Zvonik

Početna

Arhiva

Duhovnost

O nama

Pretplata

Linkovi

Intervju - Razgovarao: mr. Mirko Štefković

Intervju s gvardijanom Franjevačkoga samostana u Subotici, p. Ivanom Bošnjakom

Redovnički život ne želi ostaviti čovjekov život besplodnim, nego ga izgrađuje na sliku Kristovu!

Fra Ivan Bošnjak rođen je 24. 08. 1974. u Vukovaru, a svoje djetinjstvo je proveo u Iloku gdje je pohađao osnovnu školu. Završio je nadbiskupsku klasičnu gimnaziju kao smjemeništarac, a nakon završene mature otišao je u novicijat u Rijeku. Tamo je boravio godinu dana, fakultet upisao 1994. a završio 2000. godine u Zagrebu. Bio je godinu dana đakon u zagrebačkom predgrađu Kozari Bok. Odlukom poglavara premješten je u Suboticu 2002. godine. U međuvremenu je opet bio u Našicama, a od rujna 2008. gvardijan je u subotičkom Franjevačkom samostanu.

ZV.: Svi mi se obično već u djetinjstvu upoznamo s likom sv. Franje, kada ste Vi i kako upoznali sv. Franju?

* I. B.: Dolazim iz Iloka, župe sv. Ivana Kapistrana, u kojoj franjevci djeluju stoljećima. U toj sam župi kršten, primio prvu pričest i krizmu, a od malih nogu sam bio ministrant. Za nas ministrante su tadašnji franjevci u Iloku organizirali izlete, druženja i duhovne vježbe. Na redovitim susretima smo bili poučavani o životu i djelovanju sv. Franje, a bilo je i drugih zanimljivih tema, taj bi susret obvezno završavao nogometom ili stolnim tenisom kad je vani bilo zima ili kiša. Broj ministranata nikad nije bio ispod trideset. A ministrantski sastanci uljepšavali su nedjeljno popodne. Samostan je za nas ministrante uvijek bio otvoren, mogli smo promatrati iz blizine život franjevaca. Puno puta smo sudjelovali u različitim pripremama blagdana ili pomagali u lakšim poslovima u samostanu. Na svete mise sam redovito i rado išao. U mojoj generaciji nisam bio jedini koji je otišao u sjemenište u Zagreb, još su trojica Iločana bila u sjemeništu i, nažalost, nakon završetka srednje škole napustili sjemenište.

ZV.: Tri godine ste proveli u Našicama, kakva iskustva i uspomene nosite iz tog mjesta i župe?

* I. B.: Nakon Mlade mise bio sam premješten ovdje u Suboticu, a nakon tri godine u Našice. Velika je razlika između samostanskog života i rada ovdje i župnog u Našicama. Kad sam došao u Našice iz Subotice, pitao sam se kako ću izvršavati zadatke na župi i hoću li moći uspješno raditi. Braća su imala razumijevanja, pa sam na početku dobio manje filijale župe, tj. manja sela, a sama župa broji oko dvanaest tisuća vjernika. Ondje sam se uvjerio da se župna administracija najbolje uči u praksi. Nakon prve godine dobio sam dva veća sela koja su imala ukupno tri tisuće osamsto vjernika, kao neka manja župa. Posebno će mi ostati u sjećanju lik pokojnog župnika fra Ivana Mikića, koji je također jedno kratko vrijeme boravio ovdje u Subotici, samo tri mjeseca, a preminuo je ove godine u drugom mjesecu. U svome svećeničkom i ljudskom životu je istinski, ozbiljno izgrađivao svoju duhovnost i čovještvo. Napose je svoj život temeljio na riječi Božjoj i euharistiji. Sav taj ozbiljan i duhovan životni put se očitovao u najtežim trenucima života kad ga je zahvatila teška bolest raka. Nakon njegove smrti, liječnici su posvjedočili da već dugo vremena nisu vidjeli tako dostojanstveno umiranje. To je za mene bio vidljiv plod jednog ozbiljnog duhovnog života i rada, kao svjedočanstvo da se unatoč svim životnim neprilikama i preprekama isplati boriti, raditi i izgrađivati duhovni život i vlastitu osobnost.

* * *
Zajedništvo, to je u prvom redu zajedničko življenje i svjedočenje Evanđelja
* * *

ZV.: Nedavno ste se vratili u Suboticu, ali ovaj put u svojstvu gvardijana. Kako doživljavate tu svoju službu?

I. B.: Mnogi ne razumiju službe u našem franjevačkom redu. Po odluci sv. Franje, u našem redu službe se ne primaju doživotno, nego na određeno vremensko razdoblje. Služba provincijala, tj. upravitelja provincije traje šest godina, također i služba gvardijana traje šest godina. Sasvim je normalno u našem redu da nakon određenog vremenskog razdoblja dođe novi gvardijan ili novi provincijal. Ne postoji doživotni gvardijan i doživotni provincijal. A premještaji su sastavni dio našega života, možda i najteži dio, jer trebaš napustiti mjesto i ljude koje si upoznao, pa i zavolio. Nitko sam sebe ne imenuje gvardijanom, a ni provincijalom, nego se izabire od strane braće. Provincijala izabire čitava provincija, a gvardijana Uprava provincije. Tu službu ne može nitko nametnuti nikomu, a ne može se samovoljno prisvojiti. Za mene je služba gvardijana nešto potpuno novo, prvi put sam postao gvardijan. Nisam nikad težio nekim službama, a ova služba mi je povjerena od braće i nadam se da ću je uz pomoć Božju uspješno izvršiti.

ZV.: Biti franjevcem redovito znači živjeti u zajednici. Što za vas znači život u samostanu?

*I. B.: To je moj životni poziv, no nažalost, naše zajednice su sve manje po broju članova. Do sada sam uvijek živio u zajednici, nikad nisam bio sam u nekom mjestu. Nažalost ovdje u Vojvodini imamo još tri kuće u kojima živi samo po jedan brat. Zajedništvo, to je u prvom redu zajedničko življenje i svjedočenje Evanđelja. Nekad je puno lakše kad na životnome putu imaš nekog subrata.

ZV.: Na što želite položiti osobitu pozornost u životu franjevačke zajednice u subotičkom samostanu?

* I. B.: Na prvome je mjestu bratski život koji se očituje unutar samostana u zajedničkoj molitvi, zajedničkom objedovanju i rekreaciji, a prema vani u služenju ljudima i svećenicima na župama prema mogućnostima i potrebama.

Na upit što ga je osobito privuklo franjevaštvu, p. Bošnjak odgovara kako ima puno lijepih stvari kao što su jednostavnost, pristupačnost, radost i mnoge druge značajke koje je primijetio u životu franjevaca koji su živjeli u Iloku. "Svakako je važno istaknuti da smo se u samostanu uvijek osjećali lijepo i ugodno. Bilo je to neko domaće, kućno ozračje koje je teško opisati ako ga netko nije doživio. Mnogi koji su sa mnom bili ministranti, a danas obiteljski ljudi, vrlo rado posjećuju samostan i s radošću se sjećaju događaja i dana u samostanu koje su proživjeli kao ministranti. A samo zvanje i Božji poziv su tajna koju je teško opisati. To pitanje o zvanju mnogi su mi postavili. Mogu samo reći tada sam osjetio ljubav i želju da krenem u samostan i to učinio, vrlo jednostavno", kaže p. Ivan Bošnjak.

ZV.: Još ste na početku svoje službe ovdje u Subotici i sigurno imate puno obveza, no nadam se da uspijete pronaći nešto slobodnog vremena. Čime ga najradije ispunjate?

* I. B.: Slobodnog vremena nemam puno, obveze koje su u samostanu traže postojanost i vrijeme. A svoje slobodno vrijeme najradije koristim za čitanje knjiga, a to je navika iz studenskih dana. To ne smatram nekom obavezom, a ni teškoćom. Volim dobre knjige, bez obzira na tematiku i područje. Nisam baš ljubitelj televizije, filmova i serija, jer to smatram gubitkom vremena, a ne mogu se uz televizor opustiti kao uz knjigu. Po pitanju televizijskih programa jako sam kritičan i izbirljiv, ne volim sve gledati jer smatram da je dosta toga slabo i za mene površno. Emisija bez sadržaja i poruke je promašena emisija, a onaj tko to gleda gubi dragocjeno vrijeme.

* * *
U današnjem vremenu kad se sve mjeri novcem, redovnički život ima drukčije mjerilo, a to je nesebično darivanje Bogu i bližnjima u služenju Crkvi * * *

ZV.: Mnogi su mladi danas uskraćeni za iskustvo ljepote života u obiteljskoj zajednici. Mislite li da ih može privući ljepota zajedničkoga života u samostanu?

* I. B.: Da, mnoge današnje obitelji su u krizi. Kad sam bio na župi mogao sam jasnije promatrati obiteljski život naših vjernika. Postoje mnoge teškoće koje današnje obitelji susreću. Mnoge krize dolaze od toga što u obitelji više nema zajedničkog duhovnoga života. Mnogi mladi odrastaju u katoličkim obiteljima, ali u kojima je vjera samo neki folklor, bez dubljeg značenja i smisla za njihovu stvarnost. Mi to primjećujemo kad mnogi dolaze u samostan i najviše problema imaju sa zajedničkom molitvom, upravo zato jer u svojim obiteljima nisu molili s ocem i majkom. Također, puno je onih koji dolaze iz ranjenih obitelji, što je posljedica današnjeg života, kao iz obitelji u kojima su imali samo jednog roditelja, bilo zbog rastave, gubitka u nekoj nesreći ili samohranih roditelja. Takvi ljudi nose u sebi uvijek ranu iz djetinjstva i njima treba pomoći da to zacijele. Postojanim i iskrenim duhovnim životom mogu zacijeliti te traume i rane djetinjstva. Najopasnije je pobjeći u samostan da bi čovjek pobjegao od svoje obitelji, problema ili rana života, jer se ne može od sebe pobjeći, svako sebe nosi ondje gdje jest. Tada je to put muke i borbe. Svakako neke stvari treba riješiti prije i nego se odluči za redovnički život i uđe u samostan. Redovnički život se razlikuje od života u svijetu i najbolje je neopterećen započeti novi život.

ZV.: Što je život u samostanskoj zajednici u mogućnosti ponuditi pojedincu koji se želi osobito posvetiti Bogu?

* I. B.: Kad netko želi postati redovnik, mora se odlučiti u koju će zajednici pristupiti, jer nisu sve redovniče zajednice jednake. U katoličkoj Crkvi postoji veliki izbor. Također nisu sve karizme jednake. Kada osoba odluči i uvidi koje mu je talente Bog darovao i na kojem području života želi raditi, tada se može odlučiti za redovničku zajednicu. Rast u duhovnosti je nerazdvojivo spojen s čovjekovim radom. Nitko ne dolazi u samostan samo da bi molio, čak i najstroži redovnički redovi imaju obvezan rad. Ne može se u duhovnosti rasti bez tjelesnoga i intelektualnog rada. Možda nekima zvuči čudno, ali to je kod čovjeka spojeno u jedno. Sveti Benedikt, utemeljitelj benediktinskog reda, to je izrazio riječima "Moli i radi", dok je sv. Ignacije to na drukčiji način izrekao riječima "Sve na slavu Božju". Tu vidimo molitvu za svako djelo i djelo koje je prikazano Bogu. Redovnički život ne želi ostaviti čovjekov život besplodnim, nego ga izgrađuje na sliku Kristovu. U zajedničkom životu je nekad teže živjeti, ali se lakše izgrađivati u duhovnosti. Svakako tu su bitni zajednički časovi molitve, duhovne vježbe, kao i duhovne obnove koje izgrađuju duhovni život pojedinca. Svemu tomu se pretpostavlja osobna molitva.

ZV.: Redovnički život, kao i svi ostali staleži, imaju svojih ljepota. Na što biste osobito htjeli pozvati pozornost mladih, koji možda razmišljaju o redovničkom životu?

* I. B.: Samo hrabro, bez straha! U današnjem vremenu kad se sve mjeri novcem, redovnički život ima drukčije mjerilo, a to je nesebično darivanje Bogu i bližnjima u služenju Crkvi. To je posvećenost koja po Božjem blagoslovu uvijek urodi dobrom. U današnje vrijeme mnogi roditelji priječe svojoj djeci da postanu svećenici, redovnici ili redovnice. Ja to gledam kao na sebičnost. Mnogi kažu, joj izgubili samo ga ili izgubili smo je. U današnje vrijeme ljudi u sebi nose veliki egoizam, teško je nešto učiniti za drugog ili darovati. No, roditelji koji svoje dijete daruju Bogu, primaju blagoslov od Boga. Nekad je u to teško povjerovati. Taj egoizam se očituje u tome da mnogi ne žele roditi više od jednog ili dva djeteta, pa kako će tada jedino dijete darovati Bogu. Ljudi se u današnje vrijeme lako navezuju na stvari i osobe, i na taj način sami sebe čine nesretnima. A onaj koji osjeti poziv, kao što rekoh, neka hrabro krene naprijed, jer to je put vjere, bez obzira na protivštine iz okoline.

"Želja mi je pokušati dati ljudima što više nade i duhovnog sadržaja kroz različite susrete, duhovne obnove, svete mise i ispovijedi. Kao samostanska crkva više smo orijentirani na djelovanje unutar samostana, ali želim da samostan ostane jedna duhovna oaza molitve i mira za ljude. Uvijek je ideal rad u manjim skupinama koje će kasnije svjesno živjeti i svjedočiti evanđelje. Mislim da mnogi ljudi danas jako malo znaju o vjeri, Bibliji, Crkvi, sakramentima i drugim važnim pitanjima za život u vjeri. Puno se govori o katehizaciji odraslih, ali tu treba dosta toga napraviti, jer nije dovoljan sam vjeronauk do krizme. Da bi se vjera živjela potrebno je više znanja i duhovnog rada sa vjernicima", svjedoči p. Ivan Bošnjak.