Duhovnost - Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD
Etape duhovnog života (2)
2. Etapa: Put "prosvjetljenja"
(nastavak iz prošlog broja)
U duhovnoj "noći osjetila", kada se
čovjeku i molitva čini teškom, ne može
se više razmišljati, misliti, programirati
svoju molitvu, sam život na neki način
postaje neshvatljivim. Čovjek se obratio,
osobno je susreo Isusa, a sada je sve
pobrkano. U takvom duševnom stanju
čovjek treba biti maksimalno strpljiv. To
se jednostavno mora dogoditi. Čovjeku
ne preostaje drugo, nego se baciti u
Božje naručje, prepustiti njemu svoju
budućnost jednostavnim djetinjim predanjem.
Bog nas nikada ne kuša iznad
naših sila. Bog se zna na vrijeme zaustaviti
i dati nam predaha. Što se više slažemo
s Bogom, što mu se više predajemo,
to se više skraćuje kušnja. Kad je
sve pročišćeno, kad su sva osjetila istinski
na svojem mjestu, ulazi se u novo
svjetlo koje ovaj svijet nikako ne može
spoznati. Tada se ni za što na svijetu ne
žali što se upoznala ta noć. Sve je sada
novo. Prevladava veća otvorenost za
poticaje Duha Svetoga koji u čovjeku
može izvoditi velike stvari. U takvom
stanju treba sačuvati mir srca i predati
se radu Duha Svetoga u nama. To je
veliko razdoblje škole predanja. U početku
duhovnoga života predanje je lako,
sve ide kao samo od sebe i stvari uspijevaju.
Sada valja ići naprijed poput
Abrahama u pustinji, a da se ne zna
puno kamo se ide. To i nije naša briga,
kada ionako Bog sve zna i vodi. U tome
duhovnom stanju pogled naše duše je
usmjeren na Isusa. Osjeća se neprestana
nazočnost Božja kao molitva duše
koja se ne prekida i koja postupno traje
čak i noću. To se naziva kontemplacija,
o kojoj ćemo posebno govoriti. Dakle,
upravo sada Bog djeluje. Više ne molimo
s Bogom, nego se sada moli u Bogu.
Usmjereni smo na čovještvo Kristovo,
meditiramo o otajstvima njegova života,
sve dok nam jednostavnija i duhovnija
molitva ne bude ponovno darovana. 1
3. Etapa: Put "sjedinjenja"
Bog s čovjekom želi ići do kraja,
želeći ga dovesti do sjedinjenja sa sobom
već na ovoj zemlji, čime već sada za
nas počinje vječnost. S naše strane je
potrebno htjeti isto što želi Božja volja i
ako smo vjerni u tome dopiremo do
"puta sjedinjenja" odnosno neprestanoga
jedinstva s Bogom. Svi su dijelovi
naše ljudske osobe obraćeni, puni Duha
Svetoga. Nazočnost je Božja neprestana,
a stanje čovjeka je neprestano jedinstvo
kojim duševne moći ostaju trajno sjedinjene
s Bogom cijelo vrijeme na svakome
mjestu usred meteža i vanjskih zauzetosti
i u najpoduzetnijim poslovima.
Sve je tada u Bogu. Može se živjeti s ljudima
koji se nalaze u takvom stanju a da
ne sumnjamo da su od ovoga svijeta.
Budući da je Bog sama jednostavnost,
takve se osobe u jedinstvu s njime
pojednostavnjuju. To intimno jedinstvo s
Bogom prati još dublji mir nego što je
onaj u prijašnjoj etapi. Potpuno smo u
skladu sa sobom i slobodniji s Bogom
tako da mu više ništa ne odbijamo. Da bi
se došlo do toga, bilo je potrebno proći
drugu noć duha. Kao što čovjek stavlja
svoju sigurnost u materijalne stvari od
kojih se valja očistiti, jednako tako svoju
sigurnost polaže i u duhovna stanja.
Tada je važan samo Bog. Ostaje samo
Bog pred nama komu se pristupa iznad
svakih osjećaja. Dogodit će se da noć
duha poprima neki oblik krize vjere.
Vjera je uvijek tu, ali više ne postoji osjećaj
vjere. Treba se čvrsto držati i ići
naprijed unatoč svemu i unatoč neshvaćanju.
To je koji puta bolno poput Isusova
uzdaha na križu: "Bože moj, Bože
moj, zašto si me ostavio?" (Mk 15,34).
Prema učenju Ivana od Križa, ta noć
može biti tipična i vrlo jasna, može biti
vrlo duga i vrlo jaka. To je napredno lišavanje
svega u vjeri. Može se proživljavati
i određena noć duha a da toga nismo
ni svjesni. Dovoljno je da to Bog zna. U
tom duhovnom stanju veze duše s
Bogom krajnje su nježne: "Stavi me kao
znak na srce, kao pečat na ruku svoju,
jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora
tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i
plamena Jahvina. Mnoge vode ne mogu
ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti" (Pj
8,6-7). 2
4. Izvanrednosti duhovnoga
života
Sav je duhovni život pomalo izvanredan,
od početka do kraja obraćenja do
jedinstva s Bogom, u svojem načinu i u
svojim etapama. Duhovni je život različit
od normalnoga ljudskog života. U samoj
dubini duhovnoga života postoji više
izvanrednih stanja i činjenica. No to ne
pripada samoj biti duhovnoga života.
Duhovni život se može provoditi u velikoj
jednostavnosti bez ikakvih mističnih
zahvata i stanja. To nam pokazuje život
sv. Male Terezije. Njezin redoviti i normalni
stil duhovnoga života jest onaj
"maloga puta". No, izvanredne se stvari
događaju i danas kao i u prijašnjim stoljećima.
Ne možemo nijekati stalnu prisutnost
"mističnog" elementa u Crkvi
koji se snažno očituje. Pred tom pojavom
dva su stava jednako pogubna i
opasna. Prvo, da se pretjerano na to
vežemo i da sav duhovni život promatramo
samo kroz ovakva očitovanja. Drugo,
da ih niječemo. To je opasno stoga
što su na teoretskom i na praktičnom
planu s tom stvarnošću povezana velika
nerazumijevanja i veliko neznanje. Tako
na primjer, sv. Terezija Avilska je mnogo
trpjela zbog duhovnika koji ju nisu razumjeli,
pa je ona zbog njih izgubila godine
i godine da ju se razumije. Duhovni
se život ne može jednostavno poistovjetiti
s moralnim životom. Svaki od njih
ima svoje zakone i potrebno ih je poznavati.
Među duhovnim pojavama neke su
vrlo česte, a to su karizme, danas osobito
raširene u karizmatskoj obnovi i koje
su uvijek postojale u Crkvi. Karizme su
dar Crkvi. One se moraju dobro ispitati
na djelu. Crkvena tradicija u tome razlučivanju
je vrlo dragocjena kao i zdrav
razum i životno iskustvo. Razlikovanje
duhova posebna je karizma. Među
duhovne pojave spadaju i viđenja, koja
mogu biti tjelesna ili u mašti, što treba
utvrditi. Katkada su povezana s određenom
objavom. Prisjetimo se Gospodinovih
ukazanja na raznim mjestima.
Ekstaze nisu tako česte u usporedbi s
unutarnjim slikama. Ekstaza se zbiva
kad Bog snažno k sebi privlači neku
osobu. Ona se doživljava kao osjećaj
Božje ljubavi i nazočnosti. To je poseban
svijet. Nekim se ekstazama možemo
oprijeti, a nekima ne. To nisu česte pojave
u redovitome duhovnom životu, ali se
susrećemo s njima u životu svetaca, sv.
Franje Asiškoga, sv. Filipa Nerija, koji
im se opirao. Ima i vrlo rijetkih izvanrednih
pojava poput elevacije, stigmatizacije,
pojava svjetla, mirisa i drugo. Dar
čudesa je jedna od karizmi. Neki su
sveci poput sv. Vinka Fererskog ili Ivana
Bosca, poznati kao ozdravitelji, a sv.
Ivan Vianej imao je dar poznavanja
savjesti. Nije moguće proučavati duhovni
život ne vodeći računa o tim neobičnim
činjenicama. U takvim se slučajevima
Bog prvotno očituje kao posve slobodan
i kao onaj koji je izvan naših
domišljaja i ljudskih površnosti, što
potvrđuje da su njegovi putovi različiti
od naših. 3
_________
1. Usp. RAYMOND DARRICAU, BERNARD
PEYROUS, Duhovnost, FTI. Zagreb, 2002, str.
128-129.
2. Isto, str. 130-132.
3. Isto, str. 133-136.
|
|
|
