Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 171
Riječ urednika
Meditacija
Aktualno
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Misije
Kršćanski stav
Kutak za katehete
Paulinum
Ekumenizam
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Tu oko nas
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak

Mladi - Uredio: Vladimir Lišić

Visoko ili duboko?!

U godini iza nas ostalo je puno lijepih trenutaka, puno uspomena koje ćemo u sebi nositi do kraja života. No, sada smo zakoračili u novu godinu koja sa sobom nosi puno obećanja i mnoštvo neizvjesnosti. Ono o čemu bih skupa s vama htio razmišljati na početku ove godine jest kojim putem ići da bismo na kraju ove godine mogli reći: bliži sam Bogu!

Želio bih s vama razmišljati o putu svetosti koji je spor i težak ali itekako plodonosan! Radi se o putu poniznosti i samospoznaja. Sv. Benedikt kaže da je poniznost preduvjet za pravu spoznaju Boga. A što je poniznost? Ovaj pojam svakako ne treba shvatiti doslovno, jer to nije krjepost koju možemo "osvojiti" i tako sebe učiniti malenima i približiti se Bogu. Ne, poniznost je prije svega stav srca. A tu nastupa drugi dio našeg puta - samospoznaja. Bog je naš stvoritelj, njegovom smo voljom nastali, stoga je najbolji način za upoznavanjem Boga upoznavanje samoga sebe. Kao što sam već rekao, to nije ni lagan ni brz put, no do Boga nećemo doći prečicama i kraticama, jer to onda nije Bog, već neka blijeda projekcija Njega. Za upoznavanje i spoznavanje sebe potrebno je uroniti u dubine svojega bića, uvidjeti sve svoje mane i vrline i tek tada polako započeti svoj dugi put uspinjanja prema Bogu.

Zašto je potrebno unići u srž svoga bića? Zato što se često i lako zanesemo nekakvim idealima "pravog kršćanina" i odletimo tako visoko da, korak po korak, postanemo poput farizeja kojima je bilo bitno opsluživati zakon, ne mareći pretjerano za Boga. Više nam sv. misa nije važna radi susreta sa živim Bogom, nego zato što je to nešto što treba obaviti, takav je "Zakon". Nije više bitan Bog, bitni smo mi, bitno je da smo mi zadovoljni sobom i malo po malo, sami sebi postajemo važniji od Boga. Koliko još takvih primjera možemo naći u našem životu? Žalosno, zar ne? Upravo zato se sad moramo zaustaviti, osvrnuti i upitati, kojim putem želim ići? Jesmo li bitni mi ili Onaj koji nas je stvorio i dao nam sve što imamo?

Put prema Bogu ide preko razračunavanja s vlastitim mislima i strastima, jer tek kad uistinu upoznamo sebe, tek kada se spustimo u dubine svojega bića toliko da uvidimo koliko smo mali i beznačajni, moći ćemo polako ali sigurno krenuti putem svetosti koji vodi samo jednom cilju. Dragi čitatelju, želim ti da se na početku ove godine koja puno obećava, uputiš jedinim smislenim putem, putem svetosti, putem koji vodi k Bogu!
Vladimir

Božić s djecom "Kolevke"

Volonteri srca

Božićni dani su svakako dani ispunjeni ljubavlju, radošću, veseljem - naš Bog se rodio! Ljudi koji žive i rade izvan svoje zemlje hitaju natrag svojim obiteljima, gužve su na cestama. Trgovine su prepune, redovi na blagajnama predugački, reklame krišom napadaju sa svih strana - naš Bog se rodio! Na našem podneblju ljudi su izmoreni brigama, svi govore o teškim sadašnjim i još težim predstojećim vremenima, ali ipak se troši i više nego što se može samo da bi za napokon okupljenu obitelj sve bilo savršeno. Jednostavno imam želju stati negdje tako visoko da me cijeli svijet vidi pa da viknem: "Stanite ljudi! Božić je - NAŠ BOG SE RODIO!'' Imam osjećaj da se pravi smisao Božića sve više gubi u toj pomahnitaloj kupnji, žurbi i nerviranju. Ipak, pored svega toga, desetak mladih je bilo otvoreno poticaju Duha Svetoga da ovaj Božić provedu malo drukčije i posvete makar malo svoje pažnje i ljubavi onima koji su za njih uskraćeni, a doista su im potrebne - napuštenoj djeci "Kolevke". Devet mališana imalo je priliku proslaviti Božić drukčije od ostale djece u "Kolevci". Velika je bila njihova a i naša sreća kad smo otišli po njih. Svi skupa otišli smo u vrtić "Marija Petković - Sunčica" gdje smo se igrali s njima. Sve im je bilo interesantno i novo. Trčkarali su svud i sve istraživali. Kasnije su nam se pridružili naš župnik vlč. Andrija Anišić i časne sestre, upoznali se s malenima i također se igrali s njima. Planirali smo ih odvesti u crkvu na poslijepodnevnu božićnu svetu misu, ali ih je bilo malo teže smiriti i pojasniti im nakon te silne igre, da moraju biti mirni i tihi. Župnik je umjesto propovijedi razgovarao s djecom i pustio da pogledaju Betlehem. Podijelili smo im darove kojima su se jako obradovali! Put do njihovog zajedničkog doma bio je također zanimljiv. Oproštaj je stigao prebrzo uz njihovo pitanje: "Kad ćete nam opet doći?"

Mali Isus je u svakom tom malom djetetu, to ne smijemo zaboraviti! Potrebna im je naša ljubav, koju ne dobivaju od roditelja. Naša je odgovornost pružiti im te lijepe trenutke kako bismo im djetinjstvo učinili makar i trenutačno normalnim i običnim. Niko od nas "Volontera srca", kako nas je župnik nazvao, još ne zna kako je to imati svoje dijete ali ih ipak volimo kao da su naša! Nemojmo zaboraviti na pravu bit Božića, nemojmo toliko misliti na materijalno i prolazno već djelujmo ljubavlju Kristovom, jedinom pravom ljubavlju i nakon Božića!
Nikolina Skočovski Bačić

Isus koji odrasta

Prošlo je vrijeme Božića, Isusova rođenja, pa zatim prikaza u hramu, te njegova krštenja. Sad u Isusov život dolazi jedno novo razdoblje - odrastanja! I mnoge stvari se mijenjaju. Nalazi skupinu od dvanaest prijatelja, potom puno više vremena provodi izvan kuće umjesto da nastavlja zanat svojega oca, kako je u to vrijeme bio i običaj. I rodbina se počinje uznemirivati. Čak dolazi do njega pitati ga što to radi: I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedilo mnoštvo. I rekne mu: "Evo vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!" On im odgovori: "Tko je majka moja i braća moja?" I okruži pogledom po onima koji su sjedili oko njega u krugu i kaže: "Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka!" (Marko 3,31-35) Pogledajmo ovaj odlomak još jednom: majka i braća ne idu osobno po njega, već nekoga šalju po njega. Možemo uvidjeti da oni nisu prezadovoljni njegovom odlukom, iako je Isus jasno znao zašto je poslan i u molitvi - razgovoru s Ocem - govori mu se što mu je činiti.

Dragi mladi, jeste li se ponekad našli u sličnoj situaciji? Kažu da je odrastanje jedno od najljepših razdoblja našega života, međutim, vrlo često popraćeno i suzama. Vidimo kako se i Isus polako odvajao od svoje obitelji, ali oni su uvijek bili tu kad god je to trebalo. Pogledajmo samo jedan prizor koji me je osobno jako potresao i dotaknuo: Isus se rodio od Djevice Marije i bio u njezinu krilu, da bi u te iste ruke bilo položeno i njegovo mrtvo tijelo. Od početka do kraja. Pogledajmo ostalu rodbinu, gdje je? Tko stoji pod križem? Marija i Ivan, koji mu ni nije rodbina nego najbliži prijatelj.

I na kraju, ostaje samo jedno pitanje: komu vjerujemo? Osluškujemo li Božji poziv i vršimo li njegovu volju ili pak idemo za razmišljanjima ljudi? Često se nalazimo na tom testu pa se pitam koliko smo puta na njemu pali? Nije problem raditi ono što nam je najlakše, a teško je nositi posljedice istoga.
Petar Gaković

Otuđenost

Otuđenost, udaljenost jednih od drugih je danas normalna pojava. Ali, koji je razlog izbjegavanja drugoga, zašto nas neki ljudi toliko iritiraju? Rijetko da prođe i jedan dan a da nas netko nije iživcirao. Svi mi idemo jedni drugima na živce. Naravno, postoje iznimke, kao na primjer neki jako dobar prijatelj ili možda brat, ali najčešće je to netko baš i ne toliko blizak, jer zapovijed ljubi daljnjega svog nije uopće teško ispuniti, ali zapovijed ljubi bližnjega svog zahtijeva veći napor. Koliko samo puta zaplačemo nad teškom sudbinom neke glumice najnovije sapunice, a ne sjetimo se nazvati prijatelja koji je pao na važnom ispitu. Jer bi taj susret tražio od nas razgovor i suosjećanje. No, mi jednostavno nemamo vremena za druge, ne želimo se petljati u tuđe živote, a još manje da drugi zaviruje u naš.

Baš ta potreba za izdvajanjem iz društva i iz zajednice, razara zajednicu. Sjetimo se Adama i Eve. Živjeli su u zajedništvu s Bogom, dok se nije dogodio jaz između čovjeka i Boga. Čovjek je izabrao zlo, Bog i sve oko njega počelo ga je živcirati, a to je dovelo i do prvog ubojstva. Abel je Kainu vjerojatno jako išao na živce, nije ga mogao ni očima gledati. Jedino rješenje za njega bilo je ubojstvo. No, što god mi učinili, od Boga to ne možemo sakriti. Ma koliko to željeli, ne možemo se otuđiti od Boga. On će već naći nekakav način da nas opomene. U povijesti su uvijek postojali pojedinci koji su se izdvajali iz zajednice. Tako je i prva crkvena zajednica bila ugrožena od samoga početka. U Pavlovo vrijeme bilo je u Korintu svađa i nerazumijevanja. Ljudi su se izdvajali, svatko se pozivao na ime drugoga: "Ja sam Pavlov, ja sam Apolonov, ja sam Kefin, a ja Kristov" (1 Kor 1,12). Pavao se nije opredijelio niti za jednu određenu skupinu. On sve njih opominje na jedinstvo u Kristu Gospodinu jer, kako je sam rekao, Krist nije razdijeljen, on je jedan, stoga i mi trebamo biti iste misli, savršeno istog osjećanja i istog mišljenja (usp. 1 Kor 1,10).

Jedino što trebamo je dopustiti Isusu da nas oslobodi ovog neprirodnog načina života, jer kad se on pojavi u našem životu, sve će se promijeniti. Čovječe, posvijesti si da je Isus za tebe umro na križu, da bi te izbavio iz ove bijede otuđenosti od drugih. On umire da bi te mogao izvući iz tog blata i pomiriti te s Bogom.
Anita Pelhe

Mladi - naša tema

K r i z a

Ovih dana razmišljamo o ekonomskoj krizi koja je zahvatila cijeli svijet. Tko je točno odgovoran za ratne i ekonomske probleme u svijetu, možemo samo nagađati i to vrlo neprecizno. No, kada bi sa sigurnošću mogli uprijeti prstom u krivca, da li bismo bili zadovoljni? S neke ljudske strane gledano, možda bismo i bili u tom trenutku, ali gledano iz Božje perspektive ne bismo bili sretni. Svaka je kriza teška i posljedica je grijeha. A što grijeh čini u nama? Prlja nas, a to znači da smanjuje prostor u našoj duši koja sva treba biti predana Bogu, to znači da grijeh otežava čovjeku prepoznati da mu je Bog uistinu neophodan. Grijesi koji se nakupljaju ulaze u sve pore obiteljskog, društvenog i poslovnoga života. Grijeh krajnje zatupljuje čovjeka te vremenom od nas stvara trome osobe nesposobne za prihvaćanje križa. Čovjek voli dobiti stvari na brzinu čineći grijeh, jer takve su "brze" stvari najčešće dostupne. Ali, Bog želi naš trud i znoj. Potrebno se upitati zašto Bog želi od nas da nosimo svoje križeve? Pritom ne smijemo osuđivati Boga i govoriti da smo nejednaki, jer i onaj najbogatiji ima svoj križ. Bog nas kroz patnje priprema za vječni život. Kroz patnje, molitvu, rad i iščekivanje stvaramo smisao.

Kada malo i nezrelo dijete od roditelja dobije igračku čim ju poželi, ono se kratko vrijeme igra s njom pa ju baci. I na taj način roditelji uništavaju djecu. Kada na primjer istu igračku dijete dobije nakon određenoga vremena provedenog u zalaganju u školi ili u kući, ta je igračka osim uloge izvrsnog pedagoškog sredstva motivacije dobila smisao te će djetetu igranje s njom biti puno zanimljivije jer je i veći njezin značaj. Bog nas motivira kartom za raj i njegov put je jasan, ali mi koji smo u Crkvi prvi, trebamo ići tim putem kako bismo i drugima bili putokaz. Nažalost, unatoč tomu što svi znaju teške posljedice grijeha, mnogi bivaju zavedeni time da nešto mogu dobiti na brzinu jer je to i najlakše. Ljudi čine grijeh iako znaju da su plodovi Ljubavi puno ljepši, ali je potrebno prijeći određen put i pomučiti se za njih. Koliko je grijeh lijepo upakiran? Ako prije odluke ili čina kojega ćemo donijeti ne pitamo Boga za savjet, onda to, osim što ukazuje na to da nismo izgradili odnos s Bogom, znači da možda idemo na mjesta koja otvaraju prilike za grešne prigode. Grijeh je često upakiran primamljivo i bezopasno. Uzmimo za primjer jogu i bioenergiju. Lijepe su jer čovjeku obećavaju iscjeljenje, a kao gratis dobivate nekakav duševni mir. Zbog nedostatka Boga, ljudi na kraju padaju u teška psihička stanja, a jedno od najtežih stanja je i depresija koja je posljedica nedostatka smisla. Kakav je to mir bez ikakvoga napora da bi se on i ostvario? Isto onako kako malomu djetetu roditelji na njegov mig daju igračke, tako nam sotona nudi lijepe, primamljive, odmah dostupne stvari kako bi uništio smisao i značaj Božje prisutnosti. Osim što grijeh razara mene koji ga činim, on je i interaktivan. To znači da grijeh, osim što ograničava djelovanje Božje ljubavi u meni, koči darivanje i primanje Ljubavi među mojim bližnjima. To je očito u svim nesuglasicama, svađama, konfliktima i bolima u kojima ne dopuštamo Bogu da se u nama nastani. A Bog je jedini koji snagom svoje ljubavi liječi i zacjeljuje sve rane. Što učiniti? Početi ispravljati, najprije samoga sebe a onda, uz traženje Božje pomoći, ukazati drugomu na ono što nije dobro. Potrebno je širiti pozitivnost i svijet će izgledati ljepše. Smijeh je potreban. Osim što pokreće sve mišiće na licu, smijeh je dobar borac protiv stresa i ukočenosti, on u nama i drugima izaziva dobre emocije, a što je najbolje, jako je zarazan.

Kada bismo, dakle, imali priliku uprijeti prstom u odgovorne za razne krize, našli bismo se u sobi ogledala jer ne upiremo prst u čovjeka budući da je svaki čovjek jednako vrijedan i Bog nas sve jednako voli, već u grijeh koji je često i naš osobni grijeh. Teško je mijenjati cijeli svijet. Najlakše je i najpotrebnije promijeniti sebe. Potrudimo se u novoj godini popraviti ono što se s naše strane može popraviti i širiti ljubav, a ono što je čovjeku nemoguće ispraviti, ondje gdje je čovjek ograničen, tamo će nam Bog pomoći. Zaključak: Bog je ljubav i tko ostaje u Ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.
Filip Čeliković