Zvonik

Početna

Arhiva

Duhovnost

O nama

Pretplata

Linkovi

Božić 2008.

Božićna poruka mons. dr. Ivana Pénzesa, subotičkog biskupa

Danas vam se rodio Spasitelj, Krist, Gospodin

Kršćanska braćo i sestre! Božić nije tek priča, uspomena ili sjećanje. Božić je stvarnost, kao što je stvaran i naš život. Isusovim rođenjem Bog nije uklonio hladnoću iz svijeta, nego je pozvao ljude da se okrenu svojim srcima i jedni prema drugima. On je time otkrio veličinu svoje ljubavi, ali i vrijednost patnje i žrtve, bez kojih svaka humanost gubi smisao. Bog je tu i govori nam: ovozemaljski život nije sve, nego postoji vječnost. To je ona utjeha koju nam vjera daje. Božji govor o vječnosti daje ozbiljnost, nadu i slobodu ljudskom životu. Čovjek je stvoren na sliku Božju. Zbog svoje grešnosti mnogi su ljudi stvorili pogrešnu sliku o Njemu. Često su to slike okrutnog i nezainteresiranog boga. Biblijski Bog je drukčiji. On je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i time se učinio nama jednakim. Božji silazak među ljude znači da postoji Njegova visina, Njegova slava i gospodstvo, da postoji Njegova moć i ljubav. Stoga je važno primijetiti uzvišenost Onoga koji dolazi. Tko želi slaviti Božić, Božji silazak, treba shvatiti ovu tajnu Božjeg silaženja. Božji govor iz visine upravljen je izravno nama ljudima. Evanđelist naglašava: Danas vam se rodio Spasitelj, Krist, Gospodin. Ne kaže samo da se rodio, nego vama se rodio i za vas se rodio. Svojim rođenjem Gospodin nam je omogućio da i sami postanemo Božji i božanski, da postanemo djecom Božjom. Naše se spasenje sastoji u tome da postanemo tijelom Kristovim. Božja je Riječ tijelom postala. Stoga nas Gospodin poziva da i mi svakodnevno dajemo sami sebe kako bi ta ista Riječ i danas po nama tijelom postajala. To je poruka jednostavnih riječi koje izgovaramo u vjerovanju: sišao s nebesa. Te riječi govore o Kristu, ali govore i o nama. Ova ispovijest se ne može potrošiti samim izgovaranjem, ona upućuje na život i djela.

Zato, kršćanska braćo i sestre, dopustimo da se svakodnevno ostvaruje ta otajstvena suradnja između Boga i svakoga od nas, između njegove Riječi i naših riječi i dijela. To ujedno može biti pozivom i drugima da se približe betlehemskoj štalici te u njoj spoznaju utjelovljenog Boga.
Ovim mislima želim svima čestit Božić i blagoslovljenu Novu godinu!
+ Ivan biskup

Suzbijati siromaštvo, graditi mir

Drama bijede koja krši prava stotina milijuna ljudi, podupirući ili pogoršavajući sukobe, nameće se savjesti čovječanstva. Papa stoga poziva na suzbijanje siromaštva u svijetu da bi se izgradio mir. Da bi se to postiglo valja prijeći točno određeni put: promijeniti stil života, uzore proizvodnje i potrošnje, te utvrđene strukture vlasti koje danas upravljaju društvom. Nije riječ o čisto vanjskoj radnji; potrebno je, naime, napustiti mentalitet koji siromašne smatra teretom i neugodnim uznemirivačima koji žele potrošiti ono što su drugi proizveli. Potrebno je na siromašne gledati u svjesnome vidiku da smo svi sudionici jednoga jedinog Božjeg nacrta - onoga o pozivu da budemo samo jedna obitelj. Pohlepa i skučenost obzora stvaraju nepravedne sustave koji prije ili poslije svima podnose račun. Samo ludost može dovesti do izgradnje pozlaćene kuće, oko koje se nalazi pustoš ili propadanje, upozorio je Sveti Otac.

Papa upozorava i na sve veće razlike između bogatih i siromašnih, na aktualnu prehrambenu krizu obilježenu, ne toliko nedostatkom hrane, koliko teškoćama u pristupu hrani i pojavi spekulacije, kao i skandalu nerazmjera koji postoji između problema siromaštva i mjera predviđenih za suočavanje s njime. /.../

Nadalje sveti Otac je izrazio zabrinutost zbog pandemijskih bolesti poput malarije, tuberkuloze i AIDS-a. Međunarodna zajednica još uvijek premalo čini u njihovu suzbijanju /.../.

Osvrćući se na one koji siromaštvo povezuju s demografskim razvojem, Papa upućuje snažnu kritiku kampanja za smanjenje rađanja koje se provode na međunarodnoj razini, i to metodama koje ne poštuju ni dostojanstvo žene, ni pravo bračnoga para da odgovorno odluči o broju djece, te često ne poštuju čak ni pravo na život. Ubojstvo milijuna nerođene djece uime borbe protiv siromaštva u stvari je uklanjanje najsiromašnijih među ljudskim bićima. /.../ Pučanstvo se potvrđuje kao bogatstvo, a ne kao čimbenik siromaštva, poručuje Papa.

Dokument nadalje upozorava da gotovo polovicu siromašnih u cijelome svijetu čine djeca. Papa stoga poziva na zaštitu institucije obitelji, jer kada obitelj oslabi, štetu neizbježno podnose djeca. Kao i kada nije zaštićeno dostojanstvo žene i majke, oni koji podnose posljedice, ponovno su, uglavnom djeca. Zbog toga globalizaciju treba voditi solidarnost, ističe Papa, jer ona sama nije u stanju izgraditi mir, a u brojnim slučajevima, štoviše, stvara podjele i sukobe. Potrebno je boriti se protiv kriminaliteta i ulagati u odgoj ljudi, razvijajući na cjeloviti način specifičnu kulturu inicijative. Politike koje se temelje izrazito na asistenciji, pomoći ugroženima, u korijenu su brojnih neuspjeha u pomoći siromašnim zemljama. Potrebno je dati i više prostora građanskome društvu. No, u konačnici, u borbi protiv siromaštva potrebni su muškarci i žene koji u dubini žive bratstvo, gledajući u siromašnima Kristovo lice, zaključio je Sveti Otac.
/Prema: IKA-i/

Nije svaki dan Božić

Došao je pred polnoćku. Noge su me upozoravale na zimsku hladnoću i moguće trajanje polnoćke u crkvi, ali nije mi Božić bez odlaska na Badnju večer u crkvu. Na vratima je pozvonio samo dvadesetak minuta prije mog polaska prema crkvi. Nisam nikoga očekivala jer u mojoj okolini svi "sposobni" planiraju doček Božića u crkvi, najčešće s djecom. Prva misao bila je - Bože, zar neću na polnoćku? A onda mi neka teška i dugo očekivana radost preplavi misli, počnem žustro razmišljati je li se nešto dogodilo, trebam li možda imati nešto gotovine u kući, za svaki slučaj... I onda kažem, malo uplašeno i oprezno, ali radosno - Sine, došao si? Trebaš li nešto? Uđi, hladno je vani. Čekala sam nestrpljivo prvu riječ, jer će o njoj ovisiti hoće li ovo moje prilično nemirno srce još brže kucati ili će se umiriti. Njegov pogled nije odavao razlog dolaska, a ne znam je li mi i važan razlog. On je došao. Malo mi je bilo nezgodno zbog raspremljenog kreveta, to sam pripremila kako bih imala manje posla u božićnu zoru po povratku sa mise.

Ušao je. Nije sjeo. Stajao je i gledao u neku točku iznad mog desnog ramena. U pomalo zabrinutoj i nervoznoj atmosferi, tako sam ja to doživjela, htjela sam ukrasti dio njegova pogleda ili vidjeti neki trzaj, možda neku nadu. A sekunde su već bile duge kao svih deset godina koliko sam ga čekala. I onda odjednom - Došao sam. Došao si sine, mami? A kome bih, pita on, glasom kojim je nekada pitao kada je trebao savjet. Bože, on je došao s razlogom, nešto mu treba, nešto mu se dogodilo. Kad će mi reći? Neću moći dugo izdržati. Ako je možda bolestan, to ... Ne daj, Bože.

Hajde, sjedni. Znaš, mislila sam ići na polnoćku. Ali, nema veze, uđi. Kako si? Jesi li gladan? Znaš da sam pripremala, onako po običaju.

Njegov glas je drhtao ali bio je siguran u to što govori. Mama, došao sam, jer je red. Nije Božić svaki dan, ne? Dobro, sine. Istina je. A ti, jesi dobro? Koliko je vremena prošlo ne znam, ali riječi su bile jasne i sve se odvilo munjevito. Znam da si me dugo čekala, a znam da si mi uvijek opraštala. I znam da bi išla na polnoćku, ko i inače. Ja se ne bih zadržavao, ali ako mogu, došao bih sutra.

Ako možeš? Dođi, da, dođi sutra na ručak, ma ne, dođi na doručak i ručak pa koliko možeš toliko ostani.

Okrenuo se i trag tamnog kaputa ispunio je ulazna vrata. Izašao je. Ostah stajati i više nisam znala jel to Božić već stigao ili su to moje pritajene želje. Odjednom, začujem zvono. Stiže susjeda, dotjerana i u očekivanju mog izlaska. Brzo stavim maramu na glavu, obučem topao kaput i krenem. Ne volim kasniti u crkvu. A moram se požuriti jer bih odmah poslije polnoćke izvadila još jednu porciju mesa. Doći će mi sin. Kolače on voli, ali znam da voli pohano, bit će i lijepa, žuta juha. Pa, nije svaki dan Božić.

A ja bih da mi svaki dan bude Božić. Da vidim sina na kratko, jer on ima baš odgovoran posao, a i putuje na više dana, njegova žena u početku nije podnosila ta višednevna izbivanja. Svaki njegov dolazak meni je Božić. A svima je Božić radost pa mi je normalno da sam i ja radosna. Možda sam malo i zabrinuta, ali ako nije bolestan onda nemam brige. Pričaju ljudi da mu je žena otputovala k mami u rodno selo, da sumnjaju na razvod. Ali, ljudi i inače znaju i ono što ne znaju. Neću na to misliti. A ako je i otišla, vratit će se. Pa kad bi još i ona s njim došla sutra, to bi bio dvostruki Božić. Moram malo više pripremiti za ručak jer je bolje da ostane. Onda bih imala za njega ako bi ostao na večeri. Vidi se velika zvijezda na crkvenom tornju. Vjetar je ojačao, pojaviše se i prve pahulje. Ova marama na glavi je baš topla, ni noge nisu tako slabe kako se činilo prije polaska u crkvu. Sve je više ljudi u ulici, svi su u užurbanom hodu a kao da nitko nije primijetio radost na majčinom licu. A ona bi sad rado rekla da je ovaj Božić drukčiji, da će joj sin biti na božićnom ručku. Oni možda pamte zadnjih deset godina, a njoj i nije baš jasno gdje je sin bio svih Božića, čak se i ne sjeća da nije dolazio. Sutrašnji dan će biti opet njihov, blagdanski, uz običan razgovor, kako mama i sin to znaju. Ona će ga slušati, neće puno pitati, a on će joj sasvim obično reći, došao sam ti, mama, pa nije svaki dan Božić.
Katarina Čeliković

Povijest božićnih jaslica

Jaslice, kao pobožno insceniranje motiva Kristova rođenja, gotovo su neizostavni dio proslave Božića. Svatko ih postavlja prema vlastitome planu i predstavi, no uvijek je u središtu Dijete Isus koje leži u jaslicama, uza nj su Marija i Josip, pa onda dolaze pastiri, anđeli, kraljevi, vol i magarac, ovce i druge životinje. U mnogim božićnim jaslicama predstavljeni su i prizori iz svakidašnjeg života. Nekada su to čak i karakteristični običaji lokalnog naroda. Maloga Isusa svaki narod predstavlja na svoj način; tako ga crnačke populacije predstavljaju kao crnca, dok je on u mongolskih naroda "kosih očiju", a u Zapadnoj Europi često i plave kose. Sve to samo govori o tome koliko svaki narod Maloga Isusa doživljava blisko svojega, jer On je doista Spasitelj sviju naroda.

Začetak običaja podizanja jaslica neki vide u čuvanju i čašćenju relikvija betlehemskih jaslica u bazilici Sv. Marije Velike u Rimu. Ta marijanska crkva podignuta je u 5. stoljeću, poslije Efeškog koncila (431. godine), na spomen proglašenja vjerske istine da je Marija Bogorodica. U toj bazilici se nalazi kapela s relikvijama jaslica. Ipak, nema nikakvih daljnjih podataka da se baš otuda i otada običaj postavljanja jaslica širio po crkvama. Pravi začetnik jaslica je sv. Franjo Asiški (+1226.). U njegovu životopisu stoji kako je on 1223. sa svojom subraćom živopisno slavio polnoćku u šumskoj pećini kod Greccia. Kraj oltara je postavio jasle sa slamom i uz njih privezao živoga magarca i vola. Kod bogoslužja đakon Franjo je zanosno govorio, a ljupka legenda dodaje da mu se kod podizanja ukazalo Dijete Isus, pomilovalo ga po obrazu i nestalo. Jedan drugi razlog širenja jaslica nalazi se u molitvenom razmišljanju, meditaciji kršćana srednjega vijeka. Mnogi učitelji meditacije savjetovali su pobožnim dušama da si što življe predstave betlehemsku štalicu odnosno špilju i sve što se u njoj događalo. Tako na primjer sv. Ignacije Loyolski (+1556.) potiče da se u duhu posjete Isusove jaslice, ondje se zadrži, moli i klanja. Nizozemski augustinac Joannes Mauburnus (+1502.) duhovno i duhovito savjetuje da kod tog meditativnog obilaska Betlehema uzmu Dijete u naručaj pa ga malo i "poninaju". Ipak, samo su izabranici u stanju sve (d)oživjeti u duhu. Većini je vjernika i za meditaciju potreban vanjski, vidljivi oslonac. Tako u europskim područjima XVI. i XVII. stoljeća često nailazimo na male posteljice, jaslice ili kolijevke s kipićem Djeteta Isusa. Bio je to jedan od kućnih pobožnih predmeta, kao što je inače raspelo ili svete slike, pred kojima vjernici mole. Kao predmet pobožnosti takve jaslice bile su i po samostanima. Osobito bi redovnice pobožno opremale i častile kipiće Dijete Isusa. To su, dakle, korijeni današnjih božićnih jaslica. Ono što danas nazivamo jaslicama kristaliziralo se i pojavilo u drugoj polovici 16. stoljeća. A protagonisti i promicatelji toga su isusovci. Oni su postavili prve jaslice u današnjem smislu godine 1560. u svom kolegiju u Coimbri (Portugal), a prve jaslice u crkvi načinili su 1562. u Pragu. Njihov vrhovni poglavar Claudio Acquaviva izdaje 1591. službeno dopuštenje da se mogu podizati jaslice u isusovačkim kolegijima i crkvama. Njih su zatim slijedili ostali redovnici.

Početkom 17. stoljeća jaslice su već vrlo raširene i u našim krajevima. Posebno se u 18. stoljeću, u vrijeme nemirnog i raskošnog rokokoa, grade jaslice od figura u naravnoj veličini do vrlo vrijednih minijaturnih od porculana: u crkvama i po feudalnim dvorovima. U toj umješnosti i umjetnosti prednjači Italija.

Sljedeći korak u razvoju jaslica jest njihov ulaz u vjerničke domove. Najprije kao kolijevke s betlehemskim Djetetom, a onda sa sve više figurica. Danas je to već uobičajeno i kod nas. Industrija ih proizvodi na veliko počevši od papira, pa preko plastike i gipsa do skupocjenije keramike, drvoreza i drugih materijala. Tako su gotovo svakome jaslice postale lako dostupne. Jaslice se u novije vrijeme mogu vidjeti i po izlozima i na drugim javnim mjestima. No, najljepše jaslice su ipak one koje vjernici prave sami, u svojim domovima zajedno sa svojom djecom, jer to je ozračje Božića u kojemu su one najrječitije. Okupljene oko jaslica svoju radost kršćanske obitelji izražavaju lijepim božićnim pjesmama, kojima se i mi možemo podičiti.
prema: www.katolici.org

Još jedna pripovitka o Badnjem danu

Išo sam opet na tu stranu, makar sam, ko i onaj pivač Zvonko u prilipoj pismi, kazo da neću, il' samo baš kad moro. Bio sam na našem starom salašu. Tačnije, na onom što je od njeg ostalo! Prolazio sam nuz njeg' vraćajući se s posla iz Banata i stao da vidim kako je tatino žito, pa da mu znam kazat kad svratim. Uvik se trgnem kad prođem pored zidova koji su ostali. A oni, za razliku od ljudi, više nikom naudit ne mogu: što je moglo, srušilo se samo od sebe. Ko i svi drugi koji su očli sa salaša, probam ne mislit zdravo o tom, al' ne mož' to uvik. Srce zna dovuć u misli i ono što čovik ne bi tio. Sad će Božić, isto ko što je i kadgod čeljadima na ovom salašu dolazio. A kadgod je dolazio drukčije, lagano, pogotovo onda kad si dite. Prvo od jeseni nisi mogo iščekat' da dođe Mikulaš, a Badnji dan tek! Pa to si mislio da neće ni doć. Ipak, na kraju bi, ko i sve drugo u životu, uvik došo. Najlipče je bilo onda kad su još i majka i dida bili živi, a mi dica mali. Božić se slavio u velikom salašu, u njevoj sobi. A i di bi u našoj maloj kući, kako smo je zvali, kad tamo baš i nije bilo zdravo mista. Al zato je didina i majkina soba bila velika. Ja, onako još mali, uvik sam prigovaro: zašto nam mora bit tisno doli u maloj kući, kad imamo još jednu veliku sobu u velikom salašu, u koju sestra i ja čak ni uć nismo smili. Moš mislit, čista soba, čemu to!? Al' nije mene niko zdravo slušo. Na sam Badnji dan, ustajo bi rano i oma pozdravljo s Faljnis i čestito Badnje jutro svima u kući. Dida i majka bi s tatom i mamom već pili kavu i zamedljanu rakiju. Meni, ko i uvik dotleg, nisu dali ni liznit zamedljane, mada sam ja uvik probo dočepat se didine čašice. Dida bi još moždar i dali, al mama je uvik bila na oprezi! Majka bi, onako da se baš ne čuje, kazli: Imaš kada, rano...

Nevolja u to vrime za Badnji dan bila je ta da se moralo ić u škulu i tamo se pravit da tog dana nije ništa drukčije. A svi bi znali, i mi i oni koji nisu slavili, da to nije baš tako. Ti su nam baš zdravo znali prkosit. Jeste bolilo, al na taj dan nam nije bilo teško istrpit. A i šta bi? Ne smiš se svađat na Badnji dan, a tuć se pogotovo. Kazivali su stari, na Badnji dan, tamo di ti udariš koga, tebi će na tom mistu izać čir! Ja sam do škule na Gabriću moro ić pišce oko 2 kilometera, al mi oni nisu nikad bili dulji neg na taj dan. Bojo sam se, od sve dragosti, kad stignem kući da ne zaboravim čestitat Badnji dan, pa da ne prođem opet ko jedared kad sam zaboravio, pa me tata istiro napolje. Moro sam uć, pozdravit kako triba i onda još jedared, da zapamtim. Zapamtio sam da je bilo kroz plač.

Stizo bi iz škule baš na užnu. Užnali bi majka, dida, sestra i ja. Moji roditelji najviše da nisu ili. Sušili su: za nas dicu, za zdravlje il već kaka je te godine nakana bila. Užnalo se saparne čorbe i lepanje pomazane jajima, od istog tista ko i božićni kolači. Dida bi mi uvik prkosili, koje su cure ostale od svi oni koje si napiso na svetu Lucu? Uh, kako sam se zdravo srdio na nji i kazivo im da ja neću nikad imat curu, jer ću bit popo! A tad sam to i mislio, jer je u to vrime u našu župu na Bikovu došo novi, mlad svećenik, koji je dono puno toga novog. Oma me zapazio i dao da čitam Božju rič. Ah, kako sam bio sritan! Pogotovo kad je bilo dosta glasno, pa još i on zadovoljan.

Raspravu bi prikidala mama, jer uvik bi još bilo šta radit. Ona je od ranog jutra zakuvavala božićne kolače, žarila peć a posli tog pripravljala i sve drugo što triba za Badnje veče, a posli večere pravila tortu i ostalu sladu za Božić. Baš se znala naradit, jer pomoći sa ženske strane nije baš imala: majka zdravo stara, a sestra zdravo mala.

Majka jedino što je još mogla, a i volila, bilo je otezat tisto i pravit pogače. Znalo je bit i četri fele: s jabukama, višnjama, suvim grožđom i makom. Dida bi u avliji otesali granu i nasadili je. Kuruza na salašu nikad dosta namrvljeni! Prid Božić se uvik mrvilo i izprija, al puno je svetaca, pa triba uvik i malo više. Mrvili smo s onom mašinom na ajto, jer struje nismo imali. To me posebno bolilo, al ne toliko zbog mrvljenja, koliko što nismo imali televizor, a njeg su u škuli već svi imali. Tata bi okrećo, a ja mećo. Pa onda on trpa iz čardaka u košar, a ja odmrvljavam čutke. Tata je u to vrime znao bit zdravo zamišljen, posli sam svatio da je to malo i zbog dide, pa sam ga sićo da je dosta, da triba žurit namirit, al uvik je tribalo još jedan košar. Kako je samo znao izmirit da triba baš jedan više neg kad ja kažem da je dosta?

Kod nas je granu obično unesivala mama. Kazivo sam da sam čuo od drugi da bi to tribo radit tata, al on to nije baš volio. Dida bi kazli: Puštite ga, nek bar danas bude namireno na vrime! Isto sam napado i za slamu, zašto više ne unesivamo onako tušta ko prija, neg samo čerez reda, pa su me majka, već malo i srdito, opomenili da ne mož'mo zbog dide i njegove astme. Uvik bi mi bilo važno dočepat se kićenja, jer onda je bilo većma moguće da će me obać metenje isprid košare il ako je napado snig, metenje staza po avliji salaša, a staza je bilo na sve strane. Granu bi okitili brzo, jer cakala i šećera nije bilo tušta, pa smo se sestra i ja otimali ko će više okitit. Na kraju bi skoro uvik mama morala popravljat za nama ružeći nas kako se, pored sveg posla, još i u to mora mećat! Mi to onda već ne bi ni čuli, gledali bi u granu ne trepćući, a pogotovo doli pod nju i šacovali koliko su grane guste i oćemo l' moć već jedared vidit kad Isus dođe i donese poklone. Te godine smo imali i novi Betlem od gipsa, što je bio lanjski poklon za Božić za polnoćku u crkvi. Jedino su ovce bile ko zna otkad. Žito je mami, fala Bogu uspilo, a znalo je bit i dosta trcavo. Ne uspije uvik jednako. Majka bi, čekajuć večeru dospivena, trli cilinder od lampaša i rondzali kako petrolin nije nikaki, kako je kadgod bio bolji i da će do sv. Ivana i morat opet trt. Dida bi sidili u zapećku, falili kako je danas peć dobro ugrijana i čudili se da je po kalendaru sv. Luce ispalo da će sniga bit do juna. Tad se i ja sitim da njim vratim za one cure i kazah: Ta se vaša Luca razumi u vrime, ko Marta u kiselnu! Nikad nisam sazno šta je sirota Marta radila s kiselnom kad je u divan ušla, al to je didu baš rasrdilo i bižeć napolje iz sobe samo sam čuo: Av, vodu ti onu tvoju, i s rđavim deranom... Nevolja brzog kićenja je bila ta, da bi ipak ostalo vrimena i za metenje, bilo sniga il ne bilo, isprid košare i male kuće. A isprid male kuće bi već zamrišila večera. Pošto bi saparna čorba od užne brzo izdala, miris grava zaprženog s maslom, nasuva i ribe je bio taki da ga i danas možem ostit. Kolači na dolafu lipi, veliki i sjajni, a pošto bi uvik zdravo narasli, svaki bi bio malo nakrivljen. Jedino je badnjača, koja se ila za večeru, bila drukčija, jer nije pomazivana jajetom.

Sestra bi odnela na astal mali ćup sa žitom, zdilčicu s medom, tanjirić s oguljenim bilim lukom i kotarcu s jabukama i orasima za astal u pročelje. Nisam propušto da joj se podsmijem, što je i ona, naka mala, morala privridit i bar malo ostavit njezine bebe (lutke) na miru. Samo me popriko prisikla: Kazaću te. Onda bi se sve najedared smirilo. Tata bi ko probuđen iz zabedanosti gotovo radosno uzviknio na vrati male kuće: Ja gotov, a reduša, kako stoji? Prisvuko bi se, obuko čisto i očo u velik salaš di bi ga dida i majka dočekali i raspitivali se je l'sve namireno i je l' sav josag u redu. U ambetušu velikog salaša već se pušio gra iz zdile, a i ostala rana je bila spremna. Sestra i ja bi stali pod odžakom sa svićama u rukama i čekali da mama nađe mašinu (šibicu).

Svića konačno gori u ruki, otvaram vrata, a u sobi ko da se svitlost od lampaša stostruko pojačala, pa skoro žmirit moram. Onda za astalom ugledam sritna i nasmijana lica svoji najmili i čujem sebe kako ustreptao i prisrićan kažem:
Čestitam Vam Badnje veče!

Molimo, pa ćutećki idemo. Svečano, ko da se baš te večeri kod nas Isus rodio.

/Posvećeno pokojnom dida Josi, koga sam jedared, u ditinjem bisu, zdravo uvridio/
Lazar Cvijin

Božić - blagdan zajedništva u obitelji

Badnji dan mi je u sjećanju ostao kao jedan od najljepših dana u godini, jer smo toga dana svi u obitelji bili ispunjeni radošću i iščekivanjem najradosnijeg kršćanskog blagdana Božića. Taj je dan uvijek bio poseban, jer je bio ispunjen mnoštvom lijepih običaja i toplinom i radošću zbog ljubavi, mira i zajedništva u obitelji.

Ima li išta ljepše od obitelji koja je sva na okupu na Badnji dan i Božić? Siguran sam da nema. I upravo se zato želim za ovo boriti. Ali teška je to borba, a ja sam običan mali čovjek čiji glas se ne čuje tamo gdje treba. "Sudbinu" nam, nažalost, uvijek kreiraju oni "na vrhu", na čije odluke prečesto ne možemo i ne smijemo imati utjecaja. I zato, i tijekom godine kada moram raditi nedjeljom, a posebno sada kada znam da ću i ja kao i mnogi drugi raditi na Badnji dan, a da će djeca toga dana ići u školu, dođe mi vikati iz sveg glasa kao Ivan Krstitelj: Dokle ćete nam oduzimati ono što nam je najsvetije? Zar je tako velika i nezasitna želja vlasnika tvrtki za profitom da se ne žele odreći ni jednodnevne zarade koju ostvare našim radom na Badnji dan? Razdire me to i želim se boriti protiv toga. Želim očuvati sve ono što mi život znači, a to su vjera u Boga i moja obitelj. Želio bih da i naša djeca u sjećanju imaju uspomene na naše lijepe običaje i da i oni jednog dana prenose njihovoj djeci ono što su naučili u svojoj obitelji. Teško će se na mlađe generacije prenositi običaji ako mi našoj djeci samo budemo govorili o tomu što se sve nekada radilo na Badnji dan. Oni će to pamtiti, ali neće doživjeti srcem.

Velika je odgovornost nas roditelja upravo u tome da se trudimo ne unositi na Badnji dan i Božić napetost i užurbanost u svoj dom (koju tako često donosimo s posla), već radost i mir. Ako i dođemo umorni s posla, zaželimo od srca svojim ukućanima sretan Badnji dan, i nastojmo se mirno uključiti u pripreme za Badnju večer. Stvorimo lijepi ugođaj djeci, uključimo ih u kićenje božićne grane i u sve ostale poslove. Djeca to pamte!

Mir i ljubav u obitelji i radost zbog zajedništva kao i proživljeni lijepi trenuci i naši običaji u tihoj noći, dar su koji možemo darovati našoj djeci i oni ga sigurno nikada neće zaboraviti, nego će ga pamtiti kao najljepši dar dobiven u djetinjstvu za Božić. Ne želim puno, ne želim nemoguće, želim samo očuvati naše lijepe običaje u obitelji, koji mogu doći do punog izražaja samo ako je cijela obitelj na okupu. I završavam citatom jedne pjesme koja bi mnogima mogla biti poruka ovoga Božića: "Jer nije sretan tko puno ima, sretan je onaj tko malo treba. Ne da se sreća zlatom kupiti ...".

Ivan Piuković

Badnjak u Plavni

Iza nas je već svetkovina Krista Kralja, u vremenu smo Došašća - priprave za Božić, za par dana proslavit ćemo i Božić! Završena je i crkvena godina, a uskoro će završiti i kalendarska. To je vrijeme u kojemu kršćani doživljavaju duhovne promjene, metanoju. Svi žele postati bolji, sretniji, ali mnogi se zadovolje samo vanjskim preobražajem, što je daleko od onoga kako bi to Bog želio.
Čovjek je u Božjem planu bio predviđen vladati na ovome svijetu. Nažalost, svoj kraljevski položaj brzo je počeo zlorabiti i dao je sve od sebe da Božji skladan kozmos vrati natrag u kaos. Tako je Stvoritelju preostalo samo jedno: postati Spasitelj koji će svojim zahvatom u povijest spasiti čovjeka i njegovu čovječnost. Svjedoci smo da ništa toliko ne kvari čovjeka koliko vlast. Bog nam zbog toga daje Krista Kralja s kojim će nastupiti preokret svih izopačenih ljudskih vrednota. Za Njega ne postoje beznadne krize, propale šanse, nemoguće situacije, jer mu Kraljevstvo nije odavdje i nije podešeno prema zemaljskim mjerilima. Vjerski život u Plavni i običaji koji ga prate i obogaćuju, u ovo predbožićno i božićno vrijeme dostiže svoju kulminaciju. To su dani zanosa i radosti. U arhivu Povijesno-istraživačkoga odjela HKUPD "Matoš" čuva se zapis prema kazivanju Kuzme Mišića 1980. godine o Badnjaku kao običaju o Božiću, koji ima više svjetovni karakter, ali se završava sv. misom polnoćkom i dobiva duhovnu dimenziju: Kako se približava Božić, domaćin i domaćica s dicom se raduju dolasku ovoga velikog blagdana. Dan prije Badnjaka otac obitelji ode u šumu i odsiče jelku te je donese kući. Mater na drvo naviša šećera, svićica i prethodno pozlaćeni oraha. Na sam Badnjak ujutro domaćin pripremi jedan veliki naramak slame koji će se te večeri uniti u sobu. Taj dan, to jest na Badnjak, od pamtivika se posti u obiteljima, pa se i takva jela posna pripremaju. Uvečer, prije same večere, svi se okupe u sobi i otac obitelji unaša slamu koju je jutros pripremio. Na vratima ga dočekuje domaćica s upaljenom svićom. Domaćin pozdravlja s "Faljen Isus i Marija, čestitam vam Badnje veče, Adama i Evu." Domaćica koja ga dočekuje i svi prisutni odgovaraju: "Navike živio."

Domaćin unaša slamu i stavlja je na srid sobe i prije nego se slama prostre po sobi izvlače se pune vlati koje se stave u čašu i na stol. Neke vlati se stavljaju pod stolnjak na stolu. Zatim se slama prostre po ciloj sobi, a dica čestitaju starijima Badnje veče i poljube ih u ruku. Na stolu je već pripravljena čaša sa zrnima žita i tri sviće u njima, koje se sada pale. Najmlađi član obitelji se okreće oko sebe držeći u desnoj ruci čašu s upaljenim svićicama. Kada se okrene oko sebe, stane, pozdravi prisutne s "Faljen Isus i Marija, čestitam vam Badnje veče." To čini tri puta, iza trećega čestitanja stavi čašu s upaljenim svićicama na stol, puhne u njih i ugasi ih. Onaj na kojega ide dim s ugašenih svićica će, prema predaji, prvi umriti. Sada se pristupa večeri koja je posna, a sastoji se od perki (negdi se to zovu i tašci), rizanaca s makom, kompota od šljiva, meda, oraha i suhoga grožđa. Iza večeri najmlađi članovi obitelji - dica odlaze kod rođaka i prijatelja noseći "Betlem". Kada dođu u kuću spuste Betlem i pivaju božićne pisme. Zatim čestitaju Božić, starije poljube u ruku, a ovi ih darivaju novcem, jabukama, orasima, suhim šljivama ili smokvama. Najstariji nose darove. Dobivene darove će svi skupa podiliti. Stariji posli večere malo prilegnu na slamu, ili otiđu k prijateljima ili u komšiluk, da tamo dočekaju vrime do polaska na polnoćku. Prid ponoć svit sa svih strana žuri prema župnoj crkvi na polnoćku. Polnoćki se najviše raduju dica. Iza polnoćke pred crkvom jedni drugima čestitaju rođenje Isusovo. Kada se vrate kući, čestitaju rođenje Isusovo onima koji nisu bili na polnoćki, a dica starije poljube u ruku. Tako je to bilo nekada, a ovo je samo jedan od mnogih narodnih običaja vezanih uz našu vjeru, koje na ovim prostorima želimo oživiti i obnoviti.
Zvonimir Pelajić

BOŽIĆNA NOĆ

Božićna sveta noć
ima čarobnu moć
da svi ljudi od svoje volje
padnu pred Prijestolje...
A u tom trenu duša se prenu,
iskra neka obasja oko
i vjera polako dušom se razli
što bješe skrita negdje duboko...
Blaženstvo srca protjera nemir,
što ponekad ključa ko duboki vir
a duša bolna konačno nađe
sreću svoju i blaženi mir...
Nedjeljka A. Šarčević