Kršćanski stav - Piše: Goran Vilov
Znamo li razgovarati s drugim čovjekom?
Pred Vama je jedan od tekstova sve
češćih u medijima, koji nam svima skreću
pozornost na nešto vrlo važno u
našim životima: našu komunikaciju. Veli
se da je devedeset posto komunikacije
neverbalno (geste, stav, šutnja, glazba,
svjetlost, slika...). Prema tomu, deset
posto bile bi riječi koje izgovaramo. U
svojoj sredini možemo naći ljude koji
malo govore, ali svatko ima potrebu
izraziti se na ovaj ili onaj
način. Mnogima je pak
izgovorena riječ važna i
neophodna te ju svakodnevno
koriste. Sjetimo
se samo kad smo u krugu
prijatelja, jednostavno
"sipamo" riječi jer
uživamo u razgovoru.
Dakle, čovjek je biće dijaloga:
voli razgovarati i
voli da ga drugi slušaju.
U vremenu u kojem
živimo, u eri komunikacije
među ljudima,
sama komunikacija je
istodobno postala i problem!
Komunikacija u
obitelji? Komunikacija
između supruga? Između
roditelja i djece? Između starih i mladih?
Postoji li tako što ili je toga sve
manje i manje? Komunikacije će uvijek
biti, no, hoće li biti pritom i zdrave
komunikacije?
Susrećem mnoge ljude i zamjećujem
interesantni fenomen najprije kod
djece. Skoro u svakoj obitelji imamo
računalo. Dijete je već savladalo važne
engleske riječi kako bi igralo svoje igrice,
puštalo glazbu... Dijete od rane dobi
"visi" pred kompjutorom "dan i noć", a
zanemaruje svoga susjeda koji bi se
igrao klasičnih društvenih igara. Već u
toj dobi možemo zamijetiti ograničenost
u komunikaciji: ne govori se puno jer
nemamo s kim, odnosno, jer nam drugi
čovjek baš i ne treba. Našli smo novi
oblik zabave, vrlo primamljiv i zarazan.
Gdje se većinom naša mladež druži?
Kada izlazi u kafiće i diskoteke,
razovara li današnja mladež? Da bismo u
prosječnom današnjem kafiću mogli razgovarati,
zbog glasne glazbe moramo to
činiti povišenoga tona kako bi nas onaj
drugi mogao čuti. Tko se želi naprezati
u takvoj sredini i voditi neke rasprave?
Zato su tamo često puta teme iznimno
ležerne, uobičajene, vrlo dosadne i
nepristojne: tračevi. Niti u kući situacija
nije "bajnija" - zdrave komunikacije
gotovo i da nema.
Kratko i jasno - zamislimo sljedeću
situaciju: pojavio se problem u našoj obitelji
i to veliki. Prisjetimo se i sami kako
ga rješavamo. Razgovorom, naravno.
Prvo pitanje: koliko nam je stalo do istine?
Ne do moje ili tvoje istine, nego
jedne jedine istine. Ima li dobrote u
mojim riječima kada se o našem zajedničkom
problemu obraćam drugome?
Govorim li samo ja ili dopuštam da se
čuje i glas drugoga, tj. dopuštam li da
bude očitovano stajalište koje je nekada
posve suprotno mojemu?
Ipak, jedan o najvećih problema
jest taj što mnogi neće razgovarati kad
imaju problem. To je velika boljka određenog
broja ljudi. I temperament igra
ulogu. Promotrimo samo ljude oko nas.
Veli se da Hercegovci, Bosanci pa i
Šokci, kao temperamentne osobe nemaju
"dlake na jeziku": kazat će što misle.
A Bunjevac, koji po prirodi nije temperamentan
kao ostali? On će radije često
puta odabrati šutnju. Izreći će jednu ili
dvije riječi ili rečenice, okrenut će leđa
drugom čovjeku i maštat će kako će
tamo neko "vrijeme" izliječiti rane.
Vrijeme nikad nije izliječilo neki problem,
eventualno je ublažilo njegov intenzitet.
Problem je preživio i ostao u
srcima ljudi. To nije primjer dobre komunikacije.
"Dijalog u nekoj zajednici, u obitelji, znači ispravan način
na koji se mogu rješavati mnogi problemi, konflikti koji
zajedno prate svaki ljudski život. Kažu da ne "puca" brak
pun problema i neslaganja, nego onaj u kojemu se ti
problemi, neslaganja i nesporazumi ne rješavaju dijalogom.
Umor, ni zaokupljenost poslovima i brigama ne bi smjeli
potisnuti brigu i zauzetost za svakodnevni obiteljski dijalog
među članovima obitelji, osobito s djecom... Uvijek treba
tražiti prilike za razgovor, dijalog..." (Dr. Ivan Koprek DI)
Još odavno sam primijetio u američkim
filmovima rečenicu koja se javlja
između dvoje ljudi koji imaju problem:
"Želiš li razgovarati o tomu?" Ako se
prihvati razgovor, sjedne se i
komunikacija počinje. Dok
se razgovara, najprije govori
jedna strana, onda druga,
i dok jedna osoba govori
druga je ne prekida već joj
dopušta izreći sve što misli.
Nakon što svatko iznese
svoje stajalište, radi se na
tomu kako pomiriti protivnosti
koje postoje. Ako se
ne mogu posve izbjegnuti,
nastojimo ih ublažiti što se
najčešće čini na način da
jedna strana popušta. "Danas
ću ja tebi učiniti ustupak,
drugi put ćeš ti meni."
Nije dobro ako uvijek samo
jedna strana mora popuštati.
To nije odlika komunikacije
u kojoj se problem može riješti.
Štoviše, stvara se novi.
Još nešto je važno: ako smo vjernici
i muči nas veliki problem, hoćemo li
pozvati kod sebe svećenika i dopustiti
mu poučiti nas? Svećenik bi trebao biti
važna osoba u jednoj obitelji. Da li
bismo trebali pokušati neke svoje poteškoće
rješavati pred njim u dijalogu ali
i u molitvi, pogotovo kad vidimo da izlaza
"nema"? Prije nego odustanemo od
rješavanja problema, valja dobro promisliti
o onomu što možemo dobiti odnosno
trajno izgubiti. Ne isplati se
"kockati"!
|
|
|
