Mladi - Uredio: Vladimir Lišić

Sve činite iz ljubavi, ništa na silu!

Sv. Pavao kaže je da ljubav sveza savršenstva (usp. Kol 3,14). Ljubav kao izvorni razlog za stvaranje čovjeka, ljubav kao povod za Isusov silazak na zemlju, ljubav koja plaća cijenu grijeha smrću na križu.

Sv. Ivan evanđelist kaže: Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav (usp. 1 Iv 4,8). I mi smo stvoreni na sliku i priliku te ljubavi. Kako onda ima toliko zla na svijetu, zašto je on tako isprazan? To nije Božje djelo. Jesmo stvoreni iz ljubavi za ljubav, no nažalost, rijetko je živimo... Dozvoljavamo da nas zavedu ovozemaljske prolazne stvari u kojima tražimo ispunjenje. Nužno je shvatiti, a potom i prihvatiti jednu činjenicu - čovjeka ne može ispuniti u punini ništa do li ljubav. U prolaznim stvarima možemo naći samo prolazno ispunjenje, no ono nam nije dovoljno i to svatko može posvjedočiti. Ono što nas doista može ispuniti u dubini našega bića jest ono što je u dubini našeg bića, a to je Bog - Ljubav. Nemojmo se zavaravati, ni ovo nije pjesmica. Da bi ljubav bila ljubav, ona mora biti djelotvorna! Uzmimo Isusov primjer. Iz ljubavi prema svakom od nas, on se ponizio, sišao na zemlju i prošao njom čineći dobro. On je došao među nas kako bi nas svojim primjerom poučio životu ljubavi.

U ovo vrijeme Došašća, kada se pripremamo za proslavu blagdana Isusova rođenja, ispitajmo se. Ispitajmo svoj život u zadnjih tjedan dana, a potom još više unatrag. Kako smo živjeli? Kako živimo? Živimo li djelotvornu ljubav, ljubav prema bratu čovjeku i ljubav prema Bogu? Slijedimo li Isusov put milosrdne ljubavi? Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (usp. Mt 25,40). Oko nas je toliko ljudi u potrebi, toliko srdaca koja žeđaju za ljubavlju.

Hoćemo li u onaj dan biti među nekolicinom kojoj će Isus reći: Ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i napojiste me, stranac bijah i primiste me, gol i zaogrnuste me, oboljeh i pohodiste me, u tamnici bijah i dođoste meni (usp Mt 25,35-36). Doista, moramo se upitati obraćamo li pozornost na ljude oko sebe? Jesmo li im spremni pomoći, kako duhovno tako i materijalno? Svi mi žeđamo za ljubavlju, a naše najveće ispunjenje je upravo u davanju ljubavi. Stoga, osvrnimo se oko sebe i počnimo živjeti djelotvornu ljubav. A sve što činimo, neka bude iz ljubavi! Sretan i blagoslovljen Božić!
Vladimir

P o s l a n j e

Biti poslan, po rječniku znači otići na neko mjesto, po nečijoj zamolbi ili naredbi, s određenom svrhom. Naravno, u ovoj priči nalazimo i sebe, ali da bismo došli do teme našega "ja" moramo prvo pogledati na Krista, našeg vječitog uzora, kao i njegove zaručnice Crkve!

Kristovo poslanje: On je bio poslan s jasnim ciljem! Katekizam Katoličke Crkve (KKC) nam kaže: "Zadaća je Sina da, u punini vremena, izvrši spasenjski naum Očev; to je razlog njegova poslanja!" On se nije uplašio tako velike zadaće, a volio bih još ovdje nadodati i misao sv. Augustina kojom se taktikom služio: "Sve je vlasti podložio. Pokorio je vladare, ali ne oholim vojnikom, već ismijanim križem. Nije pobijedio bijesneći oružjem, već viseći na križu, kao i time što je tjelesno trpio i duhovno djelovao. Njegovo je tijelo stršilo na križu, a same je duše podlagao križu. Zapovjednik je zato pretrpio kušnju da vojnika nauči vojevati."

Opće poslanje Crkve: Crkva je pozvana nastavljati Božje djelo spasenja tj. naviještati Radosnu vijest svemu stvorenju! Dok je Krist glava, nemamo se čega bojati, jer imamo ovakvog vladara! Da samo vjerujemo u gore navedene riječi, ne bismo dvojili oko mučeništva i potpune predaje. Crkva nije Crkva dok ne radi ono što radi. Kao što i pekar nije dobar pekar ako ne radi svoj posao, pa što mu je bit poslanja, zar da radi u banci?

Moje, osobno poslanje: Čovjek zbiljski oživi dok ide, dok je dinamičan potok, a ne močvara. Tko ide, i kad mu se ne ide. Tko ne odustaje i kad mu se odustaje. U napasti smo stati onda kad je najpotrebnije hodati. Nije dosta kada kažemo da je dosta, nego kada Bog kaže. Jer, stati - to ne znači ostati na mjestu, nego plutati nizvodno. Tko u duhovnom životu ne napreduje, taj nazaduje.
Šalje te sasvim određenom cilju - svima. Šalje te propovijedati - svijetliti. A svjetlo se ne upinje svijetliti - tek što treba, to je vjerovati u moć svoje krhkosti u odnosu na strahotu mraka. Propovijedati evanđelje - da je "Bog tako ljubio svijet da je dao svoga Sina..." Vrijeme je početka... Krist je izvršio svoju poslanje na zemlji, Crkva to poslanje vrši, a jesam li ja i ja u toj priči?

Petar Gaković

Koncert VIS Proroci

"Sa svjetlom u duši"

Skupina mladih, puna entuzijazma i dara za pjevanje, prije dvije godine počela je pjesmom slaviti Gospodina. Kasnije su im se priključili i mladi instrumentalci, te osnovali vokalno instrumentalni sastav Proroci. Kako bi se zahvalili svima koji su im pomagali u osnutku njihova sastava i onima koji su ih podupirali protekle dvije godine, odlučili su im prirediti koncert zahvale. To je ujedno i njihov prvi koncert. Njihove izvedbe slušala je na nedjelju Krista Kralja, 23. studenog, prepuna dvorana Velike vijećnice subotičke Gradske kuće. Pjevali su pjesme koje su napisane za njih, no i pjesme kao što su "Silan Bog", "Tvoja Krv" i druge. Vis Proroci broji 13 članova: Nikola Bašić - gitara, Vladimir Lišić - gitara, David Anišić - klavijature, Noemi Tóth - flauta, Vlado Kovač - bongosi, Marija Vidaković - sopran, Martina Dulić - sopran, Jelena Bašić Palković - alt, Karolina Stantić - alt, Petar Gaković - tenor, Novica Miljački - tenor, Boris Dević - bas, Darko Temunović - bas. Prvi puta pred publikom su nastupili na Hosanafestu 2006. godine s pjesmom "Molim više milosti". Sudjelovali su i dva puta na Bonofestu u Vukovaru, još dva puta na Hosanafestu, na kojem su s pjesmom "Božji svijet" osvojili nagradu publike, nagradu za tekst, te glavnu nagradu koju dodjeljuju sami sudionici festivala. Osvajaju i treće mjesto na najvećoj smotri moderne duhovne glazbe - Uskrsfestu u Zagrebu s pjesmom "Sa svjetlom u duši". Ove godine za posebne zasluge širenja Božje riječi dodijeljena im je nagrada Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost "Ivan Antunović". Kroz cijeli njihov rad, kroz njihove uspone i padove vodi ih njihova menadžerica Josipa Dević koja ujedno i potpisuje tekstove njihovih pjesama. Nadamo se da će dogodine opet napuniti dvoranu kao što su to učinili ove godine.
Antonija Sudarević

"Savle, Savle zašto me progoniš?!"

U okviru Tribine mladih vlč. dr. Oskar Čizmar je u nedjelju 16. studenoga u Katoličkom krugu održao predavanje na temu "Savle, Savle, zašto me progoniš?!" Na tribini se okupilo oko 60 mladih.

Predavač nas je na početku upoznao sa svetim Pavlom. Sv. Pavao - Savao rođen iz roda Benjaminova, bio je iz Tarsosa (današnja južna Turska, tadašnje Rimsko carstvo). Pavao se nazivao Židovom ali i Rimskim građaninom. Roditelji su mu bili trgovci, a neki znanstvenici kažu da je imao sestru dok se za braću ne zna. Bio je neženja, odgojen kod Gamaliela u Jeruzalemu. Pavao je bio progonitelj kršćana, davao ih je bičevati, slao ih na sudove i u tamnicu, no ni to mu nije bilo dovoljno jer su mnogi Židovi trgovci pobjegli u Damask. Ono što još znamo o sv. Pavlu je da je prisustvovao ubojstvu sv. Stjepana.

Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: "Savle, Savle, zašto me progoniš?" On upita: "Tko si, Gospodine?" A on će: "Ja sam Isus kojega ti progoniš! Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti." (Dj 9,3-6) Susret s Kristom doveo je do Savlova potpunog obraćenja. Poslije ovog susreta Savao je počeo propovijedati o Kristu. On uzima svoje drugo ime, Pavao, kako bi posvjedočio svoje obraćenje. Nakon toga odlazi u Jeruzalem na petnaest dana. Poslije Jeruzalema Savao se vraća u rodni mu grad Tarz gdje je upoznao Barnabu. Pavao je bio temperamentan ali je imao veliko srce. Zbog ljubavi Kristove prihvaćao je svaku nevolju na sebe, putovao je po brdima prelazeći velike razdaljine, kako bi svima propovijedao o Isusu. Na prvom misijskom putovanju na Cipar pratio ga je Barnaba koji ga je uveo u zajednicu jeruzalemske Crkve. Pavao je načinio čudesa svojim propovijedanjem. Na kraju svoga putovanja stigao je u Rim gdje je bio bačen u kućni pritvor. Osnovao je niz Crkava, po svojim spisima je organizirao svoje zajednice.

Nakon jednosatnog predavanja o sv. Pavlu, predavač je odgovarao na pitanja nazočnih. Čitav susret je završen molitvom, nakon koje je uslijedilo kratko druženje u Katoličkom krugu.
Dario Dujak

Mladi - naša tema

Ususret Božiću

U posljednje vrijeme često možemo čuti kako ovu rečenicu ponavljaju mnogi propovjednici, povisujući pri tom obvezno svoj glas. Pomislih u sebi, pa dobro, znam ju već napamet, zašto mi ju opet naglašavaju? Objašnjenje nisam dugo čekao. Znamo zašto su svi povijesni gradovi bili građeni na brdima oko kojih su se spuštale strme litice. Svakako zato da neprijatelji ne bi lako došli do njih i osvojili ih. Nameće se onda pitanje gradimo li mi svojom oholosti svoja srca daleko od drugih kako nam ne bi mogli lako prići? Jesmo li i naše srce tako izgradili da nam mali Isus ne može prići? Koliko puta je svatko od nas češće ili rjeđe zaboravio obratiti se Gospodinu, zahvaliti mu se za svaki dan, reći mu svoje muke i zamoliti ga za pomoć? Koliko puta smo uvrijedili naše bližnje ili nismo bili od pomoći? Sve to je činilo da su litice koje vode do našeg srca postale sve strmije. Litice kojima će se mali Isus na Badnju večer pokušati popeti do našeg srca, ali ne znam hoće li moći. Svakako će pokušati, kao što uvijek i pokušava, no, hoće li uspjeti to ovisi od nas, ukoliko mu mi to dopustimo. Stoga, već danas trebamo početi pripravljati putove do svoga srca, odnosno krčiti sve neravnine koje bi mogle spriječiti maloga Isusa da nas posjeti. Planine i brda su naši teški i smrtni grijesi, dok su mali grijesi i propusti brdašca i neravnine koje se uistinu lakše prelaze, ali, zar ćemo dopustiti da mali Isus mora preskakati bilo kakve prepreke da bi došao do našega srca? To ne smijemo dopustiti, stoga prije Božića svi na temeljnu ispovijed, kako bismo od brdovitoga predjela načinili ravnicu kojom se mnogo lakše prolazi.







Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!(usp. Mk 1,3)







I još nešto! Čini li vam se nekada da je cijela ova priča oko Božića nekako napuhana? Je li vam se dogodilo da na kraju sve ispadne velika gužva, utrka s vremenom i onda se sutradan probudite i shvatite da je Božić prošao, a za vas kao da nije ni bio? Svakomu se to može dogoditi. Jer smo preopterećeni drugim, nepotrebnim stvarima oko kićenja, uređivanja i kupnje darova. Sumnjam da je itko protiv jelke, svijetlećih žarulja i darova, čak što više, svima nam se to sviđa, ali oni ne smiju biti jedino i najvažnije oko čega se brinemo za vrijeme Adventa. Svakako da bi nam u vrijeme Došašća prva i najvažnija preokupacija trebalo biti pripravljanje svojih srdaca za dolazak novorođenčeta koji je došao spasiti svijet. A tko se trudi oko toga i nastoji dočekati Isusa čistog i radosnog srca, taj može usporedo i spremati svoju sobu, dom i ulicu kako bi sve bilo ljepše kad Isus dođe. Taj može polako praviti ili birati darove dragim osobama, ne zato jer očekuje protudar u istoj vrijednosti, već zato što želi poručiti njemu dragim osobama, da imaju nekoga tko ih voli i misli na njih. No, nisu darovi jedini način za uljepšati nekomu Božić. Ima osoba koje Božić dočekuju same, koje nemaju nakićenu jelku i bogatu večeru. Nas kršćane bi to svakako trebalo doticati. Bilo bi lijepo kada bi i tim ljudima na neki način uljepšali Božić, da i oni mogu radosna srca dočekati maloga Isusa! Posjet starima, napuštenima, bolesnima i djeci bez roditelja, pokloniti im malo svojega vremena i osmijeha što nas ne košta ništa, a njima znači mnogo. Na kraju krajeva, i mi ćemo se osjećati ljepše, radosnije i ispunjenije, jer je sva ljepota u davanju. Probajte i uvjerite se! Tijekom ovoga Adventa poradimo malo i na poboljšanju međuljudskih odnosa s ljudima oko nas, kako bližnjima, tako i daljnjima. Sjetimo se da neke riječi koje se ne izgovore, vrijede više od bilo koje riječi. Tako bi u ovom Adventu mogli prešutjeti ogovaranja, gunđanja, prestati psovati. A više pozornosti obratiti na pohvale drugima koji su ih sigurno zaslužili, ali zbog našeg mentaliteta nikada im nismo rekli da su nešto dobro uradili i da im se zbog nečega divimo. Pohvalimo ponekad jedni druge, to ne boli, a itekako može drugoga učiniti sretnim. Budimo vedri, smiješimo se i kad nemamo baš nikakvog razloga za to, pomažimo jedni drugima, darujmo jedni druge ljubavlju (a ne skupocjenim darovima), i pripravimo putove do svojih srdaca, poravnajmo staze, kako bi maleni Isus mogao doći i u naša srca. Svima Vam želim sretan i blagoslovljen Božić!
David Anišić