Duhovnost - Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD
Kršćanska molitva (1)
UVOD U
KRŠĆANSKU MOLITVU
Prošle smo godine u Zvoniku obrađivali
smo temu "duhovnost", u kojoj
smo razmišljali o kršćanskoj duhovnoj
"avanturi", odnosno okretanju onostranosti
živeći u ovostranosti. U toj duhovnoj
"avanturi" Bog i čovjek skupa surađuju.
Bog je uvijek spreman dati se
čovjeku, ako čovjek ne odbija njegovu
ponudu. Vjerujem da smo svi mi, koji
smo razmišljali o ovoj temi kroz 12
nastavaka, i sami odlučili krenuti na taj
put duhovne "avanture". Ove godine
okrećemo se kršćanskoj molitvi, također
u dvanaest nastavaka.
Jednom je sv. Ivan od Križa pitao s.
Francisku od Majke Božje, bosonogu
karmelićansku, kako moli? Ona je odgovorila:
"Moja molitva se sastoji od promatranja
Božje ljepote. Tako sam radosna
što je On tako lijep"!1 Možemo li i
mi Bogu reći ono što dvoje zaljubljenih
kažu jedno drugom: Ti si moje blago, Ti
si moja radost, Ti si moje sve? Postoji li
žar u našoj ljubavi prema Bogu, postoji li
ljubav kao strast? Ili smo zadovoljni time
da nekako živimo prema deset Božjih
zapovijedi, pri čemu zaboravljamo upravo
prvu zapovijed koja nam kaže da
Boga trebamo ljubiti svom snagom svojom?
Crkveni učitelji, duhovni pisci i
mistici mogu nas naučiti što to uistinu
znači ljubiti Boga. Bog se prvi približava
nama, tako da nas vidi i čuje. Naravno
da nas Bog uvijek vidi i uvijek sluša.
Ipak se kaže da Bog vidi naše potrebe i
čuje naše molitve, upravo kada im dolazi
u susret i kada ih ispunjava. Naše potrebe
i upućene molitve često puta ne dostižu
onaj stupanj savršenosti da bi ih
Bog odmah čuo i ispunio. Te molitve i
potrebe moraju pričekati dok ne postanu
važne u Božjim očima i ne postignu
pravi stupanj zrelosti. Tek tada se može
reći da ih Bog vidi i čuje. Na taj način
svaki molitelj može razumjeti, iako mu
Bog ne dolazi odmah u pomoć kad ga je
zamolio, ipak ne propušta prigodu da
mu pomogne u pravo vrijeme.
Naša molitva treba biti
ispunjena povjerenjem i nadom
S potpunom sigurnošću znamo, da
Bog uvijek čuje naše molitve i da će ih
uslišati kad bude pravi trenutak. On zna
bolje od nas kad smo zreli za primanje
njegovih darova i koji su darovi za nas
najbolji. Stoga, naša molitva treba biti
nesebična. Mi često puta govorimo
Bogu što bi trebao i što bi morao učiniti.
Dajemo mu svoje naredbe ili naloge.
Ivan od Križa pak uči da "ona duša koja
ljubi na obziran način ne vodi brigu o
tome kako bi molila za ono što joj nedostaje
i što ona želi. Umjesto toga stavlja
svoju volju pred Ljubljenoga kako bi on
mogao učiniti ono što on smatra da je
dobro".2 Slično je učinila blažena Djevica
Marija u Kani Galilejskoj. Marija
nije davala svome Sinu nikakva nalog ili
naredbu. Ona je samo upozorila na
nevolju u koju su upali mladenci: "Vina
nemaju"! (Iv 2,3). Hoće se reći, Bog zna
puno bolje što se treba učiniti. Bog
postaje više dirnut samilošću kad vidi
čovjekovo povjerenje i predanost. Molitva
je manje sebična kad samo upozorava
da nam nešto nedostaje i kad izričito
za to ne molimo. Ponekad je molitva,
osobito ona koja traži, maska ispod koje
se krije buna protiv Boga. Naime, mi ne
želimo da stvarnost bude takva kakva
ona jest. Mi pokušavamo prisiliti Boga
da tu stvarnost promijeni. I to činimo u
obliku molitve, da ta naša maska izgleda
mnogo bolje. To nije dobro. Ivan od
Križa nas upozorava da dopustimo Bogu
da bude Bog. Da stavimo pred Boga
stvarnost onakvu kakva ona jest u nama,
u drugima ili u svijetu, bez želje za
nečim. To daje veliku slobodu nama
samima, jer dajemo Bogu slobodne
ruke da oblikuje stvarnost gdje želi, a da
ona ostane onakva kakva jest tamo gdje
on želi. Ako se mi umiješamo, može
nam se dogoditi da počupamo i korov i
pšenicu. Bog jasnije nego mi vidi što
nam može biti od koristi.
Papa Ivan Pavao II. u svom Apostolskom
pismu Nuovo Millenio ineunte
(2001) piše: "Mi, koji imamo milost vjerovati
u Krista, Objavitelja Oca i
Spasitelja svijeta, imamo dužnost očitovati
do kojih dubina može dovesti odnos
s Njim. Velika mistična tradicija Crkve,
bilo na Istoku bilo na Zapadu, može
mnogo koristiti u vezi s tim. Ona pokazuje
da molitva može napredovati kao
istinski dijalog, sve do toga da ljudsku
osobu učini prožetom božanskim
Miljenikom, titrajući na dodir Duha, da
osoba bude djetinje predana Očevu
srcu. Dakle, doživljava se živo iskustvo
Kristova obećanja: 'Tko mene ljubi,
njega će ljubiti moj Otac i ja ću ljubiti
njega i njemu se očitovati' (Iv 14,21).
Riječ je o hodu, posve podržavanom
milošću, koji ipak traži duhovnu zauzetost
i poznaje ujedno bolna pročišćenja
(tamnu noć), no dolazi - na različite
moguće načine - do neizrecive radosti
koju mistici žive kao 'zaručničko sjedinjenje'.
Kako ovdje zaboraviti, među
tolikim svjedočanstvima, nauk svetoga
Ivana od Križa i svete Terezije Avilske?"
(br. 32). U nastavku, Papa nas potiče da
sve učinimo kako bi naše kršćanske
zajednice bile vjerodostojne "škole molitve"
gdje se susret s Kristom ne izriče
samo u molitvi za pomoć, već i u zahvali,
hvalospjevu, klanjanju, razmatranju,
slušanju, žaru osjećaja, sve do istinskog
zanosa srca.
Molitva, ljubavna čežnja
za Ljubljenim
Napast mistike Istoka jest da želi
ugasiti sve želje i sve čežnje, smatrajući
da su želje izvor svakoga zla. Mistika
Istoka uči: iskorijeni želje i tada ćeš
imati mir. Međutim, nije problem u
tome što mi želimo previše, već u tome
što mi želimo premalo. Mi se zadovoljavamo
sa željama za sitnicama, umjesto
da otkrivamo čežnju koja je velika kao
more i koja je upisana u naše biće, a to
je čežnja za živim Bogom. Mir ne dolazi
gušenjem naše čežnje. Mir se ostvaruje
kad konačno čežnji dopustimo teći u
pravome smjeru. Sve ono što nije Bog,
ostavlja nas praznima i razočaranima.
"Čežnja za Bogom je sama priprava na
sjedinjenje s Bogom".3 Stoga se naša
molitva ne smije svesti na molitvu za
stvari, nego moramo moliti za Boga, kao
što molimo za zdravlje da smijemo biti
kod Njega. "Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim: da živim u domu
Gospodnjem sve dane života svoga" (Ps
27,4). Čežnja za Bogom izvlači nas iz
nas samih, iz naše sebičnosti. Ova čežnja
izaziva stalan i trajan prijelaz iz nečega
tijesnog i skučenog, iz svijeta koji je
zauzet samim sobom, u bezgranični prostor
Božje ljubavi. Čežnja čini da naše
središte svijesti prelazi iz nas samih u
samog Boga. To znači, da nismo više u
stanju zabavljati se sami sa sobom, već
izlazimo iz samih sebe i tako postajemo
jedino pozornost za Ljubljenoga.
(nastavlja se)
_______________
1. Wilfrid Stinissen, Čeznem za susretom u
tvojoj ljepoti, Naklada sv. Antuna Zagreb,
2008., str. 6.
2. Ivan od Križa, Duhovni spjev, II. Strofa, 8.
3. Isto, Živi plamen ljubavi, III, 26.
|
|
|
