Upoznajmo Bibliju - Piše: mr. Endre Horváth
Prva poslanica svetoga Pavla Solunjanima
Živite kao sinovi svjetla
Život i službu svetoga Pavla možemo
okarakterizirati kao posebnu posvećenost
služenju Riječi: apostol
naroda je svu svoju životnu energiju trošio
na težak rad evangelizacije, a poslije
toga na poučavanje zajednica koje je
osnovao. Zbog toga ga nije ni moguće
drukčije upoznati, nego jednostavno
slušajući njegov nauk. Čini nam se da
čak ni raznovrsni opisi Djela apostolskih
ne mogu posredovati onu snagu
duha svetoga Pavla o kojoj nam svjedoče
njegove poslanice.
Iako je u Novom zavjetu od Pavlovih
poslanica ona upućena Rimljanima
postavljena na prvo mjesto, ona nije najstarija,
nego je to Prva poslanica Solunjanima.
Sada se želimo pobliže upoznati
s ovom najstarijom poslanicom.
Kako je nastala
Prva poslanica Solunjanima?
Prva poslanica Solunjanima manje
je poznati spis svetoga Pavla. Za bolje
razumijevanje sadržaja poslanice potrebno
je poznavati okolnosti njezina
nastanka.
Apostol Pavao u Solun stiže oko
49. godine tijekom svog drugog misijskog
putovanja. Onamo dolazi iz mjesta
Filipi, gdje je već osnovao zajednicu. U
Solunu je Pavao morao ostati duže vremena
- suprotno izvješću Djela apostolskih,
gdje se spominje boravak od
samo dva-tri tjedna - jer po svjedočanstvu
poslanice, u Solunu je on razvio široku
djelatnost. Na kraju protivnici
pokreću pobunu protiv njega i on mora
napustiti grad (usp. Dj 17,10). Preko
Bereje i Atine stiže u Korint i tamo čeka
pomoćnike, Silu i Timoteja, koji mu donose
vijesti o prilikama u Solunu. Vijesti
su dobre: zajednica solunskih kršćana
je izdržala prve poteškoće i njena vjera
je usred neprilika ostala čvrsta. Evanđelje
se iz Soluna čak i dalje širilo (usp.
1,7-8). Pavao je ponosan na svoju duhovnu
djecu - "Ta tko li će biti naša
nada, radost ili vijenac dični - zar
možda ne i vi? - pred Gospodinom
našim Isusom o njegovu Dolasku?"
(2,19) - želio bi otići u Solun da ih još
više učvrsti u vjeri, ali to mu zbog protivnika
nije bilo moguće. U međuvremenu
je započeo plodni rad u Korintu,
koji nije mogao napustiti. On ipak želi
da kršćani iz Soluna osjete njegovu duhovnu
blizinu, te im stoga odlučuje napisati
pismo.
Prva poslanica Solunjanima je
dakle nastala u nedostatku boljeg rješenja.
Možemo reći, kako baš i nije bilo
neophodno napisati ovo pismo, jer je zajednica
solunskih kršćana dokazala
svoju vjernost Kristu. Sadržaj poslanice
je dosta jednostavan: sveti Pavao govori
o solidarnosti i ohrabruje svoju dragu
djecu za ustrajnost. Ipak ovaj spis je u
nečemu sasvim poseban: to su prve
stranice Novoga zavjeta. Apostol Pavao
se prije petnaest godina obratio, iza
sebe ima već dobar dio svog životnog
rada. Ova poslanica će pokrenuti novo
razdoblje u njegovu djelovanju, jer
odatle mu ideja za pisanje drugih velikih
poslanica, preko kojih će njegov
nauk djelovati stoljećima sve do danas.
Pitanja Solunjana o sudbini
"usnulih"
Iako Pavao hvali ustrajnost solunskih
kršćana, ipak on smatra kako je potrebno
"nadoknaditi manjkavosti njihove
vjere" (3,10). To čini i onda kad
odgovara na njihova pitanja u svezi sudbine
"usnulih": što će se dogoditi s
onim kršćanima koji su umrli prije Kristova
drugog dolaska?
U počecima Crkve drugi slavni
Isusov dolazak, te s time i kraj ovoga
svijeta, bili su očekivani u vrlo skoro vrijeme.
I sam apostol Pavao je smatrao da
će se to dogoditi još za života mnogih
od njih (usp. 4,15). Jedan od poticaja
njegova misijskog djelovanja je možda
bio baš taj da prije dana velike "žetve"
za Gospodina ubere što veći urod. Taj
veliki dan je za prve kršćane značio proslavu
i pobjedu Božjega svijeta nad
ovim grešnim. Zato su ga zvali i "danom
gnjeva", iz kojega će Isus Krist spasiti
sve one koji se u njega uzdaju (usp.
1,10). Pošto su Solunjani, slijedeći mišljenje
nekih židovskih krugova (npr. Saducejaca),
smrt smatrali "carstvom
sjena", s pravom su se pitali kako će
udio u Kristovoj slavi imati oni koji su
umrli još prije njegova drugog dolaska?
Nije li za njih izgubljena svaka nada da
će moći imati udjela u slavnoj pobjedi
dobra nad zlom? Nisu li se oni uzalud
ufali u Krista?
Odgovarajući na njihova pitanja,
Pavao dopunja nedostatke njihove
vjere: nada onih "koji su usnuli u Kristu"
nije bila uzaludna, jer na dan slavnog
Dolaska oni će biti uskrišeni, čak
će i nas "koji smo živi" preteći (usp.
4,15-16). Pavao ispravlja način iščekivanja
dana Gospodnjega. U nauku prvih
kršćana bilo je prisutno mišljenje da se
oni približavaju skorom konačnom
kraju povijesti. Odlučujuća pobjedonosna
ispovijest kao odgovor na to je
Pavlova tvrdnja da je po Kristovu uskrsnuću
i po "zalogu Duha Svetoga" (2 Kor
1,22) novi Kristov svijet već sada prisutan
u našim srcima i preko nas u ovom
starom i grešnom svijetu. Mi kršćani
nosimo "prvine Duha" (Rim 8,23), tj.
obukli smo novoga čovjeka koji se obnavlja
po slici svoga Stvoritelja (usp.
Kol 3,10). U Crkvi ovaj novi svijet već
djeluje u sakramentima, jer Bog nas
preko njih preoblikuje i suobličuje sebi.
Zato apostol Pavao skoro nikad ne govori
o "kršćanima", nego ih zove "oni,
koji su u Kristu".
Točno vrijeme Kristova
dolaska
Pavao odbacuje računanje Solunjana
točnog vremena Kristova dolaska:
"Jer i sami znate, da će dan
Gospodnji doći kao kradljivac u noći"
(5,2). Ali zapravo nije ni važno znati
točno vrijeme Kristova dolaska, nego živjeti
"kao djeca svjetla" i "ne pripadati
noći i tami" (5,5). Trebamo uvijek živjeti
s Kristom: "Ta Bog nas nije
odredio za gnjev, nego da imamo spasenje
po Gospodinu našem Isusu
Kristu, koji je za nas umro da - bdjeli
ili spavali - zajedno s njime živimo"
(5,9-10). U srcu onoga, koji hodi u svjetlosti
Kristovoj, tj. po "danu" neprestano
raste Kristov život i plod njegova života
će sazrijeti do dana "žetve".
Kao i najveći dio Pavlovih poslanica,
tako nam i Poslanica Solunjanima
daje jednu vrst snimke tadašnjeg života
u počecima Crkve, iz kojih je nastala današnja
Crkva. Kroz Pavlove poslanice
možemo steći uvid u istine naše vjere
za vrijeme njihova nastajanja, te ih tako
bolje razumjeti.
|
|
|
