Obitelj - Uređuje: obitelj Huska
Sretan Vam Božić ( kao u bajci)...
Dragi čitatelji! Kakav Božić želite? Kada bi vas pitali što vam je najdraže
u slavljenju Božića, što vam najviše takne dušu, što biste odgovorili?
Mi smo pokušali... Darujmo jedni drugima Božić iz bajke...
MOJ BOŽIĆ IZ SNOVA
Badnje jutro! Ustvari, nije još ni svanulo. Još bih se
mazila i drijemala, ali ustajem buditi milog muža i dječicu -
danas je posljednja zornica ovoga Adventa. Presretna sam
što smo bili SVI (nas sedmero) na SVAKOJ zornici ovoga
Došašća, prvoga u našem domu. Mnogi su me pitali - što ih
budim tako rano, djeca su to, pa još bebica, je li to potrebno,
traži li Bog da se djeca tako "muče", nije li mi žao buditi ih?
Žao?! Od žrtvice za Isusa? Neka im to bude najveća teškoća
- ustajati rano i ići na zornice, iako znam da će dragi Bog još
puno puta "častiti" kušnjama sve nas - neka budu jaki i odlučni,
jer je zagrliti bol, ma
kako velika bila, odskočna
daska za kršćanina. Koliko
puta sam to iskusila... mali
uzdah i - ustajem. Budim
ih, a oni su sretni što se
poslije mise vraćamo svi
kući. Već tijekom zadnjih
tjedana sam im pričala što
ćemo raditi na Badnji dan i
Božić, sve je brižljivo isplanirano
da idila bude istinska.
Veselo i skupa, još samo
jutros (do sljedećeg
Došašća), pjevamo "_Visom
leteć ptice male_",
Andrijinu omiljenu (Marija
Magdalena voli sve, ali,
poput Ivana, preferira
"Djevojku iz Valpova" s tatinog telefona - onda pristaje sjesti
u kolica!) žureći Gortanovom ulicom. Nakon mise, jako ljubimo
tatu, jer on mora na posao.
Kući stižemo radosni, odmah doručkujemo i, pošto sam
ja prethodnih dana već sve pospremila i poradila, spremamo
samo stol i prekrivamo krevete. Kuća blista! Moj
osmijeh je još blistaviji, jer djeca nisu niti pomislila tražiti
kompjutorske igrice. Gledaju lijepe crtiće na HRT-u, a seka
malo šeće oko njih, a malo dolazi k meni u kuhinju i zasmijava
me, pokazujući nove zubiće. Njeno istraživanje kuhinjskih
ormara me uopće ne nervira, a kad pretjera, ja je dignem,
"izgnjavim" i izmazim i - odnesem braći u sobu. Tu su
i sestrina djeca, Barbara i Mario. Oni su skoro već veliki i
mogu im povjeriti "nadgledničke" radove dok ja kuham
grah, pripremam ribu za pohanje, dekoriram tortu. Nisam
zaboravila ostaviti jedan dio samo čokoladni, a u drugi dio
dodati fino voće. Već pomalo zijevaju, dok sjeckaju i lijepe
posljednje čestitke (koje smo riješili darovati svim kumovima,
prijateljima i rođacima koje - bilo da oni posjete nas ili
mi njih - susretnemo ovih blagdana). Još samo njihova omiljena*
juhica i pečeni krumpir (kojeg uvijek jedu bez zanovije-
tanja!) i - gotovo! Svi spavaju, pa čak i veliki Petar, koji uvijek
tvrdi da ne može zaspati u podne. Spavaju sve dok ja - laka
kao pahuljica** (vani, naravno, sniježi... ?______...ah!)
i tiha kao anđeo - ne dovršim objed i božićni trpezu tako lijepo
da oni, dok protrljaju zadivljene okice, radosno poskakuju
i, BEZ PRIGOVORA, oblače svečanu odjeću koju sam im
pripravila za ovu priliku (rezervna je odmah tu, pri ruci).
Dok peru ručice, stiže tata, koji se brzo presvlači (ja sam već
to učinila, uredila kosu i stavila Ladislavu najdražu boju karmina
i sjenila, čak ni naušnice koje mi je darovao za ove
Materice nisam zaboravila) i - umoran, ali nasmijan i vedar,
gleda i hvali njihova remek-djela i sluša kako smo se dogovorili
kititi granu skupa, nakon večere. Za to vrijeme, hitro
pripravljam sve što naši maleni (svi su oni nama "pridnjaci"
?) donose za stol. Pripremila sam mudre odgovore na
svako njihovo: "Ne... ja ovo neću... ja to ne volim..." i čvrsto
odlučila smiješiti se (Ladislav i ja imamo takav dogovor ove
godine), ma koliko oni malo jeli i izbirali***. Nakon večere,
spremamo stol i stavljamo
suđe u perilicu (sutra
imamo goste na ručku) i -
kad je božićno drvce okićeno,
svi spontano sjedamo
na pod oko njega, igramo
se s našim Betlemom i
mazimo se. Tomislav ozbiljno
slaže sve životinje i
objašnjava zašto su potrebni
i lav i janje, ali i
dinosauri i nindža kornjače
- i one se raduju
Isusovu rođenju! Fotografiramo
jedni druge. Onda
se malo maškaramo - to
su naše "vašange", ali ne
pretjerano, kako bismo
mogli na misu polnoćku...
A poslije nje, darovi (naravno, već ranije upakirani...).
Misa! Pomalo drhtavog srca iščekujem tu tako dragu
misu, od djetinjstva radosnu, a od kad sam se udala - zbog
malenih bebica, dječice koja ne mogu ostati budna ili ustati
- tako rijetko posjećivanu... Ove godine, u njoj ću sabrane
duše, pjesmom i osmijehom, spremajući sanjive, ali zadivljene
i radosne poglede meni najmilijih očica u srce zauvijek,
cijelim bićem sudjelovati....
OVA PRIČA JE, NARAVNO, IZMIŠLJENA. ZNAM JA
DA TO TAKO NEĆE BITI, ALI ... SANJAM! KAKO BILO,
BOŽIĆ ĆE DOĆI - ISUS SE RODIO, SPASIO NAS I OTKUPIO,
DAO NAM SVE POTREBNO DA SVI POSTANEMO
SVETA OBITELJ I PRIMAMO NJEGA U LIKU DJETETA I
U LIKU SVAKOG ČOVJEKA, DA "U NOĆI ZVJEZDANOJ,
DOK VLADO JE MIR, NEBESA SNJEŽNA SU I VJETAR JE
JAK, ON DOŠE DA SNIVA NA SRCU MOM, DA ZGRIJEM
GA DUŠE PLAMENOM..." (vh)
Pjevajte, narodi, slavu Gospodinu,
ljubav i utjehu on će vam dat! SLAVA!
objašnjenja:
* instant, ali ne mogu to u obiteljskoj idili napisati;
** smijeh liječi, nasmijmo se skupa!;
*** ok, ni u snu ne može bez toga
MALE MUDROSTI
Dva modra kamenčića
Bila dva kamenčića
na dnu potoka, svjetlucava,
svijetlo-plava, poput
neba. Bili su zadivljeni
svojom ljepotom, maštali
o tome kako će već ubrzo
izići iz ovog potoka, gdje
su okruženi s drugim bezvrijednim
kamenjem, a
krasit će ogrlice prekrasnih
dama, sjajiti na mekim
prstima dama, proći će
cijeli svijet, ići u najljepša
mjesta... Bili su sigurni u
svoju budućnost. Ma samo
je pitanje vremena kada
će nas pronaći... Jednog dana zagrabi nečija ruka u potok,
pa digne i ova dva kamenčića. "Ostajte zbogom, vi bezvrijedno
kamenje! Mi idemo, čekaju nas daleki krajevi...!"
Ali ubrzo se oni nađoše među drugim kamenjem u kutiji.
O, kako su bili ljuti i razočarani. Srditi, bacali se s jedne na
drugu stranu kutije: "Vadite nas odavdje, mi smo vrijedno
kamenje, mi ne spadamo ovdje..." Najednom se sve kamenje
nađe u cementu. "O, ne... ovaj glupi odvratni cement... kuda
smo zašli? Mrzimo ovo mjesto, lopatu koja nas okreće i gura
sve dublje i dublje u cement. Ovo mora biti samo privremeno!
Već će uvidjeti našu ljepotu i izvući nas odavdje." I tako su prošli
dani, mjeseci, a oni su još bili zarobljeni na površini staroga
zida, nadajući se da će nekako izaći van. Tako su se sprijateljili
s mlazom vode za kojeg su shvatili da je bezazlen i da im
može pomoći. Nagovorili su ga da što jače udara o kamen, tako
da su se malo pomalo odvajali od cementa, postajali sve slobodniji,
dok se jednog dana nisu potpuno odvojili - i pali na tlo.
"O, kako je ovo bilo mučno za nas, ali dobro je sada... Sada će
nas sigurno netko zamijetiti i pokupiti."
Tako u čekanju, osvrnu se na zid sa kojega su ispali. "O,
kakav prekrasan mozaik!" Na zidu je bio napravljen prekrasan
mozaik Isusa od malih sitnih sjajnih kamenčića. Sav je sjajio na
Suncu. Ali, zamijete i dva prazna bijela mjesta u tom blistavom
mozaiku. Nedostajale su Kristove oči. Sada im je sve bilo jasno.
Kristove oči što su bili oni - dva kamenčića prekrasne modroplave
boje, stvorena za nešto najljepše - Kristove oči. Kako su
se sada na tlu, razočarali.... Ujutro, još za mraka, sakristan
metući pod, naiđe na dva kamena, ne videći im razlike, pokupi
ih rukom i baci u smeće.
Molim Te, Isuse, daj mi da vidim sebe onakvog kako
me Ti vidiš, onakvog kakav sam u Tvojim očima, a ne
kakav sam u očima ljudi. Daj mi da postanem onakav kakvog
me Ti želiš, da idem kamo Ti želiš, da postanem vjernim
Tvojim učenikom, a ne da činim sve kako bi se svidio i
ugodio ljudima. Ti si mi, Oče, darovao život i dao mi slobodnu
volju. Sada Ti ja, Isuse, želim povjeriti svoj život, dati
Ti slobodne ruke, kako bi ga uredio onako kako Ti želiš, a
zato jer ja za sebe želim najbolje, a znam da ćeš Ti uvijek
meni i najbolje dati. Zato sve svoje želim predati Tebi.
Blažena Djevice Marijo, molim Te da po svojim rukama,
sve predaš Isusu; da uvijek upravlja mojim životom, da mi
pošalje Duha Svetoga, da me uvijek savjetuje, jača, hrabri,
vodi, u dilemama na putovima moga života. Amen.
Za život - Uredila: Vesna Huska
za život:
BONTONČIĆ
(ili kako svima biti prijatelj)
Bontončić za djecu u svakodnevnoj komunikaciji
s osobama s invaliditetom
4. Nemoj oponašati nečije nedostatke, ne izruguj se
djeci koja su bolesna ili slabija od drugih. Pripazi na njih
da ne padnu ili da se ne ozlijede. Ne budi "ptica rugalica".
5. Nastoj razumjeti djecu koja mucaju ili teško i nerazumljivo
govore.
6. Izgled ništa ne govori o dobroti ili zloći, ljubaznosti
ili neljubaznosti, poštenju ili nepoštenju. Ne podsmjehuj
se visokima ili niskima, debelima ili mršavima.
7. Djeca boluju od šećerne bolesti. Pomozi im, ako
treba, da nađu mirno mjesto za uzimanje svog lijeka ili
injekcije. Ne podsmjehuj im se i ne zovi ih "karamelama".
8. Slabovidna djeca ne mogu pročitati što piše na
ploči ili sitnim slovima u knjizi. Pročitaj im ono što sami
ne mogu. Pazi da im ne razbiješ naočale.
9. Djeca koja slabije čuju teže prate upute teta u vrtiću
ili učitelja u školi. Ako vidiš da neko dijete nije nešto
shvatilo, ponovi mu što je bilo rečeno, ako treba i nekoliko
puta.
10. Ako primijetiš
ili već znaš
da neko dijete ne
čuje ili čuje slabije,
gledaj ga ravno
u lice kada mu
nešto želiš reći i
kaži mu to jasno i
razgovjetno. Ako
te ne razumije,
pokaži znakom
što mu želiš reći
ili mu napiši velikim
slovima.
(nastavak u sljedećem broju)
protiv života:
USTANOVE ZA DJECU?!?
- Kad tebe vidim, odmah me zaboli glava! (odgajateljica
djetetu koje se malo teže adaptira na vrtić i svako
jutro tiho plače dok obuva "šuše")
- Brzo zatvorite oči i spavajte, jer će vam pauci ući u
oči! (odgajateljica trogodišnjacima prije podnevnog spavanja,
kako bi djeca brže zaspala)
- Ako obećam da neću više vikati na tebe bez razloga,
hoćeš li ipak dolaziti u ovaj vrtić? (odgajateljica u privatnom
vrtiću, povučenom i mirnom djetetu, koje je poslije
nekoliko "epizoda" u vrtiću plačući molilo roditelje da ga
ispišu odatle, u želji da ga pred roditeljima nagovori da
ipak ostane)
PRIMJERI KOJE NAVODIMO SU ISTINITI, TU
OKO NAS, NA ŽALOST NE JEDINI! NAŠE MALENE
POVJERAVAMO "STRUČNJACIMA", KOJE NE ŽELIMO
NAPADATI I KRITIZIRATI BEZ RAZLOGA, ALI
SVOJ GLAS U OBRANU SVE NAŠE DJECE MORAMO
DIĆI!
|
|
|
