Povijesni kutak - Piše: Stjepan Beretić
Somborski misionari i župnici
u 17. stoljeću
Kroz 17. stoljeće područje današnje
Subotičke biskupije obilaze ne
samo biskupi, već i misionari. Među
tim pastoralnim djelatnicima nalazimo
i svjetovnog svećenika. Bosanski
svećenik Ivan Matković poziva
1612. godine isusovce da se angažiraju
u pastoralu bačke zemlje. On je
obavijestio Svetu Stolicu da je kao
svećenik dugo godina djelovao na
području Bačke županije. Iz Matkovićeva
pisma je očito da su bačke širine
bile toliko napučene katolicima da
bi u Bačkoj bilo mjesta i za djelovanje
Družbe Isusove. Iz Bosne je u Bačku
došao i svećenik Šimun Matković,
koji je obnašao dužnost smederevskog
vikara. On je 1622. godine misionario
po Slavoniji i Bačkoj. U Bačkoj
je upravljao župama Bač i Bunjevac.
Kako je nepoznato mjesto župe
Bunjevac, različiti autori je smještaju
u različita područja. Mišljenja sam
da je župa Bunjevac bila na području
današnjeg Sombora. Nije mogla biti
ni u Subotici, jer su tamo bili segedinski
franjevci, ni u Baji, jer bi bila
odveć daleko od Bača. Somborski
župnik Ivan Juriga je držao da je župa
Bunjevac mogla biti u somborskim
salašima Gradina. Tamo je do danas
sačuvana predaja o crkvi na mjestu
koje se zove Klisa.
Franjevačka Bačka
Svakako je u 17. stoljeću u Somboru
moralo biti puno katolika kad je
samo beogradski biskup Marin Ibrišimović
dva puta boravio u Somboru.
Iako nema sumnje da su za vrijeme
Turaka i neposredno poslije turskog
ropstva franjevci bili jedini
dušobrižnici na područjima koja su
Turci zaposjeli, teško je ustanoviti
vrijeme kad su započeli svoju djelatnost
u Bačkoj. Istražujući pismohranu
Svetoga Zbora za širenje vjere,
hrvatski franjevac Beato (Stjepan)
Bukinac je našao nepobitne dokaze da
su franjevci u Bačkoj djelovali 1633.
godine. Zna se da je Sveta Stolica
vodstvo misija u pokorenim krajevima
Ugarske i Hrvatske 1627. godine
povjerila fra Marku Bandulajeviću.
Povjesničar Fermendžin također za
sigurno drži da je upravo od te godine
sigurno djelovanje franjevaca u
Bačkoj. Od te su godine franjevci
sigurno na čelu pastve među Dunavom
i Tisom. U prilog tome ide i pismo
s nadnevkom 10. rujna 1668.
godine, koje su vjernici iz župe Baja,
Bajmok i Sombor uputili Svetom
zboru za širenje vjere u Rim. U tom
pismu stoji da su te župe "oduvijek"
vodili franjevci iz olovskog samostana.
Nejasnoća ostaje i dalje. Je li
svako to mjesto imalo svoga župnika,
ili je jedan župnik opsluživao sva tri
mjesta?
Sombor u 17. Stoljeću
Po nalogu budimskoga paše znameniti
turski putopisac Evlija Čelebija
je u svom putopisu opisao nekoliko
sandžaka. Tako je 1666. godine
opisao i mjesto Sombor. Sombor je
imao svoju tvrđavu, svoga dizdara
(zapovjednika grada), vojničku stražu.
Za borbu je Sombor mogao dati
2000 vojnika kopljanika na konjima.
Izvan zidina imao je Sombor 14 muslimanskih
bogomolja. Mjesto je
imao 2000 obiteljskih kuća. Među
rajom Čelebija izričito tvrdi da nema
Mađara, nego da raju čine isključivo
"Vlasi kršćani". U Somboru su bile i
dvije medrese (muslimanska srednja
vjerska škola), dva derviška samostana
i šest osnovnih škola. Čelebija
je Sombor doživio i opisao kao izvanredno
bogato mjesto.
Župljani somborske župe
u 17. Stoljeću
Iz izvještaja beogradskog biskupa
Marina Ibrišimovića Svetom zboru
za širenje vjere, gdje stoji da je
spomenuti biskup u Somboru 23. i
24. listopada 1649. godine imao 137
krizmanika, te da su ti potvrđenici
bili iz 30 obiteljskih zadruga, da se
zaključiti da je u Somboru među
Čelebijinim Vlasima-kršćanima bilo i
katolika. Nema sumnje da je većina
somborskih kršćana u 17. stoljeću
pripadala Pravoslavnoj crkvi. U vrijeme
kad je Čelebi pisao svoju knjigu,
u Somboru je zacijelo bilo još više
kršćana, jer doseljavanje u Sombor
nije prestajalo. Župljani tadašnje somborske
župe su svakako samo Hrvati.
Među Ibrišimovićevim potvrđenicima
je bilo puno vjernika koji su 1664.
godine doživjeli žestoke progone.
Fra Mijo Radnić
- somborski župnik
Mijo Radnić (Mihaylo) je rođen
u Kalači 1636. godine. Studirao je u
Italiji i postigao naslov generalnog
lektora. Živio je u Olovskom samostanu,
gdje je obnašao i službu gvardijana.
Godine 1678. postao je tajnikom,
a 1681. kustosom bosanske provincije.
Neko je vrijeme boravio u Rimu,
da bi se u Bosnu vratio kao generalni
pohoditelj. Nakon smrti provincijala,
Mijo Radnić je i sam postao provincijalom
bosanske provincije u razdoblju
od 1685. do 1690. godine. Imao je
velikih nevolja u provinciji zbog seljenja
Hrvata iz Bosne u Podunavlje.
Za vrijeme Bečkih ratova (1663.-
1664.) mnogi su franjevački samostani
u Bosni srušeni, četiri petine
Hrvata katolika se iselilo iz Bosne.
Većina franjevaca je bila već sa sjeverne
strane Save. Mijo Radnić je
navodno poticao iseljavanja iz Bosne.
Mihovil Radnić je umro u Budimu
1707. godine. Franjevac Mijo Radnić
nije djelovao samo u Somboru. Njegovo
polje rada se prostiralo po
velikom dijelu Bačke. Fra Mijo
Radnić je pisao slovinsko-bosanskim
jezikom. Kad piše latinski, kaže da
piše illirico idomate. O tome piše dr.
Ante Sekulić u knjizi Bački Hrvati,
Zagreb 1971. na 37. stranici. Radnić
je djelovao u Baču, Bukinu, Bunjevcu,
Somboru i Baju. Bački su
vjernici bili nezadovoljni Mijom
Radnićem, pa su 1668. godine uputili
pismo pisano bosančicom Svetoj
Stolici. U pismu se tuže na fra
Radnića zbog njegove neodgovornosti.
O tome piše Josip Butorac u djelu
Povijest katoličke crkve u Slavoniji.
|
|
|
