Kršćanski stav - Piše: Tomislav Žigmanov
Politike (ne)priznavanja i iskustvo ruba
Identiteti ljudi nisu tek učinci
njihovih vlastitih napora, već su i
posljedica djelovanja različitih instanci
danog društvenog konteksta.
U tom smislu, suvremeni kanadski
filozof Charles Taylor će u
eseju Politika priznanja iznijeti ovu
tvrdnju: svaki identitet jest i odraz
(ne)priznatosti. Naime, u svakome
društvu spram različitih identiteta
postoje različite politike (ne)priznanja
koje ostavljaju svoje posljedice
po njegovu narav. No, jesmo li uvijek
svjesni ovih politika, koje su
projicirane i producirane spram
drugih, te njezinih posljedica, napose
kada su u pitanju prostori izvan
središta - rub i rubni kao objekti
toga djelovanja?
Tim prije, jer neki identitetski
stratumi znadu biti u poziciji višestrukih
rubova, pa su izloženi politikama
(ne)priznavanja od strane
različitih instanci. U ravni konkretnoga,
recimo, nema čega Hrvati u
Vojvodini nisu rub! Osim nacionalnog,
tu je i vjerski - katolicitet,
zatim kulturno-civilizacijski - srednjoeuropski
krug, u državi u kojoj
žive borave mahom u provincijama
- napose uz granice, više ih je po
selima nego u gradovima, nisu participijenti
u strukturama moći - i
ovdje su na margini... Očito, rubova
je to podosta. Čak previše. I to ne
od jučer!
Prema pravilu, politika priznanja
koja ima najveću učinkovitost
emanira se iz središta, a ono određuje
i njezinu narav. Osvijestit ćemo
neke od dominantnih sadržaja politika
priznanja kojima su oni izloženi
iz dva središta: u Srbiji - uveliko
nepoželjan moment na teritoriju,
postojanje temeljnog nepovjerenja
u dobrohotnost namjera, potencijalni
resurs za opasnost..., u Hrvatskoj
pak - uokvireni su projekcijom
slike o agrarnoj samodovoljnosti,
ruralnim samozaboravom, nereflektiranim
folklorizmom, životnom
naivom...
Ukoliko jednoj skupini, kaže
dalje Taylor, "ljudi ili zajednica oko
njih uzvraća slikom koja je ograničavajuća,
ponižavajuća i prezriva",
utoliko se izobličuje i identitet te
osobe, i to suobrazno tim slikama.
Stoga je razumljivo da "nepriznavanje
ili naopako priznavanje odista
može nanijeti štetu, budući da predstavlja
oblik tlačenja time što nekoga
zatvara u lažan, iskrivljen i reduciran
način bivstvovanja", izričit je
Taylor. Grijeh je to dakako struktura.
S druge strane, treba obratiti
pozornost i na moguće zamke reagiranja
rubnih koji su takvim politikama
izloženi, osobito ukoliko je
ono zatvarajuće i sebedovoljno
struktuirano. "Svaka osobenost",
tvrdi suvremeni njemački filozof
Bernhard Waldenfels, "koja se u samoj
sebi začahuri i postoji samo iz
potrebe za zaštitom, postaje 'idiotska'
u klasičnom političkom smislu".
Stoga vrijedi ozbiljno uzeti u
obzir upozorenje ovoga Nijemca:
"Jedna provincija, koja sebe poima
jedino na osnovu suprotnosti spram
metropole i sama je njezin produkt,
poput dijalekta, koji živi samo na
osnovu suprotstavljenosti u odnosu
na književni jezik i postaje egzotični
relikt". Očito, e da bi se izbjeglo
postojanje na način "egzotičnog
relikta", jedino rješenje jest uspostava
i realizacija onih strategija koje
nisu ustrojene logikom pukog
negativnoga suprotstavljanja već
logikom proaktivnoga pozitivnog
stvaranja.
No, mora li to ovisiti samo o
rubnima? Pitanje je, naime, svih pitanja
imaju li oni na rubu uvijek
dovoljno, prije svega, ljudskih resursa
i prostora slobode za tako
što? Ukoliko, pak, nema tih moći ili
ih nema u kritičkoj količini, pitamo
se dalje, tko je onda odgovoran za
pojavu produktivne slobode? Ovo
nam se pitanje čini itekako važnim
osobito iz rakursa mjesnih prilika
hrvatske zajednice u Vojvodini -
skrhani različitim slabostima i
neslobodama, gdjekad, kako bi to
rekao Kant, i samoskrivljenim, već
dulje vrijeme svjedoče nemoć za
promjenu vlastita položaja!
Nije li onda za njihov iskorak
presudna empatija jednoga od središta,
koji se u ovim slučajevima
razumijeva kao cijela država i njezinih
brojnih institucija? No, što ako
empatije i djelovanje onih iz toga
središta nema, čak ni unutar Crkve,
ili je ono, kao sada, posve neadekvatno,
budući da njihova politika
priznanja počiva na snažnim kodovima
kolonijalnoga? Je li onda provincijalizam
postaje njihovim trajnim
obilježjem, a biti "egzotičkim
reliktom" sudbinom? U čemu je, na
koncu, sadržana nada da tako što
ipak neće biti? Je li stalni bijeg u
središte znak da ta nada ne postoji?
VELIKO PRELO 2009.
Najljepša "preljska pisma"
O MARINU 2009.
Prelo nije za neumne i haramije
Mama,
Već za ljude vire i istine u duši.
A ni ljubav ni srca a kamoli duše
Mama,
U divojke i poštenja u narodu.
Uglavnom poganija i Sodoma
Mama,
Zaboravljena i od sebe same.
Di biser duše u ljudi i salašu
Mama,
Bratu čoviku, bio dobar il loš?
Avlijom nekad bilog ponos salaša
Vitar molitvu moli:
Bože, novi život u srcu probudi!
Zaboravlja: "Sve će proć
Al moje riči neće proć."
Sina čovječjeg iz Nazareta.
Lazar Francišković
|
