Riječ urednika - Piše: mr. Mirko Štefković

Organiziranost, znak odgovornosti

Ljubav prema bližnjemu, ukorijenjena u ljubavi prema Bogu, na prvome je mjestu i nadasve zadaća svakoga pojedinog vjernika, ali je također zadaća cijele crkvene zajednice, i to na svim razinama. /.../ To ima za posljedicu da ljubav treba također biti organizirana kako bi predstavljala uređen oblik služenja. /.../ Crkvene karitativne organizacije predstavljaju prirođenu joj zadaću u kojoj ona ne surađuje usputno, već djeluje kao subjekt s izravnom odgovornošću, čineći ono što odgovara njezinoj naravi. Crkva se nikada ne može osloboditi služenja ljubavi kao organiziranog djelovanja vjernika a, s druge strane, neće nikada doći do situacije u kojoj neće više biti potrebe za ljubavlju svakoga pojedinog kršćanina, jer čovjek, osim pravednosti, treba i uvijek će trebati ljubavi. (Benedikt XVI., Deus caritas est, br. 20. 29)

Prije par dana susreo sam se s ovim Papinim tekstovima, koji me nikako ne ostavljaju na miru. Sad su već lijepe nakane i želje za novu godinu polako izblijedjele. Prošao je Božićni ciklus liturgijskog vremena, pa je svakodnevica pomalo, kako već to spontano biva, sjenom zaborava prekrila puno toga, pa tako i mnoge dobre nakane. Međutim, ovi tekstovi su me nekako zatekli. Nisam još sve prepustio zaboravu. Shvatio sam da mi nedostaje nešto što bi mi pomoglo da sve te dobre nakane i želje puno dulje uspijem zadržati u prvom planu.

Uvjeren sam kako je spontanost jedan od najboljih začina svih naših djela, no ukoliko je ona jedini sastojak, često u svojim dobrim zamislima ostajemo nezasićeni, gladni. Ako naše djelovanje proistječe samo iz spontanosti, rijetko ćemo uspjeti učiniti sve ono što smo si zacrtali i na onaj način kako bi to bilo najbolje. Naime, kako je svaku vještinu kojom želimo ovladati potrebno učiti i vježbati da bismo je jednom konačno prisvojili, tako je vjerujem potrebno puno nastojanja i truda da sve ono što našem životu daje dublji smisao u svakodnevnoj strci jednostavno ne propustimo. No, ni taj trud ne bi smio ostati samo na razini spontanosti, jer bi nas početno oduševljenje vrlo rijetko uspjelo odvesti do željenog cilja. Što je onda zapravo potrebno da uspijemo u djelo provesti ono dobro kojim nas Providnost nadahne?

Mislim da se odgovor nalazi upravo u gore citiranim tekstovima: potrebno je da puno toga u našem životu dobije jasniji oblik, odnosno da bude organizirano. Ono što važi za življenje ljubavi prema bližnjemu a tiče se zajednice - Crkve, važi također i na razini svakog pojedinog vjernika. Nije svejedno hoću li barem u grubim crtama isplanirati dan koji me čeka ili ću mu pristupiti onako spontano pa kako ispadne. Drugim riječima, radi se o svjesnijem življenju odgovornosti prema sebi i bližnjima. Možda to zvuči pomalo vojnički, ali bez plana rijetki su slučajevi koji nas ipak mogu dovesti do potrebnog cilja. Vjerujem da je takav pristup svojem životu dobar preduvjet za svjesnije življenje ljubavi prema bližnjemu. Takvim pristupom učimo poštovati tuđe vrijeme i slobodu. Volio bih da nam svima ovaj novi broj Zvonika u tome bude barem malim poticajem.

Vaš urednik