Riječ urednika - Piše: mr. Mirko Štefković
Završi da možeš
početi
Nama, ljudima današnjice, koji
smo već gotovo naviknuli na žurbu i
gužvu, teško je zamisliti drukčiji život.
Kad život malo uspori, kad dođe nedjelja
pa nemamo što raditi, zna se dogoditi da i tada tražimo aktivnosti,
jer jednostavno ne možemo bez posla. Želimo biti
učinkoviti na svakom koraku. Ne želimo izgubiti niti jedan
trenutak, jer "vrijeme je novac". No, zar nam i nedjeljni mir
i odmor od poslova nije barem isto toliko dragocjen?
Svakako da jest. No, zašto onda tako često, možda čak i
nesvjesno, i u njega želimo unijeti nešto od one svakidašnje
žurbe i gužve? Možda zato što ne znamo drukčije? Ili to
možda niti ne želimo?
U mjesecu studenome, kad posjećujemo grobove svojih
dragih pokojnika, nekako nam se spontano počnu nametati
misli o tome kako je njima lijepo, jer su se oslobodili ovozemaljske
strke i nemira te uplovili u luku blaženog mira. Više
su to nostalgične misli. One nas znaju zaustaviti baš u trenutku
kad si posvijestimo što još nismo uradili, što smo
započeli a nikako da dovršimo. I onda, umjesto da nas ta razmišljanja
ispune mirom i željom za blaženim spokojem, u
nama se zna probuditi nemir, jer još toliko toga moramo
odraditi. Umjesto da nas obasja svjetlo nade blaženog uskrsnuća
tijela kojemu idemo ususret i ispuni radost, prekrije
nas sjena izgubljenosti u metežu započetih stvari te protrnemo
od straha poput onih koji se izgube u nepoznatom.
Ali, zar baš sve moramo dovršiti? Zar baš sve moramo
zaključiti da konačno možemo uživati u miru ispunjenosti
smislom postignutog uspjeha? Iako nam se to u prvi mah
može činiti jedinim ispravnim i mogućim, u konkretnom
životu to ide malo drukčije. Možda uopće niti nije potrebno
sve posvršavati kako bismo konačno mogli započeti ono
pravo, ono za čim čeznemo svim svojim bićem. Možda je
moguće doživljavati radost mira i spokoja i usred ovog svijeta
u kojemu živimo. Ustvari, mora biti moguće, potrebno je
samo pronaći načina. Jedan od njih mi se čini vrlo jednostavnim,
mada nimalo lakim. Radi se o drukčijem postavljanju
prema onome što radimo, prema našoj učinkovitosti.
Umjesto da se osjećamo zarobljenima prijetnjom mogućeg
neuspjeha i ostavljanja nedovršenih poslova i planova, možemo
u poniznoj skromnosti priznati kako smo i sami jedan od
tolikih putnika ovoga svijeta koji smjeraju ka vječnosti. Ta
vječnost, koja nam je obećana i ponuđena, ne ovisi o onome
što i koliko smo uspjeli postići ovdje na zemlji, nego više od
onoga kako smo to postigli. Vječnost za mene ovisi o tomu
jesam li se u svome djelovanju uspio izdignuti iznad onoga
što sam stvarao i u svemu uspio prepoznati mogućnost da i
tako slavim Boga. Drugim riječima to znači ne zamijeniti
stvorenje za Stvoritelja, djelo naših ruku i umovanja za
Onoga komu se klanjamo.
Zato, vjerujem da je sadašnji trenutak, za tebe i za
mene, najbolji čas da završimo s grčevitom željom stvoriti
što više, ispuniti dan prečesto suvišnim i teškim poslovima i
obvezama. Moramo se osloboditi tih stega kako bismo mogli
započeti živjeti u slobodi djece Božje, koja svoje stvaralačko
djelovanje doživljavaju poput suradnje sa Stvoriteljem.
Vrijeme je da raskrstimo s idejom kako od naše učinkovitosti
ovisi hoćemo li i koliko promijeniti svijet, nego da svjesnije
započnemo mijenjati sebe i već sada osjetimo mir koji
nam donosi nada vječnoga života u Bogu.
Vaš urednik
|
|
|
