Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 171
Riječ urednika
Meditacija
Aktualno
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Misije
Kršćanski stav
Kutak za katehete
Paulinum
Ekumenizam
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Tu oko nas
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak

Vjernici pitaju - Piše: dr. Andrija Kopilović

Pavao apostol jedinstva

Godina je apostola Pavla. Ovaj mjesec je Molitvena osmina za jedinstvo kršćana. Ima li posebno značenje ta Osmina u ovoj godini?
N. Š., Novi Sad
Istini za volju, ovo pitanje uvijek ima smisla jer se svake godine događa molitva za jedinstvo kršćana koja je trajno poslanje Crkve. Također znamo da je apostol Pavao na poseban način apostol jedinstva u smislu njegova nauka o Crkvi u kojem je Crkva mistično Tijelo Kristovo a mi smo udovi jedni drugoga, te se stoga dobro podsjetiti toga nauka i moliti žarče u ovoj godini. U ovom odgovoru dobro su mi poslužile misli Jurgena Moltmana, pobornika Molitvene osmine. "Obraćenje srca i svetost života, zajed no s privatnim i javnim molitvama za jedinstvo kršćana, valja sma trati dušom svega ekumenskog po kreta. To se s pravom može zvati duhovnim ekumenizmom." Tim riječima Drugoga vatikanskog sabora - koje kasnije doslovce preuzima "Ekumenski direkto rij" (I. dio, 21) - javno je potvrđen i službeno preporučen duhovni stil ekumenskog rada (tzv. duhovni ekumenizam). Izrijekom je u taj kontekst unesena zamisao moljenja za jedinstvo. Kako moliti za postignuće jedinstva? Kako to moljenje drugima motivirati i obrazložiti? Zbližavanje i ponovno sjedinjenje kršćana može se pojmiti različito: na razini velikih zajednica ili u bazi, među pojedinim vjernicima i manjim sku pinama, preko službenih ustanova i predstavnika ili nastojanjem i pothvatima pojedinaca, i slično. Duhovni ekumenizam vidi da je jedinstvo po glavito moguće, dapače isključivo moguće, putem unutarnjeg mijenjanja osobnih stavova, tj. "obra ćenjem srca" i življenom "svetošću". Ako se dvo jica ili više njih, makar pripadali izvanjski razli čitim crkvenim zajednica ma, iskreno trude da žive "kao Isus Krist", ako svoje gledanje stalno mije - njaju da više odgovara njegovu, ako ulažu napora da idu njegovim putem, oni su već zajedno u kršćanski bitnom nastojanju: biti u onome gdje je Krist. Prema tome, tim poimanjem ekumenskog rada samo se potvrđuje osnovni ton kršćanskog življenja. Izrazita mu je značajka ta da se svjesno usmjeruje u pravcu zbližavanja odvojenih kršćana i Crkava. Ta iznutrašnja svijest težnji za istim u Kristovu Duhu "duša" je ekumenskog pokreta ili njegovo srce, "srce ljubavi i molitve" (Y. Con gar).

Začetnik i neumorni pregalac takve zamisli eku menskog djela bio je francuski svećenik Abbe Paul Couturier (1881-1953), koji je svoju da rovitost i neumornu energiju posvetio povezivanju duhova raznih kršćanskih zajednica, s katoličke i s nekatoličke strane na Zapadu. Po priznanju mno - gih, on je uspio Molitvenu osminu (18. do 25. si ječnja), kojoj je s katoličke strane prijetilo da ostane tek molitva katolika za "povratak" onih drugih, preobraziti u Tjedan općeg moljenja za jedinstvo kršćana. Stavio je u prvi plan potrebu obraćenja srca, tj. napor svakoga vjernika da teži za svetošću putem vjernosti u poznavanju Krista kojega (već) ima u svojoj Crkvi. Pisao je: "Zada tak je svih kršćana da poduzmu bratsko i sveto natjecanje u poniznoj i skrušenoj molitvi, u pro dubljivanju unutrašnjeg života" (rasprava 1941). Budući da nije gradio na iluzijama, već je htio biti realist, tvrdio je da se obraćenje i temeljni napor mora ogledati u osjećaju kajanja za ono što jest, tj. za sablazan rastavljenosti kršćana, i odmah za tim u zazivanju čuda ponovnog ujedinjenja, čuda - jer to što želimo samo Bog može proizvesti obraćajući nas sve k sebi.

U čemu je dakle bit molitve za jedinstvo? U tome da svatko u osobnoj vjernosti Bogu ide do dna te odatle, iz jezgre svog bića, zazove od njega dar jedinstva, "koje bude Bog htio i sredstvima ko jima ga bude on htio". U tom zaokretu, što se događa kad od sagledavanja bezizlaznosti i sabla zni razjedinjenosti vjernik prijeđe k vjerovanju i očekivanju novog jedinstva (ma koliko to ljudski izgledalo nemoguće), tu je prvi korak ponovnog jedinstva, jer "Bog je gospodar i nemogućega", a moleći mi vjerujemo da njemu "ništa nije ne moguće", pa ni jedinstvo Crkava. "Ekumenizam počinje patnjom koja se bratski snosi zajedno podno križa. Tu se sama od sebe razotkriva povoljna strana ekumenizma kao i brat skoga skupnog nošenja vlastitih tereta. Sve što imamo, duhovno i materijalno, ne posjedujemo vi še kao svoje, nego zajednički, a to znači jedni za druge. Što se više približavamo križu, to se većma međusobno zbližujemo... Tu se kršćani priznaju braćom u siromaštvu i krivnji ... Pod križem smo svi praznih ruku; pod križem nema prebrojavanja tko je katolik, tko protestant, tko pravoslavac; pod križem bezbožni se opravdavaju, neprijatelji pomiruju, siromasi obogaćuju a straš ljivci ispunjaju nadom."

Kako vidite, ova Osmina ima trajni smisao. Ona je postala čak postulat našega hoda u vjeri. Prilika je to za duhovnu obnovu. U godini apostola Pavla - u našoj biskupiji - hodat ćemo upravo Pavlovskim putem u molitvi, razmatrajući one tekstove koje je on u svojim poslanicama ostavio kao baštinu vjere, a temeljna poruka mu je: Krist nije podijeljen.