Mladi - Uredio: Vladimir Lišić
Sve činite iz ljubavi,
ništa na silu!
Sv. Pavao kaže
je da ljubav sveza
savršenstva (usp. Kol
3,14). Ljubav kao izvorni
razlog za stvaranje čovjeka, ljubav
kao povod za Isusov silazak na
zemlju, ljubav koja plaća cijenu grijeha
smrću na križu.
Sv. Ivan evanđelist kaže: Tko ne
ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav
(usp. 1 Iv 4,8). I mi smo stvoreni na
sliku i priliku te ljubavi. Kako onda ima
toliko zla na svijetu, zašto je on tako
isprazan? To nije Božje djelo. Jesmo
stvoreni iz ljubavi za ljubav, no nažalost,
rijetko je živimo... Dozvoljavamo
da nas zavedu ovozemaljske prolazne
stvari u kojima tražimo ispunjenje.
Nužno je shvatiti, a potom i prihvatiti
jednu činjenicu - čovjeka ne može ispuniti
u punini ništa do li ljubav. U prolaznim
stvarima možemo naći samo prolazno
ispunjenje, no ono nam nije dovoljno
i to svatko može posvjedočiti. Ono
što nas doista može ispuniti u dubini
našega bića jest ono što je u dubini
našeg bića, a to je Bog - Ljubav.
Nemojmo se zavaravati, ni ovo nije
pjesmica. Da bi ljubav bila ljubav, ona
mora biti djelotvorna! Uzmimo Isusov
primjer. Iz ljubavi prema svakom od
nas, on se ponizio, sišao na zemlju i
prošao njom čineći dobro. On je došao
među nas kako bi nas svojim primjerom
poučio životu ljubavi.
U ovo vrijeme Došašća, kada se
pripremamo za proslavu blagdana
Isusova rođenja, ispitajmo se. Ispitajmo
svoj život u zadnjih tjedan dana, a
potom još više unatrag. Kako smo živjeli?
Kako živimo? Živimo li djelotvornu
ljubav, ljubav prema bratu čovjeku i ljubav
prema Bogu? Slijedimo li Isusov
put milosrdne ljubavi? Zaista, kažem
vam, što god učiniste jednomu od ove
moje najmanje braće, meni učiniste!
(usp. Mt 25,40). Oko nas je toliko ljudi
u potrebi, toliko srdaca koja žeđaju za
ljubavlju.
Hoćemo li u onaj dan biti među
nekolicinom kojoj će Isus reći:
Ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i
napojiste me, stranac bijah i primiste
me, gol i zaogrnuste me, oboljeh i pohodiste
me, u tamnici bijah i dođoste meni
(usp Mt 25,35-36). Doista, moramo se
upitati obraćamo li pozornost na ljude
oko sebe? Jesmo li im spremni pomoći,
kako duhovno tako i materijalno?
Svi mi žeđamo za ljubavlju, a naše
najveće ispunjenje je upravo u davanju
ljubavi. Stoga, osvrnimo se oko sebe i
počnimo živjeti djelotvornu ljubav. A
sve što činimo, neka bude iz ljubavi!
Sretan i blagoslovljen Božić!
Vladimir
P o s l a n j e
Biti poslan, po rječniku znači otići
na neko mjesto, po nečijoj zamolbi ili
naredbi, s određenom svrhom. Naravno,
u ovoj priči nalazimo i sebe, ali da
bismo došli do teme našega "ja" moramo
prvo pogledati na Krista, našeg vječitog
uzora, kao i njegove zaručnice
Crkve!
Kristovo poslanje: On je bio
poslan s jasnim ciljem! Katekizam
Katoličke Crkve (KKC) nam kaže:
"Zadaća je Sina da, u punini vremena,
izvrši spasenjski naum Očev; to je razlog
njegova poslanja!" On se nije uplašio
tako velike zadaće, a volio bih još
ovdje nadodati i misao sv. Augustina
kojom se taktikom služio: "Sve je vlasti
podložio. Pokorio je vladare, ali ne oholim
vojnikom, već ismijanim križem.
Nije pobijedio bijesneći oružjem, već
viseći na križu, kao i time što je tjelesno
trpio i duhovno djelovao. Njegovo je
tijelo stršilo na križu, a same je duše
podlagao križu. Zapovjednik je zato
pretrpio kušnju da vojnika nauči vojevati."
Opće poslanje Crkve: Crkva je
pozvana nastavljati Božje djelo spasenja
tj. naviještati Radosnu vijest svemu
stvorenju! Dok je Krist glava, nemamo
se čega bojati, jer imamo ovakvog vladara!
Da samo vjerujemo u gore navedene
riječi, ne bismo dvojili oko mučeništva
i potpune predaje. Crkva nije
Crkva dok ne radi ono što radi. Kao što
i pekar nije dobar pekar ako ne radi
svoj posao, pa što mu je bit poslanja,
zar da radi u banci?
Moje, osobno poslanje: Čovjek
zbiljski oživi dok ide, dok je dinamičan
potok, a ne močvara. Tko ide, i kad mu
se ne ide. Tko ne odustaje i kad mu se
odustaje. U napasti smo stati onda kad
je najpotrebnije hodati. Nije dosta kada
kažemo da je dosta, nego kada Bog
kaže. Jer, stati - to ne znači ostati na
mjestu, nego plutati nizvodno. Tko u
duhovnom životu ne napreduje, taj
nazaduje.
Šalje te sasvim određenom cilju -
svima. Šalje te propovijedati - svijetliti.
A svjetlo se ne upinje svijetliti - tek što
treba, to je vjerovati u moć svoje krhkosti
u odnosu na strahotu mraka. Propovijedati
evanđelje - da je "Bog tako
ljubio svijet da je dao svoga Sina..."
Vrijeme je početka... Krist je izvršio
svoju poslanje na zemlji, Crkva to
poslanje vrši, a jesam li ja i ja u toj priči?
Petar Gaković
Koncert VIS Proroci
"Sa svjetlom u duši"
Skupina mladih, puna entuzijazma i
dara za pjevanje,
prije dvije godine počela je pjesmom slaviti Gospodina.
Kasnije su im se priključili i mladi instrumentalci, te osnovali
vokalno instrumentalni sastav Proroci. Kako bi se zahvalili
svima koji su im pomagali u osnutku njihova sastava i
onima koji su ih podupirali protekle dvije godine, odlučili su
im prirediti koncert zahvale. To je ujedno i njihov prvi koncert.
Njihove izvedbe slušala je na nedjelju Krista Kralja, 23.
studenog, prepuna dvorana Velike vijećnice subotičke Gradske
kuće. Pjevali su pjesme koje su napisane za njih, no i pjesme
kao što su "Silan Bog", "Tvoja Krv" i druge. Vis Proroci
broji 13 članova: Nikola Bašić - gitara, Vladimir Lišić - gitara,
David Anišić - klavijature, Noemi Tóth - flauta, Vlado
Kovač - bongosi, Marija Vidaković - sopran, Martina
Dulić - sopran, Jelena Bašić Palković - alt, Karolina
Stantić - alt, Petar Gaković - tenor, Novica Miljački - tenor,
Boris Dević - bas, Darko Temunović - bas. Prvi puta pred
publikom su nastupili na Hosanafestu 2006. godine s pjesmom
"Molim više milosti". Sudjelovali su i dva puta na Bonofestu
u Vukovaru, još dva puta na Hosanafestu, na kojem su
s pjesmom "Božji svijet" osvojili nagradu publike, nagradu
za tekst, te glavnu nagradu koju dodjeljuju sami sudionici
festivala. Osvajaju i treće mjesto na najvećoj smotri moderne
duhovne glazbe - Uskrsfestu u Zagrebu s pjesmom "Sa
svjetlom u duši". Ove godine za posebne zasluge širenja
Božje riječi dodijeljena im je nagrada Katoličkog instituta za
kulturu, povijest i duhovnost "Ivan Antunović". Kroz cijeli
njihov rad, kroz njihove uspone i padove vodi ih njihova
menadžerica Josipa Dević koja ujedno i potpisuje tekstove
njihovih pjesama. Nadamo se da će dogodine opet napuniti
dvoranu kao što su to učinili ove godine.
Antonija Sudarević
"Savle, Savle zašto me progoniš?!"
U okviru Tribine mladih vlč. dr. Oskar Čizmar je u
nedjelju 16. studenoga u Katoličkom krugu održao predavanje
na temu "Savle, Savle, zašto me progoniš?!" Na tribini se
okupilo oko 60 mladih.
Predavač nas je na početku upoznao sa svetim Pavlom.
Sv. Pavao - Savao rođen iz roda Benjaminova, bio je iz
Tarsosa (današnja južna Turska, tadašnje Rimsko carstvo).
Pavao se nazivao Židovom ali i Rimskim građaninom.
Roditelji su mu bili trgovci, a neki znanstvenici kažu da je
imao sestru dok se za braću ne zna. Bio je neženja, odgojen
kod Gamaliela u Jeruzalemu. Pavao je bio progonitelj kršćana,
davao ih je bičevati, slao ih na sudove i u tamnicu, no ni
to mu nije bilo dovoljno jer su mnogi Židovi trgovci pobjegli
u Damask. Ono što još znamo o sv. Pavlu je da je prisustvovao
ubojstvu sv. Stjepana.
Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja
svjetlost s neba. Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše:
"Savle, Savle, zašto me progoniš?" On upita: "Tko si,
Gospodine?" A on će: "Ja sam Isus kojega ti progoniš! Nego
ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti." (Dj 9,3-6)
Susret s Kristom doveo je do Savlova potpunog obraćenja.
Poslije ovog susreta Savao je počeo propovijedati o
Kristu. On uzima svoje drugo ime, Pavao, kako bi posvjedočio
svoje obraćenje. Nakon toga odlazi u Jeruzalem na
petnaest dana. Poslije Jeruzalema Savao se vraća u rodni mu
grad Tarz gdje je upoznao Barnabu. Pavao je bio temperamentan
ali je imao veliko srce. Zbog ljubavi Kristove prihvaćao
je svaku nevolju na sebe, putovao je po brdima prelazeći
velike razdaljine, kako bi svima propovijedao o Isusu. Na
prvom misijskom putovanju na Cipar pratio ga je Barnaba
koji ga je uveo u zajednicu jeruzalemske Crkve. Pavao je
načinio čudesa svojim propovijedanjem. Na kraju svoga
putovanja stigao je u Rim gdje je bio bačen u kućni pritvor.
Osnovao je niz Crkava, po svojim spisima je organizirao
svoje zajednice.
Nakon jednosatnog predavanja o sv. Pavlu, predavač je
odgovarao na pitanja nazočnih. Čitav susret je završen molitvom,
nakon koje je uslijedilo kratko druženje u Katoličkom
krugu.
Dario Dujak
Mladi - naša tema
Ususret Božiću
U posljednje vrijeme često
možemo čuti kako ovu rečenicu
ponavljaju mnogi propovjednici,
povisujući pri tom obvezno svoj
glas. Pomislih u sebi, pa dobro,
znam ju već napamet, zašto mi ju
opet naglašavaju? Objašnjenje
nisam dugo čekao. Znamo zašto
su svi povijesni gradovi bili građeni
na brdima oko kojih su se spuštale
strme litice. Svakako zato da
neprijatelji ne bi lako došli do njih
i osvojili ih. Nameće
se onda pitanje
gradimo li
mi svojom oholosti
svoja srca daleko
od drugih kako
nam ne bi mogli
lako prići? Jesmo
li i naše srce
tako izgradili da
nam mali Isus ne
može prići? Koliko
puta je svatko
od nas češće ili
rjeđe zaboravio
obratiti se Gospodinu,
zahvaliti mu
se za svaki dan,
reći mu svoje muke
i zamoliti ga za
pomoć? Koliko
puta smo uvrijedili
naše bližnje ili nismo bili od
pomoći? Sve to je činilo da su litice
koje vode do našeg srca postale
sve strmije. Litice kojima će se
mali Isus na Badnju večer pokušati
popeti do našeg srca, ali ne
znam hoće li moći. Svakako će
pokušati, kao što uvijek i pokušava,
no, hoće li uspjeti to ovisi od
nas, ukoliko mu mi to dopustimo.
Stoga, već danas trebamo početi
pripravljati putove do svoga srca,
odnosno krčiti sve neravnine koje
bi mogle spriječiti maloga Isusa da
nas posjeti. Planine i brda su naši
teški i smrtni grijesi, dok su mali
grijesi i propusti brdašca i neravnine
koje se uistinu lakše prelaze,
ali, zar ćemo dopustiti da mali Isus
mora preskakati bilo kakve prepreke
da bi došao do našega srca? To
ne smijemo dopustiti, stoga prije
Božića svi na temeljnu ispovijed,
kako bismo od brdovitoga predjela
načinili ravnicu kojom se mnogo
lakše prolazi.
Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!(usp. Mk 1,3)
I još nešto! Čini li vam se nekada
da je cijela ova priča oko
Božića nekako napuhana? Je li
vam se dogodilo da na kraju sve
ispadne velika gužva, utrka s vremenom
i onda se sutradan probudite
i shvatite da je Božić prošao,
a za vas kao da nije ni bio?
Svakomu se to može dogoditi. Jer
smo preopterećeni drugim, nepotrebnim
stvarima oko kićenja, uređivanja
i kupnje darova. Sumnjam
da je itko protiv jelke, svijetlećih
žarulja i darova, čak što više, svima
nam se to sviđa, ali oni ne
smiju biti jedino i najvažnije oko
čega se brinemo za vrijeme Adventa.
Svakako da bi nam u vrijeme
Došašća prva i najvažnija preokupacija
trebalo biti pripravljanje
svojih srdaca za dolazak novorođenčeta
koji je došao spasiti svijet.
A tko se trudi oko toga i nastoji
dočekati Isusa čistog i radosnog
srca, taj može usporedo i spremati
svoju sobu, dom i ulicu kako bi
sve bilo ljepše kad Isus dođe. Taj
može polako praviti ili birati darove
dragim osobama, ne zato jer
očekuje protudar u istoj vrijednosti,
već zato što želi poručiti
njemu dragim osobama, da imaju
nekoga tko ih voli i misli na njih.
No, nisu darovi jedini način za
uljepšati nekomu Božić. Ima osoba
koje Božić dočekuju same, koje
nemaju nakićenu jelku i bogatu
večeru. Nas kršćane bi to svakako
trebalo doticati. Bilo bi lijepo kada
bi i tim ljudima na neki način
uljepšali Božić, da i oni mogu radosna
srca dočekati maloga Isusa!
Posjet starima, napuštenima, bolesnima
i djeci bez roditelja, pokloniti
im malo svojega vremena i
osmijeha što nas
ne košta ništa, a
njima znači mnogo.
Na kraju krajeva,
i mi ćemo
se osjećati ljepše,
radosnije i ispunjenije,
jer je
sva ljepota u davanju.
Probajte i
uvjerite se!
Tijekom ovoga
Adventa poradimo
malo i na
poboljšanju međuljudskih
odnosa
s ljudima oko
nas, kako bližnjima,
tako i daljnjima.
Sjetimo se
da neke riječi koje
se ne izgovore,
vrijede više od bilo koje riječi.
Tako bi u ovom Adventu mogli prešutjeti
ogovaranja, gunđanja, prestati
psovati. A više pozornosti
obratiti na pohvale drugima koji su
ih sigurno zaslužili, ali zbog našeg
mentaliteta nikada im nismo rekli
da su nešto dobro uradili i da im
se zbog nečega divimo. Pohvalimo
ponekad jedni druge, to ne boli, a
itekako može drugoga učiniti sretnim.
Budimo vedri, smiješimo se i
kad nemamo baš nikakvog razloga
za to, pomažimo jedni drugima,
darujmo jedni druge ljubavlju (a
ne skupocjenim darovima), i pripravimo
putove do svojih srdaca,
poravnajmo staze, kako bi maleni
Isus mogao doći i u naša srca.
Svima Vam želim sretan i blagoslovljen
Božić!
David Anišić
|
|
|