Misije - Uređuje i piše: s. Blaženka Rudić
A l ž i r
Kolijevka prvih kršćana, natopljena krvlju mučenika
prvih stoljeća, danas ima tek malobrojne članove poput
kvasca i soli. Njihova uloga je svjedočiti Evanđelje konkretnom
ljubavlju u suživotu s drugima, gradeći svijet
bratstva i mira koji je moguć. Prisutnost kršćana, iako su
većinom stranci, donosi nadu svim Alžircima.
Kolijevka prvih kršćana
Crkva u Alžiru broji tek nekoliko
tisuća vjernika raspršenih na području
veličine Zapadne Europe na kojemu
živi gotovo 30 milijuna muslimana.
Crkva u Alžiru prisutna je još od rimskoga
doba, od 2. stoljeća poslije
Krista. Riječ je o Crkvi mučenika i
velikih svjedoka kao što su Tertulijan,
sv. Ciprijan i sv. Augustin. Nakon prodora
islama, Crkva je svoj ustroj uspjela
vratiti tek 1838. osnivanjem biskupije
Alžir. Kasnije su osnovane biskupije
Orano, Constantine i Lagouat-Ghardaia.
U Alžiru se nalaze tragovi vrlo
stare prisutnosti prvoga kršćanstva iz
kojega su "izronili" likovi poput sv.
Augustina. Rođen u gradu Tagaste, kao
biskup živio je u Hiponu. Danas, ispod
i na vrhu brda koje se nalazi iznad luke
Annabe, stara i nova bazilika označavaju
nastavak prisutnosti što ga održava
oko 50 redovnika i redovnica, sa šačicom
vjernika laika, i dalje svjedočeći
usred 12 milijuna muslimana. Njihova
prisutnost je važna jer svjedoči ljudima
da se može živjeti skupa, premda su
različiti. Ujedno je to način i da ljudi
shvate da je i prije islama ovdje postojala
povijest, povijest kršćanstva koja je
utjecala na cijeli Zapad i na koju ne
samo kršćani, već svi Alžirci mogu biti
ponosni.
Crkva sastavljena od brojnih nacionalnosti:
Europljana, Afrikanaca,
vjernika s Bliskog istoka i Južne Amerike,
uz jako mali broj samih Alžiraca.
To je slika Crkve u Alžiru danas, koja je
kroz povijest prošla kroz teške kušnje,
od rata za oslobođenje od Francuske
koji je doveo do odlaska velikoga broja bijelaca i kršćana, pa do tragedije
islamskoga terorizma '90-ih godina
prošloga stoljeća, koji je prouzročio
200.000 žrtava. Među njima bilo je 19
redovnika i redovnica, pa i sam biskup
Orana mons. Pierre Claverie, dominikanac.
Za te mučenike pokrenut je postupak
za proglašenje blaženima.
Svjedočanstvo ljubavi
Malobrojni kršćani, kao kapi u
moru islama, nastoje biti poput kvasca
i soli. Biskupi i svećenici, redovnici,
redovnice i vjernici ne zatvaraju se u
svoje crkve, samostane i kuće nego
nastoje živjeti sa svojim susjedima muslimanima,
dijeleći s njima sve. Tu se
kršćanstvo očituje konkretnom ljubavlju
prema svakom čovjeku, gradeći povjerenje,
prijateljstvo, prihvaćanje,
dijeleći sve i primajući sve. To je osobito
važno svjedočanstvo, jer islamski
ekstremisti žele nametnuti vjersku nesnošljivost,
strah i nepovjerenje. U
takvom okruženju ne može se evangelizirati
nego samo biti svjedok ljubavi
koja nema granica i sve prihvaća.
Kršćani u Alžiru predstavljaju
majušnu manjinu stanovništva. Po njihovoj
diskretnoj ali vjernoj prisutnosti,
po njihovoj vjernoj službi u različitim
društvenim slojevima oni su izazov ne
samo stanovnicima zemlje u kojoj su
odlučili živjeti Evanđelje, nego i kršćanima
drugih zemalja. Organiziraju različite
susrete, suradnju, koncerte - sve
što može ljude povezati i graditi zajedništvo.
Specijalne redovničke
Zajednice
U 19. st. u Alžiru su djelovale Sestre
sv. Josipa, koje je osnovala u Francuskoj
sv. Emilija de Vialar. Nakon što
su Francuzi osvojili Alžir, ondje se
nalazio Emilijin brat Augustin. Vidjevši
svu bijedu urođeničkog stanovništva,
zamolio je u ime kolonijalne uprave
svoju sestru da bi sa svojim sestrama u
Boufariku otvorila bolnicu. Ona je to
jedva dočekala i sama se uputila s
nekolicinom sestara na novo polje rada.
Kad su došle u Alžir, buknula je pošast
kolere. Redovnice se bez straha po
vlastiti život dadoše hrabro i velikodušno
na dvorenje bolesnika, pobuđujući
kod muslimanskog stanovništva
sveopće udivljenje. Muslimani počeše
štovati te hrabre "bijele marabe", koje
pokazaše u nevolji toliku požrtvovnost.
No, zbog različitih neprilika, sestre su
1843. morale napustiti zemlju svoga
misionarskoga rada.
Alžir je kolijevka osobitih redovničkih
zajednica koja su oaze bratstva i
sestrinstva. Jedna takva zajednica su
Isusova mala braća. Zajednica je utemeljena
1933. godine u Alžiru, kamo se
osnivač Rene Voillaume s nekolicinom
sljedbenika povukao živjeti život po
uzoru na Charlesa de Foucaulda,
malog brata Karla. Tu su živjeli monaškim
načinom života, dok su poslije
Drugoga svjetskog rata počeli uspostavljati
male zajednice od po 2-3 brata.
Godine 1939. mala sestra Magdalena
osnovala je Isusove male sestre, također
po uzoru na žvit i duhovnost
Charlesa de Fouchaulda. One dijele
život s nomadima u pustinji njegujući
prijateljske odnose sa svima.
U Alžiru djeluju Sestre Misionarke
Naše Gospe od Afrike. Njih je
utemeljio biskup mons. Lavigerie 1869.
godine. Dolaskom u Alžir početkom
1867., mons. Lavigerie imao je u srcu
misionarski projekt, ne samo za svoju
biskupiju, već za cijelu Afriku. On je
1868. godine utemeljio jednu skupinu,
Misionari od Afrike, koji su imenovani
za evangelizaciju afričkih naroda. Bio
je uvjeren da se ova evangelizacija neće
moći ostvariti bez žena. Samo se one
mogu približiti ljudima, osobito ženama,
tako mogu ući i u afričke obitelji.
|
|
|
