Reportaža - Piše: Katarina Čeliković

Naše "bile časne"


"Bile časne" mnogi Subotičani s radošću pozdravljaju, istina u sve rjeđim susretima u gradu, ali još uvijek u crkvi Sv. Jurja gdje se u istoimenoj župi nalazi njihov samostan. Promotrit ćemo ovoga puta život naših sestara iznutra i upoznati ih u onom drugom načinu života, manje poznatom. Možda će to biti razlog nekom od čitatelja za molitvu za duhovna zvanja, možda će se netko uputiti posjetiti ih, ali sigurno nikoga život dragih bijelih redovnica neće ostaviti ravnodušnim.

Mala zajednica

U samostanskoj kući, pokraj župnoga doma, živi šest sestara: s. Milena Filipović (predstojnica, razgovor s njom na str. 24-25), s. Nada Gabrić, s. Borislava Malagurski, s. Sofija Aladžić, s. Brigita Stantić i s. Tereza Mačković. Zajednica se izdržava od skromnih prihoda: mirovine sestara, od župe (plaća za rad), male plaće iz škole, od starice koja plaća svoje uzdržavanje. Sestre djeluju u katehetskoj, orguljaškoj i sakristanskoj službi te njeguju jednu staricu.

Većina sestara je starija i bolesna, ali u njihovom raspoloženju vidi se neko životno pozitivno iskustvo u kojem crpe snagu za ono što ih čeka u starosti i bolesti. U razgovoru s njima stječe se dojam mirne i radosne starosti, vedrog pogleda. Uspomene im naviru kao lijepe slike dok se prisjećaju svojih životnih odluka i onoga što su proživjele. Njihova svjedočenja potvrđuju koliko je važno Bogu kazati DA na Njegov poziv.

Rad i molitva

Sestre ustaju oko pol šest ujutro, u šest imaju molitvu a u 7 svetu misu. Nakon doručka počinje radno vrijeme do 12 sati kada je ručak. Zbog starosti iskoriste vrijeme za popodnevni odmor, potom ponešto rade i u 18 sati imaju večernju molitvu, pol sata razmatranja. Nakon večere po volji pogledaju neku televizijsku emisiju ili razgovaraju.
Duhovnost ove Kongregacije kao i cijelog dominikanskog reda najbolje je izrazio sv. Toma Akvinski: Contemplari et contemplata aliis tradere (razmatrati i drugima davati plodove svog razmatranja).

Najstarija u kući

Sestra Nada Gabrić je najstarija u kući, rođena 1932. godine u Tavankutu. Odrasla je na salašu na Pavlovcu u obitelji s desetero djece. Nakon II. svjetskog rata zemlja im je oduzeta, zbog čega su se selili. No, otac je ponovno kupio salaš na Pavlovcu. Kako je ova časna starica došla do svog redovničkog zvanja? Kao djevojčica zimi je živjela kod djeda i bake u gradu gdje je kao šesnaestgodišnjakinja pohađala tečaj šivanja. Tu je upoznala djevojku koja se spremala u samostan. "I ja sam htjela Bogu služiti jer se to jedino isplati" - uvjereno se i sada prisjeća. U dobi od dvadeset godina ušla je u samostan na Korčuli gdje je šest godina radila u kuhinji, a potom je 39 godina boravila u Kanadi gdje je dobila mirovinu. Tamo je naučila francuski. U Suboticu se vratila 2000. i sada svoje dane zadovoljno provodi u ovom samostanu. Na pitanje zašto je sve manje zvanja, jednostavno odgovara: Mladi nisu sposobni za žrtvu, sve im je teško, a podloga svemu je u obitelji.
Iz povijesti Reda

Španjolac, sv. Dominik Guzman utemeljio je davne 1206. godine najprije sestarsku zajednicu u Prouilleu, u južnoj Francuskoj. Dominkanski red se naglo širio po čitavoj Europi. Na temelju povijesnih izvora zna se da su dominikanci u hrvatskim krajevima bili već u prvoj polovici 13. stoljeća.

Poznati dominikanac, veliki propovjednik, misionar, rodoljub i vizionar o. Anđeo Marija Miškov, ujedinio je 1905. godine samostane iz Splita i Šibenika u Kongregaciju sv. Anđela čuvara sa sjedištem u Korčuli, čija je glavna zadaća odgoj ženske mladeži u hrvatskom duhu i karitativna djelatnosti.

Uloga nove Kongregacije najbolje je izražena u geslu - Bogu, REDU i NARODU i narodu. Kongregacija sv. Anđela Čuvara Danas Kongregacija sv. Anđela čuvara broji oko 130 sestara koje žive i djeluju u oko 15 kuća i samostana u domovini i inozemstvu. Rade još u domovima zdravlja, domovima za nemoćne i starije, na župama gdje vode domaćinstva braći dominikancima i svećenicima. Aktivne su i u župskom pastoralu kao sakristanke, katehistice i voditeljice crkvenih zborova.

"Zlatne" časne

Dvije su sestre dominikanke proslavile 50. obljetnicu redovničkog života prije tri godine (2005.): s. Borislava Malagurski i s. Sofija Aladžić, obje rodom iz Subotice. Obje su sestre dugi niz godina bile u službi župne zajednice kao sakristanke, s. Borislava je to i dalje.


S. Borislava (Vita) Malagurski rođena je 1933. na Bikovu. U zajednicu sestara dominikanki na Korčuli stupila je 1954., redovničko odijelo primila 1955., a prve zavjete položila 1956. Živjela je i radila u Korčuli, Splitu, Tavankutu, a sada u Subotici. U vrijeme našeg posjeta s. Borislava je raspremala crkvu od božićnog dekora i kazala: Mene već svi znaju. Ipak smo ju našli u sakristiji gdje je najčešće u svom poslu.


S. Sofija (Marija) Aladžić rođena je 1937. u župi Sv. Jurja u Subotici. O svom zvanju ona svjedoči ovako: Dolazila sam na satove matematike kod s. Emanuele. Jednom mi ona kaže - Ti bi mogla biti časna. A ja odgovorim - Može još biti svašta! A ona meni - To sam se i nadala jer ja cijelo vrijeme molim za tebe. U samostan je ušla sa sedamnaest godina jer je otac želio da prvo završi "šnajderski" zanat. Živjela je i djelovala u Korčuli, Tavankutu, a sada je u Subotici. Budući da je dugo šila i obavljala sakristansku službu, u šali kaže da je sada promijenila profesiju - sada kuha. Za pomanjkanje duhovnih zvanja uzrok nalazi u kućnom odgoju, malo je - kaže - molitve i duha požrtvovnosti, a onaj tko redovito ide crkvu ipak vidi i nešto drugo.
Najslavnija hrvatska dominikanka je bl. Ozana Kotorska (1493.- 1565.), dragovoljno zatvorena (reclusa) uz crkvu kotorskih dominikanaca, koja sugrađane potiče na život molitve i odricanja.

Uživala je gledati časne

U brojnoj obitelji s desetero djece rođena je 1938. na salašu u Tavankutu s. Brigita Stantić. I brat Bela je svećenik koji je u mladosti dolazio učiti matematiku kod s. Emanuele. Čini se da je i ovdje ova sestra matematičarka imala važnu ulogu. S. Brigita se prisjeća: Ona meni kaže - Ti bi se mogla žrtvovati za brata (koji je tada već otišao u Šakovo). Razumila sam što to znači. Iako nisam mogla ni zamisliti ostaviti kuću, jer sam bila jako strašljiva, ja sam se odlučila žrtvovati. Otac se čudio da idem kad ni kod rodbine nisam išla. Ali uživala sam gledati časne kako dostojanstveno hodaju u svojim bilim haljinama.

U samostan je ušla 1957., a zavjetovala se 1960., doživotne zavjete položila je 1965. Uvijek je bila u radu oko mladih, pomagala je učiteljicama u radu. U Suboticu je došla 1986. kad se brat razbolio i tu ostala. U Korčuli je bila 30 godina. Kad je došla u Korčulu odmah se priviknula na život tamo. Tada je u novicijatu bilo 40 mladih djevojaka i bilo je jako veselo. Dugo je šivala ornamente na liturgijska odijela. Voli vrt, što je i danas njena velika ljubav. Nekada je u samostan primljeno devet starica o kojima je brinula, a danas je njena briga jedna draga starica. Iako i sama oboljela od teške bolesti multiskleroze, njena životna radost nije izbrisana i pravo je zadovoljstvo vidjeti ju kako pokazuje cvijeće, oltar u kapelici izrađen od maslinova drveta sa Korčule...

Sestre u Subotici (od 1947.) i u Tavankutu (od 1958. do 1998.) Prva sestra iz Subotice bila je Veronika Vidaković koja je 1926. pošla u Korčulu te nakon postulature ulazi u novicijat pod imenom s. Mala Tereza. Uz njene molitve u Suboticu su sestre dominikanke došle na molbu biskupa Lajče Budanovića. On sam ih je uveo u službu mjesne Crkve te je s propovjedaonice rekao: "Eto, došle su BILE SESTRE da rade za vas, da vam budu majke i sestre, a vi njima budite pri ruci dajući im rada i svoje povjerenje." U Tavankut su sestre došle na molbu župnika preč. Ivana Lebovića kako bi preuzele brigu za vođenje crkvenoga pjevanja i oko uređenja crkve.

Ti ćeš tamo služit?

Zanimljiva je priča s. Tereze Mačković, rođene 1941. na Čikeriji, u obitelji s petero djece. Rano je ostala bez majke i otac ih nije mogao školovati. Bilo je veliko siromaštvo. U sebi je osjetila zvanje u osamnaestoj godini, kada su tamo bili misionari. U Tavankutu su bile časne i uvijek je išla za njima. Makar nije imala naročita sluha, na poziv s. Tereze uključila se u zbor i tu osjetila da bi rado išla u časne. Kad je to rekla ocu, on je bio protiv jer je mislio da će se njezine sestre udati, a što će onda biti s njim? I nastavlja nam priču s. Tereza: Kazala sam s. Terezi, a ona me pita za oca - Kad će doć? Iđemo na Čikeriju! Prvo ona s njim lipo, znate zašto smo došli... Pa, predviđam kaže on. A onda kaže da nema za opremu. Al kad je već smislila, dat ću vam. I s. Tereza kaže - Iđemo ujutro oma kupovat. Tata je pito: Ti ćeš tamo služit? Probat ću - kažem. Tad je tamo bio župnik Antun Gabrić i vidio je da sam redovno dolazila u crkvu. I tako je s. Tereza otišla u Korčulu, pa potom u Split, a onda kad se otac razbolio, vratila se u Tavankut i bila uz njega. I uspjela je "služiti" i u samostanu i svoga oca, kad je to trebalo. Iz Tavankuta je došla u kuću u Subotici gdje je ekonoma. Ona brine za nabavu namirnica i svega za kuću. Vedra pogleda i nasmijana lica, s. Tereza "lipo divani" o svom životu.

Molite za zvanja




I na kraju, svakoj bi se časnoj mogla pripisati jedna ista želja: molite za duhovna zvanja, molite u obitelji. Na nama je dati sve od sebe, a one će i ovdje pomoći - svojom svakodnevnom molitvom.