In memoriam
Doc. dr. LARISA VETRO, rođ. Džinić (1977. - 2008.)
BOG JU JE PRIPREMIO ZA BOŽIĆ
Pojavili su se u mom životu iznenada, krajem
petog mjeseca! Larisa i Aleksandar, dva divna stvorenja,
mladi bračni par. Željeli su upoznati Boga i
kršćanstvo. Željeli
su krstiti se, vjenčati
se u crkvi... Htjeli su
to što prije. Nagovarao
sam ih da se
uključe u novu skupinu
odraslih za primanje
sakramenata
koja je trebala početi
u rujnu. Nisu prihvatili.
Morao sam prihvatiti
i pripremati
ih posebno, ubrzano.
Počeli su dolaziti na
razgovor, na vjeronauk.
Saznao sam da
je bolesna, da ide na
terapiju, ali da je
bolje. Bili su žedni smisla, nečega što će biti čvrsti
temelj i oslonac njihove nade! Upijali su svaku riječ,
činili prve vjerničke korake, zajedno iz molitvenika
pratili misu... Brzo su bili spremni za veliki preokret
u svom životu. Pronašli su mir i radost. Usavršili su
ljubav i učvrstili nadu. Krstili su se, vjenčali i pričestili
19. srpnja ove godine. "Proroci" su pjevali na
njihovom vjenčanju. Odjekivala je u crkvi i u njihovim
srcima i srcima svih prisutnih pjesma: "Sva
moja nada si Ti. Ti me nećeš nikad napustiti...". Od
tada, svake su nedjelje bili na misi i na pričesti. Sreli
smo se još koji put. Dogovorili smo se da će na jesen
nastaviti pripremu za krizmu. Jedne nedjelje sam ih
zagrlio poslije mise u 17 sati i rekao da se trebamo
što prije sresti. A onda je Aleksandar poslao poruku:
"Lara je u komi. Molim Vas dođite u bolnicu moliti
za nju i podijeliti joj sakrament bolesničkog pomazanja."
Bio sam. Potreslo me sve to. Počele su žarke
molitve za njezino ozdravljenje. Svi smo vjerovali da
joj se Bog može i hoće smilovati. Kako sam bio sretan
kad je Aleksandar sutradan javio: "Lara je otvorila
oči, ali još nije progovorila!" Novi zamah nade i
poticaj za još žarču molitvu. Bio sam još jednom u
bolnici. Molio. Gledala me je a stisak ruke kao da je
nešto govorio... No, Bog je odlučio. Uzeo ju je k
sebi. Bila je to za mene teška kušnja. Govorio sam
Isusu da bi njezino ozdravljenje bilo silno svjedočanstvo,
poticaj mnogima da počnu slijediti njegov
put ljubavi... Rekao mi je, kao i toliko puta ranije:
"Šuti. Ne znaš Ti ništa...". Da, vjerujem i znam. On
je Larisu pripremio za Božić. U 32. godini njezina
života pozvao ju je k sebi na slavlje vječnog Božića,
za radost koja ne prestaje, za mir koji traje i za ljubav
koja je potisnula nadu, jer ona više nije potrebna.
Ona živi i zna
zašto je sve moralo
tako biti. Kušnja je
ostala nama, koji
smo ostali iza nje.
Bol i tuga, ali u nadi,
nadi ponovnoga susreta
s njom u vječnosti,
u ozračju gdje
više nema ni suza, ni
jauka, ni smrti... U
ozračju vječne sreće
i zajedništva ljubavi.
Na njezinom sprovodu
plakao sam kao
ni na jednoj. Bio je to
čudan sprovod i
čudno ponašanje jednog
svećenika. Srce je tada bilo snažnije od razuma.
I Aleksandar mi je priznao: "Na dan sprovoda mi
smo samo čekali da Vi dođete...". Zato su valjda
zagrljaji s njezinim najmilijima, kraj njezinog lijesa,
bili takvi! Bolni, ali puni ljubavi. Bilo je to možda
čudno za neke ljude, ali za mene znak i potvrda kako
i koliko Kristovo evanđelje, kao i patnja mogu zbližiti
ljude.
Poslije sprovoda došli su mi Larisini roditelji i
kuma zahvaliti na sućuti i riječima utjehe. I priča je
nastavljena. Saznao sam još neke detalje. Larisina
mama svjedoči: "Ja nisam vjernica, ali sam svaki dan
čitala Larisi Jutarnje molitve iz franjevačke crkve".
Tata je posvjedočio: "Larisa je bila prava vjernica.
Kako je vjerovala. Kako je pričala o Isusu... Kad joj
je bilo teško, uhvatila bi križić koji je nosila na lančiću
oko vrata. Ja bih volio vjerovati tako i to što je
moja kćerka vjerovala." Saznao sam da ju za desetak
dana njezine kome nisu ostavili ni jedan trenutak
samu. Bili su joj blizu u bolnici do posljednjeg daha
njezinog ovozemaljskog života...
Život ide dalje. Suze će teći ovoga Božića, jer nje
više nema među nama. Ali pratit će nas njezin smiješak
iz neba u kojem ona uživa radost vječnog
Božića; svu milinu Božje blizine u zajedništvu anđela
i svetih. Neka ta svijest svima koji su je poznavali
bude izvor nove nade. Svi idemo prema vječnom
Božiću. Brzo će doći svima. Bit će to pjesma i radost
bez kraja. Larisa! Hvala za smiješak. Moli za nas i
čekaj nas!
Andrija Anišić
|
|
|
