Intervju - Razgovarao: mr. Mirko Štefković

Razgovor sa s. Milenom Filipović (OP), predstojnicom Samostana dominikanki u Subotici

Voljeti svoj život, Crkvu, braću i sestre, da bi se voljelo Boga

S. Milena Filipović, OP rođena je 1952. u župi Breške, kod Tuzle, od oca Mate i majke Ruže rođ. Nikolić. Bilo ih je sedmero djece, od toga četiri sestre i tri brata. Svi danas žive u Zagrebu, osim jedne sestre koja je dominikanka u Splitu i sestre koja je već pokojna. S. Milena je 1966., nakon osmoljetke stupila u samostan u Korčuli. Nakon završene gimnazije 1969. oblači redovničko ruho, te dvije godine kasnije polaže svoje prve redovničke a 1976. vječne zavjete. Službu vjeroučiteljice i orguljašice vrši sedamnaest godina u Pregradi u Hrvatskom zagorju, te deset godina u župi Virje u Podravini. Tri godine provela je u zagrebačkoj kući svoje Družbe. Prije dolaska u Suboticu u kolovozu 2008. godine, dvije godine djelovala je u Splitu. U školi radi već jedanaest godina.
Zv.: Odnedavno ste došli u Suboticu. Kako ste doživjeli ovaj premještaj?
- Već sam bila pripremana godinu dana na to. Ni u Hrvatskoj nisam imala puno radno vrijeme u školi pa me Časna majka zamolila da se pripremim za premještaj. Prihvatila sam ga dragovoljno. Znala sam što me čeka. Sestre su me dobro prihvatile. Prihvaćam sve što me je dočekalo u Subotici tako kako jest i radim sve na slavu Božju koliko god mogu. Subotica mi se sviđa, lijepi je grad. Podsjeća me čak i na Bosnu, na moje krajeve. Ljudi su pristupačni. Osjećam se prihvaćenom i u školi i na župi. Najteže mi se snaći s mađarskim jezikom. Malo vježbam pa nekako ide naprijed.
Zv.: Jeste li ste se možda plašili doći u Srbiju?
- Jesam se malo plašila, ali ipak sam se nadala da će sve biti uredu. Pouzdala sam se u ono što mi je Časna majka rekla, međutim, imala sam puno problema s administracijom. I škola i župnik su se založili da to sve bude sređeno, i to uz nemale troškove. Puno je trebalo da se to nekako sredi, a vizu sam na kraju dobila samo na pol godine. Sad opet početkom ožujka trebam tražit novu vizu i sve ispočetka.

Prihvaćam sve ovo što me je dočekalo u Subotici tako kako jest i radim sve na slavu Božju koliko god mogu. Subotica mi se sviđa, lijepi je grad. Ljudi su pristupačni.
Zv.: Poglavarica ste u subotičkom samostanu. Čime se još bavite?
- Sviram u crkvi. Nedjeljom su tri mise, a poslije one u 10 sati imamo probu pjevanja za djecu, drugim danima ih ne možemo dobiti jer su djeca zauzeta. Preko tjedna su većinom pjevane mise pa sviram i tada, bez obzira na kojem su jeziku. Dobro je što imam pomoć kada trebam svirati na misama na mađarskom jeziku. Gospođa Marika mi napiše što i kako treba, pa onda ja to tako uvježbam. Nadalje, predajem vjeronauk u osnovnim školama "Sonja Marinković" i "Ivan Goran Kovačić". Jedino u drugoj školi nemam niti jednog učenika u petom razredu, a svim ostalim razredima u obje škole držim vjeronauk. To je ukupno devet sati tjedno, jer su razredi raspoređeni po skupinama, a skupa u obje škole imam 165 vjeroučenika. Osim toga, imam sav vjeronauk na hrvatskom jeziku na župi, izuzev prvog razreda, jer za njih još nema vjeronauka. Imamo sedam prvopričesnika i četrnaest krizmanika.
Zv.: Kojim pomagalima se služite u predavanju vjeronauka u školi?
- Za prvi i drugi razred imamo udžbenike, a za ostale sam se služila materijalima koje sam sama pripravila, svakako puno toga što sam koristila i u Hrvatskoj. Upotrebljavam i MAK.
Zv.: Imate dugogodišnju praksu rada s djecom u školi u Hrvatskoj. Kako je raditi s djecom ovdje?
- Bilo bi lakše da djeca imaju udžbenike. Njima se baš ne da pisati, nego bi se više htjeli igrati. Nadam se da će biti lakše kad dobijemo udžbenike i za ostale razrede.
Zv.: Kako su vas prihvatile kolege u zbornici?
- Dosta dobro su me prihvatile. Pomogli su mi pri upisivanju sati u dnevnike. Drukčiji su dnevnici no u Hrvatskoj, no mnogi su mi izišli ususret, pa sam se dobro snašla. Jest da je s početka bilo tih administrativnih problema, pa je čak i direktorica rekla kako bi bilo bolje da se nismo mijenjale, no sad kako je to riješeno sve u svemu pozitivno je iskustvo.
Zv.: Budući da predajete vjeronauk i na župi, kako ga usklađujete s onim u školi?
- Što se tiče mene osobno, bilo bi mi puno draže da je vjeronauk samo u župi. U školi djeca i hoće i neće, a da je samo u župi djeca bi vjerojatno više dolazila. Međutim, ipak mislim da se vjeronauk u školi i onaj na župi ipak nadopunjuju. Djeca slabo znaju moliti, isto se tako loše snalaze u sudjelovanju u liturgiji ako se s njima stvarno ne radi. To se zaboravi. Draži mi je župni vjeronauk, jer tu mogu uzeti u obzir potrebe djece kako bi napredovala u prakticiranju vjere.

Veliki problem današnjice jest taj što je teško doći do zvanja. Mi imamo samo jednu kandidaticu i jednu novakinju. Koji je tomu razlog moramo se i mi sami u Crkvi više pitati. Zato molimo za zvanja!
Zv.: Vratimo se malo u prošlost, naime na povijest Vašega zvanja. Kako biste nam ga predočili u kratkim crtama?
- Kod nas na župi su uvijek bili oci franjevci, mi smo ih zvali ujaci, i časne sestre franjevke. Škola je bila u jednom dvorištu, a crkva i župni ured u drugome. Oba dvorišta su mi bila dobro poznata. Bila sam dosta povezana s časnama, osobito s jednom koja mi je postala pravom prijateljicom. Ona sad živi na Hvaru. Čujemo se, ali se već odavno nismo srele. Ona je već starica od osamdeset godina. Već od malih nogu sam imala želju postati časnom sestrom. Nakon osmog razreda sam odlučila otići u samostan. Roditelji se nisu protivili, mada im je bilo žao kad sam odlazila od kuće. Imala sam jednog rođaka dominikanca koji je imao Mladu misu, a i oci dominikanci su dolazili kod nas u misije '64., '65. godine. Nekako smo se tako s njima povezali. Taj rođak mi je rekao: "Hajde ti na more". Istina da volim more, a do tada još nikad nisam bila na moru. Sve se to nekako posložilo pa sam otišla na Korčulu.
Zv.: Svaki red ima svoju karizmu. Kako Vi sebe doživljavate u toj posebnosti karizme sv. Dominika?
- Dok sam bila mlađa sve sam to gledala s većim zanosom, a evo sad sam već malo starija pa na to gledam malo drukčije. U ovoj današnjoj situaciji, kako nema mladih, sve nam je teže, ali molimo, radimo, živimo. Veliki problem današnjice jest taj što je teško doći do zvanja. Mi imamo samo jednu kandidaticu i jednu novakinju. Koji je tomu razlog moramo se i mi sami u Crkvi više pitati. Zato molimo za zvanja. Kod nas u zajednici utorkom molimo za dominikanska zvanja, a ja molim za sva duhovna zvanja. Nadamo se. Živimo u nadi da će ipak jedno vrijeme proći, pa će nas opet biti.
Zv.: Spomenuli ste zanos iz mladosti, iz čega ste ga crpili?
- Pregrada je moja prva župa u kojoj sam djelovala, moja prva ljubav - kako se kaže. Tamo mi je bilo jako dobro. Župnik, vlč. Branko Ivanjak, bio je vrlo žustar i agilan u svemu pa je bio vrlo otvoren za suradnju. Jako smo dobro surađivali, dogovarali se. Mi sestre smo tamo na župi živjele kao jedna obitelj. Poglavari su vidjeli da volim djecu i imali su povjerenja u mene. Jedno vrijeme sam radila i u vrtiću. Imala sam sposobnosti za to, pa sam uspijevala srcem sve raditi.
Zv.: Što je po Vašem mišljenju glavni razlog da ženske redovničke zajednice u posljednje vrijeme imaju tako malo zvanja?
- Mislim, općenito kako sam sada došla u Suboticu, da je problem u obiteljima. Ovdje ima puno miješanih brakova, puno je rastavljenih. Djeca su ili kod baka ili puno vremena provode sama. Danas je to jedna vrlo teška situacija u obitelji. Prije je bilo više djece, pa je bilo sve drukčije. Mislim da je to pravi razlog. A mislim da i Crkva malo radi s obiteljima. Trebalo bi više evangelizirati bračne parove. Toga u Hrvatskoj ima sve više, a ne znam ovdje.
Zv.: Ima i kod nas, ali samo na pojedinim župama.
- Mislim da je potrebno skupljati obitelji i parove koji redovito idu u crkvu. Možda bi tada oni i druge potaknuli. Ovdje se slabije i u crkvu ide. Nastojala sam okupiti roditelje djece koja se spremaju za prvu pričest i za krizmu. Međutim, nisam vidjela niti jednoga kojemu su bila oba roditelja. To je onda vrlo teško. Iako još ne poznajem situaciju, uvjerena sam da je djeci teško u obiteljima gdje se vjera ne prakticira redovito.
Zv.: Što mislite, mogu li svi oni koji danas rade u katehizaciji ponuditi katehezu za odrasle?
- Sigurno da ima onih koji bi to mogli, samo je potrebno pronaći vrijedne i sposobne ljude. Ja možda to ne bih, možda se toga niti ne bi prihvatila, jer nisam nikada radila s odraslima već samo s djecom.
Zv.: Mislite li da je teže raditi katehezu s odraslima nego s djecom?
- Mislim da je ipak teže s odraslima. Jest da nikad nisam radila s odraslima, no oni koji imaju visoku teološku školu bi se mogli za to pripremati.
Zv.: Što je potrebno učiniti da se ženski redovnički život i danas prikaže kao poziv koji nudi životno ispunjenje?
- Koliko ja sada doživljavam našu zajednicu, i uopćeno redovništvo u današnjem svijetu, mislim da se puno toga promijenilo u odnosu na prije. Manje je trenutaka zajedništva, manje razgovora, bar mi se tako čini. Radije se svatko povuče u svoju sobu. Vrijeme se provede i pred televizorom, što opet nije prilika za razgovor, za zajedništvo. Ne znam što bi točno trebalo učiniti, ali eto u tome se nalazimo.
Zv.: Što mislite, ako bi se nepozvanog gosta u gotovo svim samostanima - a to je televizor - istjeralo van, da li bi se promijenio ili mogao promijeniti zajednički život?
- Pa možda i bi. Danas vam većina sestara ima svaka svoj televizor, svoj radio. Mlađe pak više privlači Internet. No, osobno ne gledam puno televizor. Svakako da on ne pospješuje zajedništvo, poput na primjer zajedničkih igara ili rekreacije uz ručne radove. Možda je, barem djelomice, i to jedan od razloga zašto zatvorene redovničke zajednice danas doživljavaju to čudo da imaju lijepi broj duhovnih zvanja.
Zv.: Što biste poručili našim mladima, osobito djevojkama, kada se radi o odabiru životnog poziva i staleža?
- Mladima bih poručila da vole svoj život najprije, da vole svoju Crkvu, braću i sestre, da vole Boga. Bog je jedini cilj ljudskoga života. On nas je stvorio, k njemu idemo. Neka misle malo i na to. Poručila bih im da svoje živote posvete putu koji vodi u pravi život, a to je put Isusa Krista.