Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 170
Riječ urednika
Meditacija
Božić
Aktualno
In memoriam
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Duhovnost
Misije
Kršćanski stav
Kutak za katehete
Paulinum
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Upoznajmo govor liturgijskih znakova - Piše: dr. Andrija Kopilović

Liturgijski prostor

Nastavljamo naše razmišljanje o liturgijskom prostoru kako bismo lakše razumijevali samu liturgiju i više se u crkvi osjećali kao u zajedničkoj kući. U prošlom broju sam obećao protumačiti još četiri bitna pojma za koji nas veže slavljenje liturgije. Počnimo sa Svetohraništem i krstionicom.

Svetohranište je pojam za jedno od najsvetijih mjesta u crkvenom prostoru. Sve kršćanske Crkve koje vjeruju u trajnu i stvarnu prisutnost Isusa pod prilikama kruha i vina u euharistiji, imaju i ovaj izuzetni prostor za čuvanje euharistije iza mise. Prvi oblik takvoga prostora je u zidu svetišta. Dakle, kao jedan poseban ormarić koji je neko vrijeme bio u posebnom prostoru, koji danas zovemo sakristija. Zbog te je činjenice naziv prostora iz kojega svećenik izlazi na oltar još uvijek ostao sakristija, što dolazi od latinske riječi "sveto" čak "presveto". Kada je to Presveto, tj. euharistijski kruh prenešen u crkvu, ugrađen

je mali ormarić u zidu crkve u kome su se pohranjivale svete čestice za pričest bolesnicima. U počecima se euharistija nije posebno slavila kultom klanjanja izvan mise. Kasnije se pojavljuje svetohranište u obliku goluba iznad menze oltara. Tako je taj presveti prostor postao vidljiv svima. Tek nakon tisuću godina, tabernakul (taj specifični ormarić) zauzima mjesto na oltaru. Kada je u srednjem vijeku, osobito u Zapadnoj crkvi nastalo veliko štovanje euharistije klanjanjem izvan mise, tabernakul zauzima središnje mjesto na oltaru. On je nužno u središtu oltara tako ukrašen i tako građen da je vidljiv svakome. Svećenik se vremenom okreće prema tabernakulu - svetohraništu - i tako služi misu sve do reforme II. vatikanskog sabora. Tako sve starije crkve kroz više od šest stoljeća grade glavni oltar upravo kao "glavni" radi svetohraništa koje je na tom oltaru. II. vatikanski sabor u svojoj reformi ne želi umanjiti štovanje Presvete euharistije izvan mise i zato preporuča da se svetohranište stavi u posebnu kapelu gdje će vjernici uvijek moći imati pristup za javno ili privatno štovanje. Želja je Crkve da ne bude svetohranište na menzi glavnoga oltara kako bi se glavni oltar očitovao kao žrtveni stol na kojemu se stvarno događa euharistija pod misom na oči svih vjernika. Dakle, i jest i ostaje svetohranište jedno od središnjih mjesta susreta i molitve, štovanja i klanjanja, zato se redovito to mjesto označava "vječnim svjetlom" i iskazuje se počast poklecanjem. Drugo je kada se euharistija štuje na poseban način javno i zajednički, pa se Presveto prenosi na glavni oltar kao što su na primjer dani klanjanja.

Krstionica je uz euharistiju mjesto najvažnijega sakramenta: krštenja. U prvim stoljećima kršćanstva, krstionica je bila odvojena od lađe crkve jer su se krštavali samo odrasli i to u Uskrsnoj noći. Krstionica je bila prostor sa bazenom za uranjanje kao najboljim simbolom "rađanja" novoga čovjeka. Kada je u srednjem vijeku krstionica prešla u crkveni prostor u užem smislu, onda je bila smještena pri dnu lađe ili u pokrajnjoj lađi, jer se krštenjem "ulazilo" u crkvenu zajednicu. Srednji vijek nažalost gubi svijest krštenja kao liturgijskog čina zajednice pa se krsni studenac smješta u blizinu glavnoga oltara kao jedna oveća posuda - doduše svečana - gdje se čuva krsna voda i sam se prostor ukrašava scenom Kristova krštenja i krštenje se redovito obavljalo više kao obiteljski nego liturgijski čin zajednice. U reformi II. vatikanskog sabora krstionica bi trebala biti smještena negdje ispred svetišta da je vidljiva svima, a ipak ne u svetištu jer je novokrštenik tek krštenjem ušao u svetište. Jasno, ovu želju nije lako ostvariti u postojećim crkvama. Imamo slučaj da je sada taj vrlo važan dio crkve nedefiniran od mjesta do mjesta. Šteta što još nismo našli jedno takvo rješenje da bude prihvatljivo za sve. Svakako je važno ne zaboraviti važnost toga dijela crkvenog prostora u komu se događa tako važan sakrament kao što je krštenje a kod odraslih i krizmanje. Neka nas podsjeća taj krsni studenac svaki puta najveće milosti da smo upravo kod njega postali sinovi i kćeri Božji.

21. 12. 2008.
Četvrta nedjelja došašća
2 Sam 7,1-5.8b-12.14a.16 Ps 89,2-3.4-5.27.29 Rim 16,25-27; Lk 1,26-38
Marija reče: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!"

25. 12. 2008.
Božić
misa zornica
Iz 62,1-5; Ps 89,4-5.16-17.27.29 Dj 13,16-17.22-25; Mt 1,1-25
danja misa
Iz 52,7-10; Ps 98,1. 2-3a.3b-4.5-6 Heb 1,1-6; Iv 1,1-18
Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel - što znači: S nama Bog!

28. 12. 2008.
Sveta Obitelj
Sir 3,3-7.14-17a; Ps 128,1-2.3.4-5 Kol 3,12-21; Mt 2,13-15.19-23
Anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.

4. 01. 2009.
Druga nedjelja po Božiću
Sir 24,1-4.12-16 Ps 147,12-13.14-15.19-20 Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18
Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu.

11. 01. 2009.
Krštenje Gospodinovo
Iz 42,1-4.6-7 Ps 29,1-2.3-4.3b.9b-10 Dj 10,34-38; Mt 3,13-17
Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj.

18. 01. 2009.
Druga nedjelja kroz godinu
1 Sam 3,3b-10.19 Ps 40,2.4. 7-8a.8b-9.10 1 Kor 6,13c-15a.17-20; Iv 1,35-42
Ivan Krstitelj ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: "Evo Jaganjca Božjega!" Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom.