Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 172
Riječ urednika
Meditacija
Aktualno
Naša tema
Intervju
Reportaža
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Misije
Kršćanski stav
Kateheza
Paulinum
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Tu oko nas
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak

Duhovnost - Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD

Kršćanska molitva (2)

Potreba molitve

Što je za živo biće zrak, a ribi voda, to je kršćaninu molitva. Kršćanski pisac iz IV. stoljeća, Evagrije piše da je ljudskom umu vlastito moliti, jer njegovoj naravi pripada baviti se onim što je najljepše, a to je Bog. Crkveni učitelji, mnogim usporedbama izlažu potrebu molitve. Ivan Krizostom piše da je molitva za kršćanina ono što su zidine za jedan grad, mač za vojnika, luka u oluji, štap za one koji šepaju. Ako u Raju svaka stvar raste zahvaljujući obilnim izvorima vode, u duhovnom životu taj izvor koji natapa i čini da rastu sve kreposti jest molitva. Sveti Augustin piše da postoji potreba molitve radi naše slabosti, koja je uzrok grijeha. Toliko smo slabi da sami ništa ne možemo. Čovjek se sastoji od tijela, duše i Duha Svetoga. Tijelo se kreće, hrani, diše. Duša misli, odlučuje, osjeća. Duh Sveti moli. Stoga molitvu možemo nazvati disanjem Duha Svetoga u nama. Molitva je slična barometru koji pokazuje stupanj našeg duhovnog života.

U našem životu postoje trenuci u kojima osjećamo potrebu molitve i snagu da molimo. Povijest Staroga zavjeta pokazuje nam kako su se Izraelci obraćali Bogu kada su bili u opasnosti od neprijatelja, a kada su živjeli u miru brzo su zaboravljali na Boga. Nesreće i razne životne opasnosti tjeraju nas da tražimo pomoć s neba. Naši mornari često znaju reći: "Tko ne zna moliti, neka ide na more". To isto vrijedi i za oluje u našem životu. Pa ipak ima mnogo kršćana koji ne mole. Mogu li se oni spasiti? Tko zna da li oni ne mole? Molitva nije samo izgovaranje pojedinih obrazaca molitve. Molitva je nešto šire. Ima onih koji ne upućuju svoj glas Bogu, već mole više svojim životom. To su oni koji žele dobro svakome i koji čine dobra djela. Stoga se naučimo činiti dobro gdje god to možemo, u obitelji i za svakoga koji ima potrebu, ali prije ili poslije spoznat ćemo da bez Božje pomoći, bez molitve, naša ljudska djela mogu postati isprazna. Tada osjećamo potrebu tražiti pomoć odozgor.

Možemo li definirati molitvu?

Život se živi, a ne definira. Tako je i s molitvom. Molitva je životni rad čovjeka. Kršćanski pisci na razne načine definiraju molitvu. Sveti Bazilije kaže da je molitva "traženje od Boga prikladnih dobara". Evagrije kaže da je molitva "uzdignuće duha prema Bogu" i "razgovor duše s Bogom". Sv. Ivan Damašćanski objedinjuje ove dvije definicije: molitva je uzdignuće duša k Bogu, ili traženje od Boga prikladnih dobara, i tu definiciju slijede mnogi duhovni pisci. Sveta Terezija Avilska će reći: molitva je prijateljski razgovor s onim za koga znamo da nas ljubi, a to je Bog. Sve religije prihvaćaju molitvu kao molbu i pomoć koju traže od Boga. Zazivi: Gospodine, usliši, dobrostivo pogledaj i slično, vrlo su stari. Biblija govori o tim temeljnim ljudskim odnosima prema Bogu. Bog nas čuje i uslišava, milostiv je i milosrdan prema nama. Grčka filozofija je pročistila ideju o dobrom, lijepom kao uzrok reda. Onaj tko poznaje Boga ne želi Božju volju koristiti u svoje svrhe, naprotiv, on motri najvišu savršenost Božju, "uzdiže svoju pamet k Bogu". Tako su o molitvi razmišljali veliki filozofi poput Platona, Aristotela, Marka Aurelija. Njihovu definiciju molitve, Evagrije oblači u kršćanski kontekst, dodajući da je kršćanski Bog najsavršenije Biće i da je on Otac. Filozofskoj definiciji molitve kao "uzdignuće uma k Bogu", kršćani dodaju, da je molitva "razgovor s Bogom". Biblijski Bog nije objekt filozofskog razmišljanja. Biblijski Bog je onaj koji prvi upućuje svoju riječ, koji prvi traži čovjeka koji bježi. Biblijski karakter molitve je dijaloški, u kojemu Bog ide u susret i razgovara s čovjekom. U Starom zavjetu ovaj se dijalog s Bogom vrši kao individualna molitva, koja postupno postaje molitvom čitavog naroda. Isus Krist je oličenje razgovora s Ocem. On je taj koji šalje svoga Duha koji viče: "Abba, Oče" (Gal 4,6). Po Duhu Svetom mi smo uvršteni u molitvu Sina, te možemo i mi govoriti "Abba, Oče".

Bog se nikada ne ljuti kada mu upućujemo prošnje

Majka se nikada ne ljuti kada dijete s pouzdanjem nešto od nje išće. Evanđelje nas uči da i se i mi u molitvi trebamo tako ponašati, prema nebeskom Ocu: "Ištite, i dat će vam se... Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu!" (Mt 7,7.11). U liturgiji prevladavaju više molitve zahvalnice kojima slavimo Boga, kao i molbenice. Dijete koje od roditelja prima tolike stvari, brzo uči zahvaljivati za primljene darove. U Starom zavjetu imamo puno molitava zahvalnica, pohvalnica kojima se slavi Boga, uzdiže se njegova veličina: Blagoslovljen budi Gospodine... Budi slavljen Gospodine... Veliča duša moja Gospodina! Potom se dodaje zašto ga se slavi i hvali: jer si nas izbavio iz ruku neprijatelja naših, jer si nam dao ovu zemlju, jer unatoč naših grijeha, nisi nas se odrekao.

Vrhunac kršćanske molitve je Euharistijska molitva

Što je to Euharistijska molitva? Grčka riječ euharistia znači zahvaljivanje, znači zahvaljivati Bogu za tolika primljena dobročinstva. Liturgija je velika uspomena svega onoga što je Bog nama učinio, o svim njegovim darovima. Kada se tih uspomena sjećamo, u nama raste pouzdanje za traženje novih darova. Kršćanin je uvijek spreman Bogu zahvaljivati za sve što mu je dao, a onda moliti ono što mu je potrebno. Onaj tko iskreno moli, nikada ne sumnja. Sve religije na svoj se način obraćaju Božjem očinstvu, ulazeći u dijalog s nebeskim bićima. No, tu nastaju problemi kod onoga tko počinje razmišljati na filozofski i znanstveni način. Božja savršenost zahtijeva njegovu vječnost i nepromjenjivost. Ako je Bog vječan i nepromjenjiv, kako može popustiti pred našim molitvama? Ako je svijet i kozmos uređen i upravlja se zakonima fizike, zašto sve to mora biti uništeno preko čudesa? Takva je filozofija vladala i u Kristovo vrijeme kod helenističkih i hebrejskih filozofa poput Filona Aleksandrijskog. I Origen je osjećao potrebu odgovoriti na tu poteškoću u svom spisu o molitvi. Origen polazi od božanskog predznanja. Naime, Bog od vječnosti vidi i poznaje naše potrebe, stoga je već u samom činu stvaranja sadržan i odgovor na naše molbe. Ako je već sve od vječnosti određeno, zašto onda moliti Boga za bilo što? Na ovo pitanje Origen odgovara. Od vječnosti je određeno da se neki čovjek treba roditi, ali su roditelji uzrok njegova rođenja. Na isti način može se reći da su naše molitve kao očeva i majki mogućnost tijeka ljudskoga života. Možda nismo svjesni da je velika stvar moći moliti Boga i biti uslišan. Suradnja u stvaranju svijeta i njegovoj sudbini. Zbog toga su sveci puno molili, kako za sebe tako i za čitav svijet.

(nastavlja se)