Zvonik

Početna

Arhiva

Duhovnost

O nama

Pretplata

Linkovi

Reportaža - Piše: Katarina Čeliković

U SOMBORSKOM KARMELU - MJESTU MOLITVE I KONTEMPLACIJE

Bog i danas govori kroz šutnju

Biser zelenog grada Sombora, grada opjevanog u starogradskim pjesmama, skriven je zimi u ogoljenim granama drvoreda, ali ga dva bijela tornja otkrivaju svojom visinom i ljepotom. Tornjevi su to karmelićanske crkve uz koju je samostansko zdanje a neposredno uz njih je njegovan park i zgrada Županije. Skladno, mirno i pomalo nestvarno mjesto.

Mala bratska zajednica

Na samostanskoj porti stoljetnog zdanja dočekao nas je dobro raspoloženi brat Andrija. Osim njega u samostanu žive tri svećenika i jedan brat. Smirena ali ugodna glasa braća pozdravljaju ekipu Zvonika i uvode nas u kuću u kojoj svaki hodnik, svaki zid i svaka prostorija pričaju na svoj način povijest. A evo i punih imena braće: o. Vjenceslav od Majke Božje Remetske (Mihetec) /razgovor s njim na str. 24-25/, prior o. Bernardin od Kraljice svete Krunice (Viszmeg), o. Zlatko od sv. Josipa (Žuvela), br. Andrija od Blažene Djevice Marije (Varga) i br. Stipo od Presvetog Trojstva (Doboš).

Radni dan braće

Braća imaju specifičan radni dan, u kojem glavno mjesto ima molitva i razmatranje. Ujutro u 7 sati je Jutarnja molitva i razmatranje, a u 8 je sveta misa. Nakon doručka svatko se prima nekog posla, od posla u crkvi gdje svećenici ispovijedaju služe sv. misu, braća čiste, kite ili su u sakristiji; peru, peglaju u kući i sl. U 12.15 je molitva "Srednjega časa", a u 12.30 ručak. Nakon ručka je slobodno vrijeme do 17 sati kada je sv. misa. U 17.30 je razmatranje, a u 18.30 Večernje pohvale (Vespere). Dan završava ili nekim poslom ili odmorom.

Ime Reda dolazi po brdu Karmel u Izraelu (Karmel na Hebrejskom znači vrt ili vinograd koji cvate, vrt Božji), na koje su se od vremena proroka Ilije (8. st. prije Krista), a vjerojatno i ranije, ljudi povlačili da u tišini i sabranosti žive povezanost s Bogom (o njima se govori kao o "starozavjetnim karmelićanima"). I današnji karmelićani vide u proroku Iliji svoga duhovnog oca i žele nasljedovati njegov duh.

Duhovna oaza

U crkvi se nedjeljom služe svete mise u 9 sati na mađarskom, a u 10.30 sati na hrvatskom jeziku. Prvog petka i prve subote svećenici su na raspolaganju za ispovijed, po čemu su i inače poznati, o čemu jednostavno kažu - zato smo ovdje. Vjernici im se obraćaju i za duhovne razgovore, ponekad tek da imaju kome ispričati svoje nevolje jer je povjerenje u osobu kojoj se mogu "izjadati" teško steći. Posebnost ove zajednice je naravno u načinu molitve iz koje ona crpi snagu za svoj život i iz kojega se njeni članovi mogu posvetiti drugima. Karmelska zajednica je prava molitvena oaza za sve one koji se Bogu utječu za pomoć u nevolji. Na tom planu radi i Duhovni centar o. Gerarda.

Suvremenik o. Gerarda

Brat Andrija od Blažene Djevice Marije (Varga) rođen je 1929. u Svilojevu. Kad je imao 17 godina, župnik ga je informirao o karmelićanima i sada se sjeća da ništa nije znao o njima. Oduševljeno priča o životu u Zagrebu gdje je 26 godina bio vozač, tada prvi i jedini, potom je bio sakristan, kuhar i ekonom. Jednostavno svjedoči: Volio sam i volim ovu zajednicu, volim biti u društvu. On svoj dan uvijek nečim ispuni. Međutim, cijeloga je života od onoga što drugi smatraju otpadom pravio korisne predmete, primjerice čestitke. I danas je često u radionici gdje pravi križeve, krunice, gipsane kipiće i figure za betlehem, izdao je dva molitvenika na mađarskom jeziku. Osamdesetogodšnji brat Andrija svakodnevno moli krunicu, još uvijek svaki dan moli križni put, a sv. misa je, kaže, najkorisnija. Jedini je u samostanu koji pamti o. Gerarda, sjeća se njegova povratka u Sombor, pamti da su tada bili polupani prozori na samostanu. Najviše ga pamti kako sjedi u ispovjedaonici i čeka vjernike. Na pitanje je li zadovoljan svojim životom, radosno odgovara, Fala Bogu jesam, još malo i "putuješ". Mama mu je živjela 92 godine, pa je moguće da otud i njemu toliko vitalnosti.

Osmijeh odagna strah

Brat Stipo od Presvetog Trojstva (Doboš) je rođen 1946. godine u Bačkom Monoštoru od oca Adama i majke Marte. Još kao dijete viđao je fratre, a s obitelji je dolazio na blagdan Gospe Karmelske i tako upoznao karmelićane. Kako vidi svoju ulogu u zajednici, uz osmijeh svjedoči: Kao časni brat služim Bogu i zajednici jer su razne karizme. Desetak godina je bio u Splitu (kao kuhar, sakristan, vrtlar) a potom desetak godina u Generalnoj kući u Rimu. Sada je u Somboru a na pitanje kako gleda na ove "premještaje", odgovara da se brzo prilagođava. Split mu je bio najzanimljiviji jer je tamo narod otvoren i vrlo zanimljiv. Pozitivno gleda na postupak za proglašenje blaženim o. Gerarda i priča neka iskustva ljudi. U jednoj je obitelji došlo do sljepoće, molili su na grobu i došlo je do poboljšanja. Neki su ostali bez posla, molili su devetnicu i prije njenog isteka dobili su opet posao. Također mole parovi koji nemaju djecu, a šteta je da se ne napišu zahvale, one bi pomogle i u postupku za proglašenje blaženim. Ponosno ističe: Božja providnost je da mi u Bačkoj imamo kandidata za oltar. Za duhovna zvanja mladi se interesiraju, molitva i šutnja privlače mlade a ne buka. Mladima Bog govori kroz šutnju. Da je to tako govore i tri naša kanidata. Zvanje je dar od Boga. Tako nam priča br. Stipo ističući da često dolaze školske ekskurzije u crkvu i nakon prvog osmijeha razbijaju se svi strahovi.

Knjižnica samostana, sa svojih gotovo 17.000 svezaka predstavlja veliko bogatstvo - kako za samostan tako i za grad Sombor pa i šire. Iznimno dragocjene i rijetke knjige su prenesene iz karmelskog samostana u Gy?ru u somborski samostan prilikom utemeljenja.

Od Sarajeva do Sombora

o. Zlatko od sv. Josipa (Žuvela) rođen je 1969. u Sarajevu, gdje završava osnovnu i srednju školu te upisuje Ekonomski fakultet kojega zbog rata mora prekinuti. Seli se na otok Korčulu, u Vela Luku odakle mu je otac rodom i tu započinje novi život. Pronalazi zaposlenje uz koje nastoji provoditi intenzivan duhovni život ulazeći dublje u Božje otajstvo hraneći dušu s dvostrukog stola Svetog pisma i Euharistije i čitajući mnoge knjige iz duhovnosti. Na poticaj župnog vikara (bivšeg karmelskog kandidata) posjećuje Karmel u Zagrebu i jednostavno zavoli taj način posvećenog života. Godine 2000. stupa, po preporuci župnika don Većeslava Magića, u postulaturu (pripravu za ulazak u Red), zatim u novicijat uzimajući redovničko ime br. Zlatko od sv. Josipa. Prve zavjete polaže 2001. na otoku Krku. Nakon novicijata vraća se u Zagreb gdje polaže svečane zavjete 2005., završava teologiju i postaje đakon 2006., te svećenik 2007. godine. Godinu i pol je u somborskoj zajednici u kojoj obavlja službe samostanskog ekonoma i voditelja Duhovnog centra o. Gerarda. O. Zlatko svom svojom dušom smatra da Bogu posvećeni život ima budućnost samo ako bude pravi; utemeljen na izvornoj karizmi svakog pojedinog Reda i potpomognut snagom "odozgor" tj. milošću Gospodina našega Isusa Krista, ljubavlju Boga Oca i zajedništvom Duha Svetoga.

Privukla ga pobožnost prema Majci Božjoj

Prior samostana, o. Bernardin od Kraljice svete Krunice (Viszmeg) (1966.) rođen je u Baji, u vjerničkoj obitelji. Najstariji stric je svećenik misionar-verbit u Papua-New Guinei. Od malih nogu u obitelji je učio moliti i redovito odlaziti na sv. misu. Najviše sam volio svibanjske pobožnosti. Zrak je bio pun proljetnih svježih i životvornih mirisa, a litanije pjevane Majci Božjoj zaista mi prirasle srcu. Obrazovanje je stekao u Mađarskoj i sve do trećeg razreda gimnazije nije mislio biti svećenik. Tada sam dobio par brojeva tadašnjeg Hitéleta gdje sam naišao na reportažu o redovnicima, kao što sada radi Zvonik. U jednom broju našao sam reportažu o karmelićanima, koji imaju samostan u Somboru. Najviše me privukla njihova posebna pobožnost prema Majci Božjoj. "Braća Blažene Djevice Marije od Gore Karmela" - znači karmelićanima Blažena Djevica Marija nije samo Majka, nego i sestra. Nakon novicijata u Grazu, nastavio je studij u Budimpešti, a potom, 1991. u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. U remetskom samostanu je položio i svoje vječne zavjete, a za svećenika je zaređen u Kalači 18. lipnja 1994. godine. Odmah sam dobio konventualnost u Somborskom samostanu gdje sam već petnaest godina - kaže o. Bernardin.

Crkva je daleko starija od samostana. Godine 1828. Somborci su odlučili graditi crkvu, ali tek 1859. udaren je kamen temeljac za nju. Ona, međutim, ostaje desetljećima nedovršena, jer za njenu gradnju nije bilo sredstava. Konačno, 1902. godine crkva je završena i tada su postavljeni tornjevi. Međutim, dvije godine crkva je stajala neiskorištena, nitko je nije htio uzeti, jer je bila vlažna, naime građena je na temeljima gdje je nekad bila bara, gdje su se patke kupale. Karmelićanski samostan u Somboru, utemeljen početkom prošloga stoljeća (1904.), kada je u njemu bio i karmelićan o. Gerard Tomo Stantić. U početku se nalazio u okviru Mađarske Provincije OCD. Nakon Prvog svjetskog rata, kada je Sombor pripao Jugoslaviji, samostan je izdvojen iz mađarske provincije i stavljen pod neposrednu upravu Reda. Na poziv Sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, karmelićani iz Sombora dolaze 1959. u Zagreb.

Somborski Karmel bio je klica koja je rodila današnju Hrvatsku karmelsku provinciju svetoga oca Josipa, utemeljenu 1990. godine. Posebno smo danas zahvalni Gospodinu i na daru sluge Božjega oca Gerarda Tome Stantića, kojega se s pravom naziva Ocem Hrvatske karmelske provincije - kazao je kardinal Bozanić prigodom obilježavanja 100. obljetnice crkve otaca karmelićana u Somboru.

U proteklih stotinu godina kroz ovaj je samostan prošlo oko 250, što svećenika, što zavjetovane braće laika, što sjemeništaraca i bogoslova, a kao i sam grad Sombor, od svojih početaka bio je višejezična i višenacionalna zajednica u kojoj su boravili redovnici Hrvati, Mađari, Nijemci, Slovaci i Rumunji.

Karmelska duhovnost

Sveta Terezija Avilska, obnoviteljica Karmelskog reda piše da je karmelski način razmatranja prijeteljski razgovor s Bogom. Ništa komplicirano, nego kako prijatelji bez napetosti i nervoze razgovaraju, tako i mi trebamo razgovarati s Njim. Jedan mađarski karmelićanin, p. Ern? Szeghy jednom usporedbom je pokušao objasniti način karmelskog razmatranja. Kaže sljedeće: da se nahranimo, ima više načina. Isusovački način je kada se priprema svečana večera u otmjenom ambijentu. Čovjek se prvo i sam mora svečano odjenuti i sjesti uz svečano pripremljen stol te mora znati iz kojeg tanjura se što jede i na koji način. Iz koje čaše se pije crno vino, iz koje bijelo vino ili pak pivo. Karmelski način razmatranja je kada se čovjek odjene onako sportski, uzme ruksak i ode u prirodu. Kada ogladni, sjedne ispod nekog drveta, iz ruksaka vadi sendvič i uživajući u prirodi pojede ga. Naravno, svaki čovjek može birati. Nekom više odgovara prvi, nekom pak drugi način. Važno je samo da se "nahranimo" na onakav i ovakav način - pojašnjava o. Bernardin.

Naivni slikar brat Anđelko Pašalić O. Bernardin s ponosom kaže: Drago mi je što sam mogao osobno poznavati dragog brata Anđelka od svete Male Terezije Pašalić, čije slike rese naš samostan od blagovaonice, preko hodnika sve do porte. Brat Anđelko je iskrenim zanosom redovnika u slobodno vrijeme, kao samouk, pravio "svete slike". Uvijek nasmijan, spreman za šalu.

Život u zajednici

O. Bernardin na zajednicu gleda kao na mjesto pripadanja, mjesto gdje ljudi pronalaze svoju zemlju i svoj identitet. Osnovni stavovi prave zajednice, u kojoj postoji istinska pripadnost su otvorenost, dobrodošlica i osluškivanje Boga, univerzuma, ostalih članova zajednice i drugih zajednica.
Život zajednice nadahnut je sveopćim i otvoren je sveopćemu. Temelji se na praštanju i otvorenosti prema onima koji su drugačiji, prema siromasima i slabima. Sekte stvaraju zidove i prepreke zbog straha, zbog potrebe za samodokazivanjem i stvaranjem lažne sigurnosti. Život u zajednici je rušenje prepreka da bi se mogla prihvatiti različitost. Svaka redovnička zajednica funkcionira kao jedna obitelj. Imamo poslove koje trebamo napraviti, razno-razna zaduženja, imamo i planove itd., i naravno o svemu tome moramo razgovarati, izložiti svoja stajališta i donijeti odluke. Možemo imati različito mišljenje o stvarima i rješenjima, ali odluku uvijek donosimo nakon zajedničkog razgovora o tome, i bude onako kako je većina subraće odlučila. Život zajednice sa svim svojim poteškoćama je ipak posebno mjesto rasta.

Kriza zvanja?

Na pitanje o često spominjanoj krizi zvanja o. Bernardin kaže: Ne mogu reći da imamo jako puno podmlatka, ali ne bih ni rekao da smo u krizi. Hvala dragom Bogu i Gospi Karmelskoj, da u svakoj godini imamo zainteresirane koji se javljanju u naš Red. Naša Provincija je mlada, ali - po mom sudu - sigurnim koracima ide naprijed i lijepo se razvija. U šest samostana imamo približno pedeset redovnika.

Aktualnost redovništva se ne gubi, jer u svakom ljudskom biću postoji duboka žeđ za zajedništvom, vapaj za ljubavlju i razumijevanjem - ne da nas sude ili osuđuju, nego čeznemo da nas prepoznaju kao dragocjene i jedinstvene. To privlači mladost i danas. Zahtjevno je živjeti takvo zajedništvo, jer smo pozvani izaći iz svoje zaštitne ljušture, postati ranjivi da bismo mogli druge voljeti i razumjeti, prepoznati ih kao važne i dragocjene, dijeliti s njima i dati im prostor u sebi. Isus predlaže nešto sasvim novo: voljeti druge Božjom ljubavlju, gledati ih Božjim očima. To je moguće samo ako vjerujemo da i nas same Isus voli oslobađajućom ljubavlju. Redovništvo pokušava ostvariti to, a Zajednica je mjesto gdje učimo ljubiti i postajati mirotvorci. Stoga je za zajednice imperativ rasti, razvijati se i produbljivati. Svi smo pozvani rasti u ljubavi i praštanju.

Duhovni centar o Gerarda u Somboru ustanovljen je u studenom 2005. godine. Nekoliko godina zaredom nudi svoj godišnji program aktivnosti koji se tiska i kao prilog ide vjernicima u Zvoniku. Ponuda DC o. Gerarda kreće se oko organizacije duhovnih vježbi za svećenike, članove karmelskog Svjetovnog reda, za sve vjernike (otvorenog tipa - svima pristupačno), a svakako centralni događaj je u Korizmeno vrijeme u kojem se nastavlja tradicija korizmenih konferencija. Centar je otvoren i za druga događanja koja se mogu pojaviti tijekom godine, i to za različite staleže: svećenike, redovnike, redovnice, bračne parove ali i uzraste: djecu, mlade i odrasle. Duhovni centra vodi o. Zlatko Žuvela.