Riječ urednika - Piše: mr. Mirko Štefković
Organiziranost,
znak odgovornosti
Ljubav prema bližnjemu, ukorijenjena
u ljubavi prema Bogu, na prvome je
mjestu i nadasve zadaća svakoga pojedinog vjernika, ali je
također zadaća cijele crkvene zajednice, i to na svim razinama.
/.../ To ima za posljedicu da ljubav treba također biti
organizirana kako bi predstavljala uređen oblik služenja. /.../
Crkvene karitativne organizacije predstavljaju prirođenu
joj zadaću u kojoj ona ne surađuje usputno, već djeluje kao
subjekt s izravnom odgovornošću, čineći ono što odgovara njezinoj
naravi. Crkva se nikada ne može osloboditi služenja ljubavi
kao organiziranog djelovanja vjernika a, s druge strane,
neće nikada doći do situacije u kojoj neće više biti potrebe za
ljubavlju svakoga pojedinog kršćanina, jer čovjek, osim pravednosti,
treba i uvijek će trebati ljubavi.
(Benedikt XVI., Deus caritas est, br. 20. 29)
Prije par dana susreo sam se s ovim Papinim tekstovima,
koji me nikako ne ostavljaju na miru. Sad su već lijepe
nakane i želje za novu godinu polako izblijedjele. Prošao je
Božićni ciklus liturgijskog vremena, pa je svakodnevica
pomalo, kako već to spontano biva, sjenom zaborava prekrila
puno toga, pa tako i mnoge dobre nakane. Međutim, ovi
tekstovi su me nekako zatekli. Nisam još sve prepustio zaboravu.
Shvatio sam da mi nedostaje nešto što bi mi pomoglo
da sve te dobre nakane i želje puno dulje uspijem zadržati u
prvom planu.
Uvjeren sam kako je spontanost jedan od najboljih začina
svih naših djela, no ukoliko je ona jedini sastojak, često u
svojim dobrim zamislima ostajemo nezasićeni, gladni. Ako
naše djelovanje proistječe samo iz spontanosti, rijetko ćemo
uspjeti učiniti sve ono što smo si zacrtali i na onaj način kako
bi to bilo najbolje. Naime, kako je svaku vještinu kojom želimo
ovladati potrebno učiti i vježbati da bismo je jednom
konačno prisvojili, tako je vjerujem potrebno puno nastojanja
i truda da sve ono što našem životu daje dublji smisao u
svakodnevnoj strci jednostavno ne propustimo. No, ni taj
trud ne bi smio ostati samo na razini spontanosti, jer bi nas
početno oduševljenje vrlo rijetko uspjelo odvesti do željenog
cilja. Što je onda zapravo potrebno da uspijemo u djelo provesti
ono dobro kojim nas Providnost nadahne?
Mislim da se odgovor nalazi upravo u gore citiranim
tekstovima: potrebno je da puno toga u našem životu dobije
jasniji oblik, odnosno da bude organizirano. Ono što važi za
življenje ljubavi prema bližnjemu a tiče se zajednice - Crkve,
važi također i na razini svakog pojedinog vjernika. Nije svejedno
hoću li barem u grubim crtama isplanirati dan koji me
čeka ili ću mu pristupiti onako spontano pa kako ispadne.
Drugim riječima, radi se o svjesnijem življenju odgovornosti
prema sebi i bližnjima. Možda to zvuči pomalo vojnički, ali
bez plana rijetki su slučajevi koji nas ipak mogu dovesti do
potrebnog cilja. Vjerujem da je takav pristup svojem životu
dobar preduvjet za svjesnije življenje ljubavi prema bližnjemu.
Takvim pristupom učimo poštovati tuđe vrijeme i slobodu.
Volio bih da nam svima ovaj novi broj Zvonika u tome
bude barem malim poticajem.
Vaš urednik
|
|
|
