je ono što na njega
zidamo. Tako onaj koji gradi dobrim
djelima, neće ostati bez njih niti u vječnosti.
No, Pavao dodaje: "Izgori li čije
djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam
spasiti, ali kao kroz oganj" (1 Kor 3,15).
Za spasenje nam je proći kroz "oganj"
kako bismo postali sposobni primiti
Boga. Susret s Kristom, Sucem, ne poznaje
nikakvih maski. Pred Njim svaka
laž nestaje. Zato je taj susret preobražavajući,
koji čisti od svega što Ga nije
dostojno. U boli toga susreta, u kojem
jasno vidimo sve ono nečisto i nezdravo
u našem biću, krije se spasenje - napominje
Papa.
Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja,
a ne
oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka,
stječe se vječno prebivalište na nebesima.
Rimski misal, Predslovlje pokojničko I.
U Božjoj pravdi, znamo, sadržana
je i milost. To dvoje opstaju istodobno.
Jako je važno kako živimo u ovome svijetu,
no naša prljavština ne ostavlja u
nama neizbrisiv trag ako smo barem
nastavili težiti prema Kristu, istini i ljubavi.
"Blažena bol" susreta s Kristom
Sucem pred kojim stojimo u svojoj
goloj istini, postaje naše spasenje i naša
radost. Sveta moć njegove ljubavi,
poput nekog ognja, prostrujit će našim
bićem i sagorjeti sve ono lažno što smo
navukli na sebe tijekom ovozemaljskog
života, te nas osposobiti da postanemo
potpuno Božji. Ta prljavština već je spaljena
u Kristovoj muci, koja je otkupila
cijeli svijet, a u času suda doživljavamo
i prihvaćamo trijumf njegove ljubavi
nad svim onim što je zlo u svijetu i u
nama - utješno ističe Papa.
Božji sud je izvorom nade i zato
što je pravedan i zato što je milost. Da
je samo milost, koja ne uzima u obzir
ovo zemaljsko, što bi tako bilo s pravdom,
a da je samo pravda, teško bi
strah zbog svijesti u vlastitoj grešnosti
dao mjesta nadi. O tijesnoj združenosti
pravde i milosti svjedoči nam Kristov
križ i uskrsnuće, zato u isto vrijeme "sa
strahom i trepetom radimo oko svoga
spasenja" (Fil 2,12), ali puni pouzdanja,
jer znamo "ako tko i sagriješi, zagovornika
imamo kod Oca" (1 Iv 2,1), kojemu
idemo ususret.
Vrijeme naše preobrazbe u tome
susretu ne može se mjeriti ovozemaljskim
vremenom. Papa to vrijeme naziva
vremenom srca i vremenom prijelaza
u zajedništvo s Bogom u Kristovu
tijelu. Zato, za našu kršćansku nadu,
veliku važnost ima vjersko znanje da
molitva može pomoći pokojnima koji se
nalaze u tome posrednom stanju (usp.
2 Mak 12,38-45). To da ljubav može
doprijeti i do drugoga svijeta, da je
moguće uzajamno davanje i primanje -
kako to postoji i obrnuto kada se obraćamo
svecima za zagovor - u kojem i
iza granica smrti ostajemo povezani
jedni s drugima sponama ljubavi,
temeljno je vjersko uvjerenje - ističe
Papa. Budući da naš život nije niti može
biti izoliran od odnosa s drugim osobama,
tako to nije niti na onome svijetu.
Tu povezanost mi živimo po molitvama
za pokojne koje, svjesni da i sami tamo
smjeramo, postaju činom ljubavi i povezanosti
jednih s drugima. U tome se
očituje kako je naša kršćanska nada u
sebi uvijek nada za druge, jer kad radimo
na spasenju drugih, radimo najviše
i za svoje osobno spasenje. Zato Crkva,
kao zajednica vjernika na putu ususret
pravednom i milosrdnom Sucu, doista
je velikim znakom nade za svakoga
čovjeka.
Došašće - hodočašće - radošašće - Piše: Katarina Čeliković
Vijeme je već da se oda sna prenemo,
jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo.
Noć poodmače, dan se približi!
Odložimo dakle djela tame i
zaodjenimo se oružjem svjetlosti.
(Rim 13,11-12)
Došašće
Bliži li se ovo vrijeme kraju ili
nekom početku? Dani sve kraći, a vrijeme
mraka dulje, doziva nam u pamet
sliku kraja. Crkva na poseban način
određuje vrijeme, pa tako i crkvenu
godinu. Dok se u realnom vremenu
tako mnogo govori o kraju godine, u
liturgijskom vremenu tek počinje vrijeme
iščekivanja, čežnje i nade.
Vrhunac crkvene godine je u
nedjelji Krista Kralja, a odmah
potom počinje vrijeme adventa
- došašća. To je vrijeme od četiri
nedjelje, a posljednja je ona
koja prethodi Božiću.
Došašaće - vrijeme je dolaska.
Tko nam to dolazi? Tko
nam nadu donosi? Može li to
biti maleno dijete, rođeno daleko
od očiju javnosti, u nemilosti?
Nije li već tada "dijete" bilo
nepoželjno? Je li moguće da se
prije više od dva tisućljeća tako
primalo novorođenče? Kao da
smo izbrisali vremensku granicu.
Isus - dijete, sin Marijin -
Sin Božji, rodio se kao voljeni
sin i kao nepoželjni stanovnik
Zemlje. Došao je u mraku, a
donio svjetlo. Dok je Zemlja
spavala u mraku, nebo je gorjelo
od radosti.
Hodočašće
Spasitelju, koga želeć, vapijahu
stari...
Vjekovna čežnja starozavjetnih
vjernika za obećanim
Mesijom trebala bi i nama svijetliti
u vrijeme modernog "mraka".
Stari vapijahu, a suvremenici boluju od
nedostatka vremena i zaborava. Mrak
je ušao u srca ljudi, mrak modernog,
potrošačkog mentaliteta. Hod u vremenu
zaustavlja tek bolest ili, neumitna i
često preuranjena smrt. A nje je sve
više i sve raznolikije. Patrijarsi bijahu
spremni za dolazak Spasitelja. Tijekom povijesti čežnja za Spasiteljem mijenjala
je svoj intezitet. Koliko je narod čeznuo,
toliko mu je Bog bio bliz. Koliko je
želio život, toliko je mrak bivao tanji, a
svjetlo jače.
Dok hodimo, sve smo bliže
Spasitelju, bliže svom osobnom spasenju.
A za spasenje nije dovoljno rođenje.
U rođenju se tek nazire ono vječno,
konačno.
I u ovom našem hodanju prema
kraju - ljudskom, već imamo i živimo
budući, vječni život. Hodanje kroz povijest
svjedoči nam ljudsku dimenziju,
tako predvidljivu i ponovljivu. I grješnu.
A u Božjem planu je trajno upisan život
za čovjeka. Upravo zbog Božjeg, spasiteljskog
plana, čovjek vjernik hodajući
kroz život časti i slavi Stvoritelja.
Radošašće
Srca gore
Suvremeni čovjek svoju radost i
zadovoljstvo veže uz materijalnu sigurnost.
A ta je sigurnost tako krhka.
Vrijeme došašća pruža nam nebrojene i
neslućene mogućnosti za postizanje
radosnog životnog hoda. U svakodnevni
hod uključimo srce, um i dušu.
Podignimo oči srca prema gore, prema
božanskom. Izdignimo se u ljudskoj
ograničenosti i počnimo slaviti život
čije je svjetlo zasjalo pri rođenju u
Betlehemu.
Želimo li život, prihvatimo ga i u
svakodnevnom životu. Evo nam Božja
riječ, pođimo na zornice, ispovijedimo
svoje grijehe, pomirimo se, primijetimo
brata pokraj nas i njegovu
potrebu, molimo bez prestanka,
pružimo ruku onomu tko nas
izbjegava... Čeznemo li dovoljno
za Isusom i njegovim dolaskom,
postajemo bolji, blagoslovljeni
ljudi.
Tko svoju radost najiskrenije
iskazuje? Složit ćemo se,
oni najmanji. Dječja se radost
prelijeva i na one u čijim je srcima
sumnja, tuga, razočaranje
pa i nevjera. Djeca nam svijetle
kao najjače svjetlo. Njihova
radost je naša izvorna radost
kojom častimo Boga za darovan
život. Gledajući malenoga Isusa
u betlehemskoj štalici, oživljavamo
sjećanje na događaj zapisan
u Novom zavjetu. Ostanemo
li na tom sjećanju, u
nama se neće roditi stvarni Isus
jer njemu treba pravi, živi dom.
Očišćen, topao i otvoren. Jasno
nam je što nam je činiti. Božić
2008. je naš Božić, pravo i istinsko
rođenje na život. Sjetit
ćemo se Isusova rođenja od
Marije, osjetiti ćemo da se
rodio u našem srcu i iščekivat
ćemo njegov ponovni dolazak
na zemlju. Mi ne znamo kada
će to biti, ali ćemo biti spremni.
Rado ćemo stoga iščekivati, hodočastiti
u radosti. Poput djece. Iskrena pogleda
i srca prema gore!
Gospodine, nauči nas, u
svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim
se dobrima pravilno služiti,
a za nebeskima težiti.
(Popričesna molitva)
|
|
|
