Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 170
Riječ urednika
Meditacija
Božić
Aktualno
In memoriam
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Duhovnost
Misije
Kršćanski stav
Kutak za katehete
Paulinum
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Vjernici pitaju - Piše: dr. Andrija Kopilović

Božić u krizno doba

Dolazi Božić. Kako sačuvati radost i kršćansku nadu kad nam se neprestano pojavljuje sve veća kriza? Kako ostati kršćanin i onda kada smo osiromašeni?
Ž. S., Sombor
Božić je svetkovina koja sa sobom donosi radost. Međutim, koji kršćanski blagdan, ne samo kao sjećanje, nego kao događaj, ne donosi radost? U ovom razmišljanju želim podijeliti s vama onu tjeskobu koja se rađa pri pomislima kad govorimo o neimaštini, o krizi, o nemoći, o promjenama, itd. Dobro je da se Božiću radujemo. Trebamo razlikovati dvije razine radosti. Prva razina je plod savjesti koja je nagrađena darom Božjega Duha jer je svjesna da je "sve činila dobro". Savjest je mjerilo iskonske i prave radosti i to one koju redovito daje Bog. Mi smo kršćani naviknuli na tu radost jer je ona plod milosti, plod dobro obavljene ispovijedi, plod lijepoga doživljaja na liturgiji, konačno, plod sloge, ljubavi i zajedništva u obitelji. Tu nam radost nitko ne može oduzeti. U našu savjest nema nitko pristupa "do li Bog jedini". Zato čuvajmo tu radost koja dolazi od milosti. S druge strane, postoji radost koja je plod ljudskoga nastojanja da sigurnošću, obiljem i mnogim drugim dopuštenim užicima učini sebi životne dane ljepšima. I ta je radost prava i ona je dar. No, na tom području može nastati smetnja u onom času kada nije moguće nabaviti čak ni nužni zalogaj, a kamoli obilje, kada nije moguće osigurati ni ono najpotrebnije, a kamoli obilovati, jednom riječju, puno je okolnosti u životu koje pomute uobičajeni pojam radosti. Konačno, postoji i radost koja se više naziva veselje, a to je lažni bijeg od problema kada se u tjeskobi uzimaju sredstva, kao što je npr. alkohol i za neko vrijeme se "odlaže" svijest neimaštine ili tjeskobe pa je to onda lažno veselje. O kakvoj krizi govorimo? Zasigurno o krizi koja nas vodi k osiromašenju i neimaštini. Nju niti želimo, niti smo ju skrivili. Svijet poznaje velike razmjere krize nakon ratova, prirodnih katastrofa, pa i ekonomskih poremećaja kao što je upravo ova, nastupajuća kriza. Što da kršćanin misli kada takva kriza kuca na njegova vrata? Jasno da je Crkva kao zajednica zadužena dati svoj doprinos, podići svoj glas i učiniti sve da se svim zakonitim sredstvima spriječi kriza ili barem olakša. A ja kao pojedinac moram sudjelovati u poslanju svoje Crkve i ublažavati krizu spremnošću, suočiti se s problemima, biti štedljiviji, uvijek pravedan i spreman na pomaganje i solidarnost da bi mi savjest uvijek ostala kao mjerilo moga i rada i razmišljanja i angažiranja. Naše društvo - u širem smislu - nije u mogućnosti suprotstaviti se ekonomskim krizama u svijetu. I mi smo dio toga svijeta. Da bismo ovo vrijeme koje je pred nama "olakšali", Božić je upravo prava prilika da se zagledamo u Krista "koji je oplijenio samoga sebe postavši čovjekom". Kristovo siromaštvo i skromnost jako je uporište kršćanima ne za bijeg, nego za snagu radosti i nade i u toj nadolazećoj neimaštini. Ako je Svemogući Bog "sebe osiromašio" da bi s nama bio siromah i tako shvatio svakog od nas, a ponio na sebi sve naše nevolje, onda je nama ova kušnja koja kuca prilika i zadatak pokazati jakost vjere koja zna čuti glas proroka koji je ovih dana u liturgiji doviknuo: "Tješite, tješite narod moj!" Ako itko, onda kršćanin mora sačuvati i radost i nadu. To je svakako teško i nadilazi našu moć. Kada Benedikt XVI. u svojoj enciklici Nadom spašeni govori o sličnoj temi koja je vaše pitanje, onda nam daje poruku koja upućuje na izvor gdje se može sačuvati i hraniti radost i nada unatoč poteškoćama i kušnjama. Među ostalim, on kaže: "Prvo i osnovno mjesto učenja nade je molitva. Kada me nitko više ne sluša, Bog me i dalje sluša. Kada više ne mogu ni s kim govoriti, nikoga više zazvati, još uvijek mogu govoriti Bogu. Kada više nema nikoga da mi pomogne - bilo da je riječ o nekoj potrebi u kojoj sam se našao ili očekivanju koje se gledano čisto ljudskim očima čini beznadnim - on mi može pomoći. Kada sam sam i napušten ... ; ali onaj tko moli nije nikada sasvim sam. Nezaboravni pokojni kardinal Nguyen Van Thuan, koji je u tamnici proveo trinaest godina, od čega devet u samici, ostavio nam je iza sebe dragocjenu knjižicu: Molitva nade. Tijekom tih trinaest godina provedenih u zatvoru, u naizgled beznadnom položaju, slušanje i razgovor s Bogom davali su mu sve veću nadu te je, nakon što je oslobođen, postao za ljude u cijelom svijetu svjedok nade - one velike nade čiji sjaj ne gasne ni u potpunoj tami osamljenosti." Tako je pred nas stavljen jedan nesvakidašnji primjer našeg suvremenika - sveca nade. Ne dao Bog da u takvu krizu uđemo. Ali... Papa na drugom mjestu sprema naše srce za trajnu nadu, za što smo stvoreni: "U jednoj homiliji na Prvu Ivanovu poslanicu Augustin je na lijep način prikazao duboku vezu između molitve i nade. On definira molitvu kao ostvarenje želje. Čovjek je stvoren za veliku stvarnost - za samoga Boga; stvoren je zato da ga Bog sobom ispuni. Ali njegovo je srce pretijesno za veliku stvarnost koja mu je na mijenjena. Ono se mora raširiti. Odgađajući trenutak svoga darivanja, Bog povećava u nama želju za tim da rom; dok priželjkuje [njegov dar], naše se srce širi i šireći se postaje sposobno [primiti njega samog]. Augustin se poziva na svetog Pavla, koji za sebe kaže da teži prema onom što tek ima doći (usp. Fil 3,13). Zatim koristi jed nu vrlo lijepu sliku kojom opisuje to širenje i priprema nje ljudskog srca za primanje toga dara. Zamisli da Bog želi tvoje srce ispuniti medom [simbol Božje nježnosti i njegove dobrote]. No ako je tvoje srce puno octa, gdje ćeš staviti taj med? Posuda, to jest srce, mora se najprije proširiti i očistiti: mora se osloboditi octa i njegove kiselosti. Na tome treba mukotrpno raditi, i bolno je, ali samo tako postajemo pogodni za ono za što smo određeni. Premda Augustin izravno govori samo o našoj sposobnosti primanja Boga, ipak je jasno da čovjek, tim oslobađanjem octa i njegove kiselosti, ne postaje samo slobodan za Boga, već također postaje otvoren za druge." Dakle, odgovor na vaše pitanje je odgovor svima nama. Molitva, čišćenje srca i nepokolebljiva nada učinit će i ovaj Božić i svaki drugi uvijek Božićem, tj. boravkom Boga u našim srcima, a to je radost i temelj nade.