Intervju - Razgovarao: mr. Mirko Štefković
Razgovor s o. Vjenceslavom Mihetecom, OCD
Božji je poziv uvijek "aktualan"
Život s Isusom vodi u vječnu mladost.
Isus je uvijek novina, iznenađenje, neočekivanost!
O. Vjenceslav Mihetec, ocd, rođen je u Zagrebu
1945. godine. U obitelji je bilo petero djece. Po struci
je prosvjetni djelatnik, no nakon odslužene vojne
obveze 1969. odlučio je stupiti u Karmelski red.
Karmelićane je upoznao na rodnoj župi. Kao novak
bio je u somborskom samostanu, a studij teologije
pohađao je u Zagrebu, Svetoj Zemlji, te ga dovršio u
Rimu 1975. godine. U tri mandata je vršio službu
magistra novaka, a bio je i magistar klerika. Pored
tolikih odgojnih službi obnašao je i druge samostanske
funkcije. O. Vjenceslav se bavi duhovnošću, vodi
duhovne vježbe na svim razinama, u čemu je već stekao
veliko iskustvo. Kao karmelićanin za tu svoju djelatnost
puno crpi iz djela sv. Terezije Avilske i sv. Ivana od Križa, kao i drugih
velikih duhovnih pisaca. Trenutačno se nalazi u somborskom Karmelu u ulozi
vicepriora.
ZV.: Poznati ste voditelj duhovnih
vježba. Danas sve više vjernika laika
želi sudjelovati na duhovnim vježbama.
Što ih to privlači?
- O. Vjenceslav: Svi putovi života
vode u Vječnost. Blaženu ili prokletu.
Nas zanima blažena vječnost. O njoj
nam piše Bog u Svetom pismu. Njoj se
posebno posvećuje Isus u Evanđelju.
To je njegov govor o Kraljevstvu nebeskom.
U srce nam je stavio i molitveni
zaziv: "Dođi Kraljevstvo tvoje!" Kad
čovjek zna cilj onda traži najdjelotvorniji
put. Da bi se mogao svladati taj put,
prvo je potrebna ljubav prema cilju, a
onda i sposobnost za svladavanje puta.
Te sposobnosti se stječu vježbanjem.
Budući da je u pitanju duhovni cilj onda
se radi o DUHOVNIM VJEŽBAMA.
Tko traži duhovne vježbe? Veoma
malo ljudi. Više ih traži duševni odmor,
mir i isključenost na par dana iz vreve
svagdašnjice. Takvi se u duhovnim
vježbama baš ne nalaze. Njihov cilj je
nešto drugo. Onda na kraju kažu da je
bilo lijepo, ali to nije za njih. I nisu to
samo laici. Onda, na duhovne vježbe se
javljaju ljudi koji bi nešto dobro i pametno
čuli o čemu se može razmišljati.
Duhovne vježbe, pak, trebaju čovjeka
uvježbati da u svojoj svagdašnjici zna
stati pred Bogom zašutjeti i reći sa psalmistom:
"Da poslušam što mi to govori
Gospodin!" Tu treba uvježbavati ne tražiti
Boga u cvijeću, brdima, vodama,
već u sebi: "Duhom svojim u sebi te tražim."
Znatno više ljudi traži recimo
"duševne vježbe" za odmor, opuštanje,
druženje i tome slično. Iz iskustva
mogu reći da je malo onih koji traže
"duhovne vježbe."
ZV.: Znači li potražnja za duhovnim
vježbama i veću potrebu traženja
Boga kod današnjih vjernika?
- O. Vjenceslav: Ima ljudi koji traže
upravo "duhovne vježbe". Ne bih
rekao da ih je sve više. Duhovne vježbe
traže oni kojima je: "dušu poljubio
Krist", kako u svojoj pjesmi kaže svećenik
Izidor Poljak. (Postcommunio) Oni
su onda slični zaljubljeniku iz Pjesme
nad pjesmama. Često puta to su pravi
mistici, da toga i nisu svjesni. Oni traže
voditelja koji će ih voditi a često puta i
nositi na putu otkrivanja. Pazite, ne fantaziram.
To je to. Volio bih upozoriti na
stupnjevitost, na rast u duhovnom životu.
Stoga nije isto imati u tečaju duhovnih
vježbi osobu koja je došla prvi
put i osobu koja dolazi svake godine. U
tom smislu mnogima koji osjećaju
"potrebu traženja Boga", trebalo bi
prije ponuditi dobar vjeronauk, a onda
duhovne vježbe.
Duhovne vježbe, trebaju
čovjeka uvježbati da u svojoj
svagdašnjici zna stati pred
Bogom zašutjeti i reći sa psalmistom:
"Da poslušam što mi
to govori Gospodin!"
ZV.: Nedavno je netko ustvrdio da
nikad nije bilo veće vjerske krize.
Smatrate li to točnim?
- O. Vjenceslav: Jedno od značenja
riječi "kriza" je i provjera. Nakon svih
životnih opeklina čovjek sve provjerava.
Ubrzanost života čovjeku ne dozvoljava
razmišljanje, provjeru u šutnji.
Zato su odluke nedonesene, nedozrele
i sve se kvari. Jedan mi je mladić rekao:
"Evo, sad sam si i to pokvario." Mnogi
počinju razmišljati nakon što su opečeni.
Koliko je ranije opreza bilo premalo,
toliko ga je sada previše. I jedno i
drugo jako škodi. U svemu tome je i
čovjekova vjera. Nakon što se opekao u
svom povjerenju u čovjeka, strahovito
je oprezan i u svom odnosu prema
Bogu. Budući da je vrijeme koje živimo
naše vrijeme, lako kažemo da nikad
nije bilo tako. Bilo je. Samo tada nismo
bili mi.
ZV.: Danas se sve više u Crkvi čuje
govoriti o krizi zvanja. Ponekad se stječe
dojam da se time želi sve objasniti i
opravdati. Koji su po Vama pravi uzroci
spomenute krize duhovnih zvanja?
- O. Vjenceslav: Mi volimo govoriti
o "duhovnim zvanjima''. Pri tom zaboravljamo
na Božji izbor. Mnogo je zvanih,
a malo izabranih, rekao je Isus.
Nakon noći probdjevene u molitvi Isus
je Izabrao apostole. O krizi sam već
govorio. To vrijedi i na ovom polju.
Moramo biti smireni. Znate, Isus je
bacio četiri zrna, a jedno je palo na plodnu
zemlju. No Isus zbog toga nije prestao
sijati. Nije prestao moliti Gospodara
žetve. Otac je onaj koji daje da
raste. I onda kad mu nije išlo i kad se
činilo da strahovito gubi; (svijet je i
dalje ostao rimski, ljudi su se i dalje
mrzili, ratovi nisu prestali) Isus nije
prestao biti Isus. Vjerovao je Ocu. "U
Gospodina ja sam zagledan", kaže psalmist.
Poput Isusa, ne prestanimo činiti
dobro zagledani u Gospodina. Plodovi
neće izostati. No, mi ih ne moramo
doživjeti.
Crkva - danas strankinja u
ovom svijetu; u obiteljima u
krštenicima, koja nosi Isusa u
svom srcu, gdje ga ovija vjerom,
nadom i ljubavlju, neka
se ne boji i neka bude čista
djevica; osjenjena Duhom Svetim,
rađat će vječnim darom za
Boga.
ZV.: Znamo kako je za cjelovitije
iscjeljenje uvijek potrebno liječiti korijene.
Što to znači kada je u pitanju
kriza zvanja?
- O. Vjenceslav: Danas se puno
govori o iscjeljenjima. Iscjelitelji nam
dolaze sa svih strana svijeta. Ali zdravlja
nema. Moj pogled je uprt u Isusa Iscjelitelja. Gledam ga u Nazaretskoj
sinagogi, na ulicama Kafarnauma, u
nekoj kući u Tiru. U mnoštvu koje ga je
okruživalo uvijek se našla jedna osoba
koja mu je vjerovala. Tu se dogodilo
iscjeljenje, ozdravljenje. Pa makar bila i
subota. Na vjernički krik Isus nikad
nije ostao gluh, na vjernički dodir
nikad nije ostao bezosjećajan. I danas
je tako. Crkva - danas strankinja u
ovom svijetu; u obiteljima u krštenicima,
koja nosi Isusa u svom srcu, gdje
ga ovija vjerom, nadom i ljubavlju, neka
se ne boji i neka bude čista djevica;
osjenjena Duhom Svetim, rađat će vječnim
darom za Boga. Iscijeliti, zacijeliti,
znači biti potpun, čitav, imati tijelo,
dušu i duh. Za to nam se lavovski boriti
u amfiteatru ovoga našega svijeta.
Nije lako roditi rod, ali ne smijemo odustati
od borbe, jer siloviti osvajaju
Kraljevstvo, govori nam Isus. Ovo posebno
vrijedi za pozvanike, izabranike.
ZV.: Iz Vašega iskustva duhovnog
vodstva i duhovnih vježba, na koji se
način vjernici, a osobito oni pozvani u
duhovni stalež, najlakše otvaraju
Bogu?
- O. Vjenceslav: Otvoriti se Bogu.
Što to znači? Sveti Ivan Evanđelist opisuje
svoje iskustvo susreta s Isusom.
Isus je prolazio; Ivan Krstitelj je učenicima
rekao tko je on i dvojica su krenula
za njim. Pitali su ga gdje stanuje i on
ih je pozvao da vide. Veli, da su taj dan
proveli kod njega. Ovdje je izložena
čitava metodologija rada. Ima tražitelja
koji traže Isusa ali im ne polazi za
rukom naći ga. Kad ga uoče, jer im je
netko skrenuo pozornost na njega,
polaze za njim. Treba ih primiti, omogućiti
im da ostanu. Kad čovjek osjeti
da ga je netko primio u ime Isusovo,
otvorio mu je ne samo vrata kuće već i
srca i on otvara svoju dušu. A onda ode
i dovodi prijatelje. Otvara se onaj koji
traži Isusa, a otvara se Isusu preko
onoga koji mu svjedoči Isusovo prijateljstvo.
Božji poziv je uvijek "aktualan."
Bog je sama privlačnost
koja poziva.
ZV.: Govoreći o Božjem pozivu,
mislim da je on uvijek aktualan, tj. da
Bog i dalje nastavlja pozivati. Što je po
Vama potrebno učiniti da pozvani
mogu otkriti taj Božji glas upućen
upravo njima?
- O. Vjenceslav: Odgovor na ovo
pitanje krije se u prethodnom. Božji
poziv je uvijek, kako kažete "aktualan."
Bog je sama privlačnost koja poziva.
Svakoga nas je stvorio na svoju sliku,
stavio u nas svoju milinu. Naš je zadatak
Boga očitovati. To je kršćansko
poslanje. Od Svetog Oca pape, do onog
danas krštenog. Biti znak koji znači, i
tražitelja upućuje u dom onoga kojega
traži, želi. Tražitelj koji se osjeti izabranim,
svoj će poziv provjeriti u Izabiratelju,
Pozivatelju, a pratit će ga mir i
sigurnost, bez obzira na sva protivljenja
vanjskoga svijeta. Šapat Pozivatelja
čuje se u dubini duše. Bog uvijek govori
šutnjom, bez prevelikih obrazlaganja,
jer njegova jedina riječ je ISUS
KRIST. Dok svijet urla i zaglušuje i onemogućuje
osluškivanje, Bog uvijek
ostavlja vrijeme za razmišljanje. Marija
stade razmišljati, dok je Josip sanjario.
Bog zna čekati, ali ne pasivno, jer čovjeka
izabranika obasjava svjetlom svoga
Svetoga Duha.
Mladima ne treba samo govoriti
već ih treba i slušati. Baš
od mladih sam naučio razumjeti
sadašnji svijet. Naučio sam
kako oni razumiju Isusa danas.
ZV.: Prije nepunih tjedan dana
proslavili smo Dan posvećenog života.
Što biste Vi poručili mladima kada se
radi o posvećenom životu?
- O. Vjenceslav: Dan "Posvećenog
života" slavi se na Svijećnicu. Tako je to
odredio papa Pavao VI. počevši taj blagdan
slaviti s redovnicima i redovnicama
Rima, a onda i čitave Crkve. Polako je
to slavlje prešlo u sve biskupije. Što
poručiti mladima? U svom se "posvećenom
životu" ne osjećam star. Život s
Isusom vodi u vječnu mladost. Isus je
uvijek novina, iznenađenje, neočekivanost.
U njega nema modela koji se
ponavlja. A od ponavljanja modela se
stari. To je živa dosada. Stoga uvijek
zastanem kad mi se kaže da trebam
govoriti mladima. Za mene je to govoriti
onima koji su Kristovi. Među
Kristovima nema; star i mlad, rob-slobodnjak
itd. (Znate, nije to puka utjeha
za moju dob. Ja sam je u potpunosti
svjestan.) Više se tu radi o iskustvu
nego o dobi. Na koncu, mladima ne
treba samo govoriti već ih treba i slušati.
Baš od mladih sam naučio razumjeti
sadašnji svijet. Naučio sam kako oni
razumiju Isusa danas. Uspoređujući
naša iskustva silno se obogaćujemo,
razumijemo, poštujemo i cijenimo.
Idemo naprijed zajedno. Tako se ja
učvršćujem, a mlađa braća i sestre
shvaćaju kako je dobro svoj život, Božji
dar, učiniti uzdarjem Isusu. Tu se pali
svjetlo na prosvjetljenje Izraela, tj. naroda
Božjega danas. Svakako i ovdje u
Bačkoj. Svakako, ne bih mlađoj braći i
sestrama poručivao s visoka; biram razgovarati
s njima i podijeliti iskustva i
tako se međusobno obogaćivati. Svakako
volio bih da ih moje iskustvo suživota
s Gospodinom potakne da biraju
njega i njegov put koji vodi u vječnost
blaženu.
Karmelska zajednica, pa i ovdje u
Somboru, može ponuditi Isusa Krista.
Onoga kojega se u svom životu i sami
trudimo otkrivati svakim danom.
Ovamo mogu doći oni koji traže
njega. Bilo da su prvi puta čuli za
njega, bilo da već imaju iskustva suživota
s Bogom. I mi kažemo "dođi i
vidi". Zadatak zajednice je ne samo
pružiti prostor, prehranu, knjižnicu,
kapelu, već i svoj suživot. Bog je
Zajednica i očituje se kroz zajedništvo.
Redovnička zajednica trudi se
biti slikom Božjom. Zato s tražiteljima
dijelimo molitveni i djelatni život. U
suživotu čovjeku postaje jasnije što
Bog od njega želi i kojim putem mu je
nastaviti putovanje. Tako župnici
mogu računati s karmelskom zajednicom
i poput Ivana Krstitelja uputi tražitelje
da dođu i vide, te daj Bože i
nađu mir i sigurnost.
|
|
|
