Misije - Uređuje i piše: s. Blaženka Rudić
Zambija
Zambija je država u južnoj Africi
bez izlaza na more, glavni grad je
Lusaka, službeni jezik engleski, neovisna
od 1964. godine, 38. na svijetu
po površini, 77. po broju stanovnika.
Osim malobrojnih portugalskih
istraživača, Europljani nisu došli u
dodir s teritorijem Zambije sve do
sredine 19. stoljeća kada na ovo područje
prodiru zapadni istraživači,
misionari i trgovci. Tako godine 1885.
engleski istraživač David Livingstone
za Europu otkriva slapove na
rijeci Zambezi i naziva ih po kraljici
Viktoriji.
Godine 1964. Zambija je postigla
neovisnost od britanske vladavine.
Na vlast je došao Kenet Kaunda i
ostao na vlasti do 1991. koji je zagovarao
afrički tip socijalizma. Bio je
kršćanin, protestant, sin protestantskog
pastora. Za britanske vladavine
katoličke misije su sustavno suzbijane.
No nakon oslobođenja Kaunda
je dao punu slobodu radu katoličkih
misija, tako da je glavna zambijska
inteligencija školovana u katoličkim
misijama.
U Zambiji živi oko 70 etničkih
skupina koje uglavnom govore Bantu
jezicima. Najzastupljenija religija je
kršćanstvo, najviše katoličanstvo, a
oko trećine stanovnika su muslimani
ili hinduisti. Ima i animista. Velika većina
stanovnika zemlje zaposlena je u
poljoprivredi, ali glavni je pokretač
zambijskog gospodarstva rudarstvo.
Zemlja ima velika nalazišta bakra, a
vadi se i kobalt.
Ljubav na djelu
Kao i u drugim
afričkim zemljama
i u Zambiji
vlada veliko siromaštvo.
Nekad je
harala malarija a
danas svoje žrtve
odnosi sida. Za
ljude oboljele od side osobito se brine
hrvatski misionar, franjevac konventualac
fra Ambroz Knežić. On djeluje u gradiću Luanshya. Misionar
radi s manjim skupinama oboljelih.
Zasebno pomaže skupinama
žena, a zasebno skupinama muškaraca.
Njihovi susreti započinju
molitvom; zatim slijede tri biblijska čitanja,
kratko tumačenje i primjena na
život. Sve to rade sami bolesnici.
Nakon toga biblijskog dijela slijedi razgovor
o svemu što se u međuvremenu
dogodilo i revizija prošloga susreta. Na
kraju dvoje pomagača s oboljelima
prirede mali igrokaz, koji govori o njihovim
realnim životnim situacijama.
Zanimljivo je da oni svi skupa otvoreno
govore o situacijama u kojima su se
zbog bolesti našli, smiju se i potvrđuju
ono što drugi govore iz svog iskustva.
Na susretu im se daruje i nešto skromno
za jelo i piće.
Ono što je najvažnije, svojom
ljubavlju i brigom prema njima, fra
Ambroz im vraća vjeru u život, da taj
kratki ostatak života prožive dostojanstveno.
Simptomi unutarnje bolesti
duha kod oboljelih vidljivi su kao i
znakovi bolesti na tijelu. Radost pogleda
se izgubi. Oči im postanu kao razbijeno
staklo. Ti ljudi se, zahvaljujući
radu misionara i dragovoljaca, osjećaju
kao ljudske osobe. On ih potiče da se
ne zanemare, niti što se tiče vanjskoga
izgleda, niti što se tiče vlastite duše.
Svaka dva ili tri mjeseca fra Ambroz
slavi misu sa svima zajedno. Pod tom
misom podijeli i sakramenat bolesničkog
pomazanja. Fra Ambroz obilazi
bolesnike i po kućama. U svojim
domovima se oni ipak najbolje osjećaju,
jer ih ostali članovi obitelji prihvaćaju s
ljubavlju, kao svoje najbliže.
Bogatstvo duše
Don Stipo Miloš je radio više
godina kao misionar u Zambiji, ali se
zbog malarije morao vratiti iz misija.
On vrlo emotivno svjedoči o ljudima s
kojima je tamo dijelio život: "Osobno
mi je to misionarsko iskustvo zapravo
odredilo život, tj. pristup životu.
Spoznao sam kako i koliko ljudi "razvijenog
svijeta" zapravo robuju, a ti priprosti
i siromašni, unatoč, ili zahvaljujući
ograničenostima, žive istinski
život. Oni se svakom rađanju raduju, a
ne postavljaju bezbrojna pitanja opterećena
zabrinutošću. Oni žive u prirodi i
od prirode. Malo imaju, a zato nimalo
ne zavide. Nama kažu da imamo satove
(na ruci) ali oni imaju vrijeme. Jedino
žure kad treba nekome pomoći i izbaviti
ga iz nevolje i opasnosti. Nisu baš
naročito obrazovani, ali su zato u osjećajima
nepogrešivi - čitaju srce i dušu
s lica i iz očiju, znaju jesi li s njima zbog
njih ili zbog sebičnih ciljeva. Dok se mi
mučimo s vanjštinom koja mami oči,
oni su zaokupljeni srcem. Odemo ih
poučiti, a oni zapravo pouče nas."
Svakodnevne opasnosti
U Zambiji djeluje
hrvatski misonar
vlč. Boris
Dabo. On priča
kakve se opasnosti
skrivaju u okolini i
kako se s njima
nosi. "Rijeka Zambezi
je jako široka i opasna iz više razloga:
što su tu brzaci pa je jako opasno
voziti se kanuima, osobito u proljeće,
negdje oko Uskrsa (ožujak - travanj),
kad je voda visoka i još brža, a onda i
zbog vodenih konja (hypo), koji su stalno
tu. Kada ljudi prelaze rijeku s kanuima
moraju dobro paziti da ne nalete na
vodene konje. A ima i krokodila kao u
svim afričkim vodama (jezerima i
rijekama). Oni su opasni onda kad se
čovjek ide prati u vodu, ali izvan vode
oni nisu opasni. Moja kuća i misija se
nalaze na samoj rijeci tako da su nam
vodeni konji i krokodili svakodnevno u
našoj blizini. Vodeni konji se po danu u
vodi odmaraju, a noću izlaze van na
pašu, pa ih znamo naći u vrtu. Oni su
biljožderi i nisu agresivni, jedino će
odgovoriti vrlo agresivno ako osjete da
su ugroženi ili da im netko smeta. Tada
znaju biti jako krvoločni i jako brzi. Ali,
to je naš ambijent. Od drugih životinja
tu su još slonovi, koji su nam redoviti
gosti navečer kada se spuštaju na
rijeku piti vodu. I od njih treba čuvati
salatu da ne uđu u vrt i pojedu je.
|
|
|
