Misije - Uređuje i piše: s. Blaženka Rudić
KONGO
Ako je igdje potrebna velikodušna pomoć nesebičnih ljudi, onda je to u Kongu.
Mala svijetla točka u životima Kongoanaca je pomoć koju pružaju misionari iz svih krajeva svijeta.
Jedna obitelj u Kongu preživljava s jednim dolarom na dan, a uz svakodnevno gladovanje, još
gora su ratna stradanja u kojima strašno pate žene koje su nerijetko zlostavljane.
Povijest
Današnja Demokratska republika
Kongo nekadašnji je Zair. Prije toga bio
je Belgijski Kongo. Riječ je o istoj
državi, koja je posljednjih desetljeća
nekoliko puta mijenjala ime i državni
ustroj. Dugogodišnji vladar Zaira bio je
Mobutu. Onda je vlast preuzeo Kabila,
kojega su ubili. Sada je na vlasti njegov
sin. Kongo se prostire na više od dva
milijuna četvornih kilometara a graniči
s devet država. Kongo ima preko 62
milijuna stanovnika, glavni grad je
Kinshasa, službeni jezik je francuski, a
nacionalni jezici su lingala, kikongo,
svahili i tshiluba. Kongo je bio
belgijska kolonija od 1908. do
1960. godine kada je dobio neovisnost.
Međutim, tijekom sljedećih
pet godina vladala je politička nestabilnost,
dok vlast nije preuzeo
Mobutu i zaveo centralizam. U
posljednjih 12 godina Kongo je
poprište krvavih ratnih sukoba,
grobište brojnih nevinih žrtava.
Zemlju bogatu rudama kobalta i
bakra, zlatom i dijamantima,
ebano-vinom te naftom i kavom
svi pljačkaju, to jest ta prirodna
bogatstva su uzrok sukoba i ratova,
koje nitko ne želi zaustaviti niti
čuti glas vapijućih za pravdom i mirom.
Ublažiti bijedu
Većina stanovništva su kršćani,
oko 80%; nešto više katolika (oko 45%)
nego protestanata. Ljudi žive u tako
teškim uvjetima koji su nezamislivi
ostatku svijeta. Kruh - osnovna životna
namirnica većini ljudi u svijetu, tamo je
skoro nepoznanica. Oni jedu manijok -
gomoljastu biljku vrlo niske hranjive
vrijednosti, a kad ima graha onda je to
opće slavlje. Kongoanci su dobar narod,
koji sve dijele i koji su jako zahvalni.
Posebno se u ovim teškim vremenima
vidi njihovo zajedništvo jer su uvijek
spremni pomoći najbližima.
Hrvatsko svjetlo u Kongu
Među misionarkama koje nastoje
ublažiti patnju kongoanskog naroda
najbrojnije su sestre Školske franjevke
provincije Krista Kralja.
Njihove sestre tamo djeluju već 34
godine. Danas je u Kongu osam sestara
iz Hrvatske, 13 Kongoanki i šest pri pravnica za redovnički život. Djeluju u
četiri zajednice, u školstvu, u katehizaciji
djece, mladih i odraslih, u nadbiskupijskom
Caritasu, djeluju u dvije
bolnice koje su same osnovale i mnogo
se zauzimaju za opismenjavanje. Po
dolasku sestre su se bavile katehizacijom
i pastoralom, a zadnjih desetak godina
rade s djevojkama koje se pripremaju
da postanu sestre.
Mnogo je siročadi, izbjeglica, te
gladnih i neobrazovanih. Strašno je puno
neishranjene djece i ljudi bez ikakva
školovanja. Država nema sredstava za
uzdržavanje škola, te sve pada na
roditelje. A njima su glavni izvori prihoda
poljoprivreda i stočarstvo. U nekim
školama uopće nema klupa, a većina
učenika nikad nije ni vidjela knjigu. Sve
pišu i uče iz bilježnica. O školama se
brine Crkva, a učitelje bi trebala financirati
država. Međutim, država ne plaća
redovito, pa onda ponešto plaćaju
roditelji, a za siročad obrazovanje plaća
Crkva. Jedna od sestara iz Hrvatske, s.
Mislava Prkić je u Bukavu ravnateljica
srednje škole koja broji 800 učenika, od
kojih je 85 siročad. Sestre nastoje
priskrbiti sredstva za izgradnju škola i
boljih uvjeta školovanja. U izgradnji
škola u Kongu, u nadbiskupiji Bukavu
u protekloj korizmi pomagali su i vjernici
iz Zadarske nadbiskupije. Akcija je
održana po svim župama Zadarske nadbiskupije
i to pod nazivom "Vaš dar
srca za srce Afrike - pomozimo izgradnju
i opremanje škola u Kongu".
Još jedan veliki problem je nedostatak
javnog zdravstvenog sustava, a
oboljelih je mnogo - ponajviše od malarije
i AIDS-a. Ono što je možda jedan od
težih dijelova njihove misije, a čime se
sestre posebno ponose, jest pomoć
ženama, pa čak i djevojčicama, zlostavljanih
u ratu koje obitelj nakon zlostavljanja
odbaci. Sestre su posebno izgradile
kuće u kojima žene uče čitati,
pisati, šivati, snalaziti se u domaćinstvu
i općenito u životu. Žene su tamo manje
obrazovane jer obitelji, zbog siromaštva,
u školu uvijek prvo šalju mušku
djecu.
Najviše znači sama
prisutnost
O svom radu sestre kažu: Nama
nije cilj izravno obraćati ljude. Možda je
Bog preko naših riječi ili djela, tj. našeg
prisustva, nekoga i obratio. Nama
je jedina želja da učinimo malo
manje nesretnih oko nas. Više nam
je stalo do toga, nego da koga
obratimo. Ako netko u našem životu
i radu prepozna djelovanje
Stvoritelja i Spasitelja, u tom smo
slučaju uspjele i nekoga obratiti. A
to samo Bog može znati što smo
postigle.
Unatoč mnogih ratnih opasnosti
i poteškoća sestre su ostale u
Kongu, a to narod jako dobro prepoznaje
i cijeni.
- Upravo su nas sve te nedaće
učvrstile u vjeri i zvanju. Pravi je
pastir uz svoj narod uvijek, osobito
onda kada pati. Kad nema poteškoća,
onda nas ništa ni ne veže za ljude. Ali, u
patnji, žalosti i tuzi, dijeliš, ne ono što
imaš, nego ono što jesi. Mislim da nas
to veže. Osjetila sam to. Kad npr. dođem
u neko selo poslije sedam sati
pješačenja, i jedna mi starica poljubi
ruku i zahvali što sam je došla vidjeti
gdje i kako živi, dakle ne zato što sam
joj nešto donijela, to ostaje neizbrisivo.
Onaj tko je jedan put osjetio koliko su ti
ljudi potrebni pomoći, taj više ne može
ostati spokojan. Ipak se u Europi mnogo,
mnogo bolje živi, posebno sada. Tu
je previše komfora, koji sa sobom
povlači ravnodušnost i svojevrsnu rastresenost
- kaže s. Mirabilis Višić.
Sestre nastoje preko svoje zajednice
u Hrvatskoj probuditi svijest o
potrebi pomaganja siromašnih, pa tako
na razne načine prikupljaju sredstva.
Sve više se organiziraju kumstva, to
jest da pojedinci, obitelji ili zajednice
prihvate obvezu školovanja siromašne
djece i mladih.
|
|
|
