Duhovnost - Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD
Kršćanska molitva(3)
Što možemo moliti od Boga?
Je li naša uslišana molitva uvijek
čudo? U Bibliji "čudo" ima dvostruko
značenje. Jedno su "velika Božja djela",
a drugo su "znakovi". Znak je nešto između
dvije osobe, nešto što pretpostavlja
neku spoznaju između dvoje, da se
njih dvoje razumiju. Molitva je uvijek
znak. Tko može reći da je uslišan? To
se ne može ni na koji drugi način isprobati,
osim u odnosima. Stoga, ti znakovi
mogu biti tako maleni da ih nitko ne
može zapaziti ili toliko veliki da postaju
"velika djela Božja". Tu trebamo spomenuti
razliku između molitve i magije.
Pozitivisti, koji niječu svaku spoznaju
koja ne proizlazi iz činjenica, iz onog što
je dano, pozitivno, govore da se molitve
vrše magijskim formulama. Vidjeli smo
da znak znači da me netko razumije i da
ja njega razumijem i da je molitva riječ
koja se upućuje Nekome tko će mi odgovoriti.
A magijska formula pretpostavlja
moju snagu da ja sam poznajem
tu formulu, bez potrebe drugoga. U molitvi,
riječ kao takva nema nikakvu
snagu. Tek kad je riječ upućena na Nekoga,
onda ima snagu.
Je li svaka naša molitva
uslišana?
U evanđelju čitamo: "Sve što zaištete
u molitvi, vjerujte da ćete postići"
(Mk 11,24) Pa, ipak se tužimo: toliko
sam s pouzdanjem molio i nisam bio
uslišan! Isus nas uči da naša vjera treba
biti tako jaka da može premještati brda
(usp. Mk 11,23). Vjera u evanđelju nije
psihološki čin osjećaja povjerenja, to je
prije svega vjera u osobu Isusa Krista,
koji štogod odluči, bit će za naše dobro.
Vjerni su, dakle, oni koji slijede svoga
Spasitelja težeći da njihove želje i molbe
budu usklađene s onim što On želi. U
konkretnim slučajevima, to zahtijeva
veliku vjeru, jer Njegovi putovi nisu
naši putovi. Molitva je dakle uvijek uslišana.
Ne zbog našega glasa, već po
glasu Duha Svetoga koji moli u našem
srcu i traži za nas duhovna dobra, koja
nadilaze našu spoznaju i naše ljudske
želje. Stoga je pravo rečeno, tko moli
dobiva ono što želi, ili dobiva još nešto
više i bolje. Moliti s vjerom znači istu
stvar koju tražimo po Isusu Kristu, identificirajući
se s onim što Sin traži od
Oca. Evanđelja nam pripovijedaju da
trebamo žarko i neprestano moliti, kao
onaj koji ne prestaje kucati na vrata prijatelja,
ili ona udovica koja dosađuje
sucu (usp. Lk 11,5; 18,1). Sveti Augustin
se s pravom pita, koji je smisao ove
prispodobe. Ne možemo si zamisliti da
Bog ne čuje naše molitve. Zašto mu
onda ponavljati molitve? Augustin odgovara,
sve dok ti sam ne osjetiš to što
tražiš. Neprestana molitva snaži našu
unutarnju odluku, upire naš pogled
prema Bogu, čini da budemo još svjesniji,
kako sve ovisi od Božje pomoći.
Tada smo zreli primiti milost.
Koje molitve ne mogu biti
uslišane?
Bog ne uslišava grešnike, tvrdi ozdravljeni
slijepac iz evanđelja (usp. Iv
9,31). S druge strane, upravo je grešni
carinik otišao iz hrama opravdan (usp.
Lk 18,14). Nismo li svi mi grešnici? Nadamo
li se i mi biti uslišani kada molimo
milosrđe? Riječi ozdravljenog
slijepca iz evanđelja da "Bog ne uslišava
grešnike" znači da ne čuje molitvu upućenu
njemu za grešne stvari, kao što je
osveta bližnjemu, svjetovne i štetne
stvari. Sveti Grgur Nazijanski govori da
onaj tko moli "Oče naš" kako bi nekoga
kaznio, taj moli đavla, on je tvoj otac.
Rekli smo da možemo moliti za dobre
stvari, prikladne stvari, kako kaže sveti
Bazilije, ali trebamo i znati što je to
dobro. Drugi uvjet da bi molitva bila
uslišana jest sudjelovanje u spoznaji
Božjih otajstava. U Psalmima nailazimo
na retke koji zazivaju srdžbu Božju i
kaznu za neprijatelje. Trebamo li moliti
te Psalme? Crkveni oci odgovaraju, da!
No prije svega, trebamo mi koji živimo
pod Kristovom zakonu, voditi računa
tko su ti pravi neprijatelji. Nisu to samo
ljudi, već i demoni, još jasnije, to su konkretno
naše zle misli. Protiv zlih misli
koje uznemiruju našu pamet, zazivamo
Boga i njegovu srdžbu kako bi ti neprijatelji
mira bili uništeni, i kako ne bi
mogli zaposjesti naše srce.
Što ćemo dakle, moliti od
Boga?
Sveti Augustin nabraja: sve ono što
možemo željeti možemo u molitvi tražiti.
U liturgiji mise, nailazimo na litanije
svih mogućih potreba, duhovnih i
materijalnih. S druge strane, molitva
odgovara stupnju duhovnog napretka.
Za odgajanje naših želja, sveti Ambrozije
savjetuje: kada ti moliš, traži velike
stvari! Tko traži duhovne stvari, dodat
će mu se i materijalne, kaže Origen. Budući
da je Bog velik, rado daje velike
stvari. A mi nažalost, imamo malo srce
da bismo ih primili.
Znamo da mnogi mole za lijepo vrijeme,
za sreću, za uspjeh itd. Nije li to
loše? Radi se o sinovskom povjerenju
prema Bogu, o želji da izložimo Bogu
sve ono što nam toga trenutka leži na
srcu. Ipak se osjećamo da nisu te naše
želje uslišane. Molitva nije magijska vježba
koja vjeruje u recitiranje određenih
obrazaca. Molitva je neprestani dijalog
u kojem se postiže iskustvo da služimo
Ocu koji uvijek nama želi dobro i čija je
providnost nepogrešiva. Kada molimo,
u nama moli Duh Sveti koji bolje od nas
razumije ono što nam je potrebno, i njegov
glas je mnogo jači od našega. Uslišana
molitva je ona prema glasu Duha
Svetoga, a ne prema zahtjevima naše
glave.
Molitvu upućujemo
Trojstvenom Bogu
Kršćanski Bog je Presveto Trojstvo.
Moleći se mi smo utkani u otajstvo
razgovora božanskih Osoba. To je ono
što izražava liturgija: svaka molitva je
upravljena Ocu, po Sinu, u Duhu Svetom.
Jer samo on može u pravom smislu
reći: "Abba Oče" (Rim 8,15; Gal 4,6).
Da bismo mogli moliti, moramo biti sjedinjeni
s Kristom. A djelo je Duha Svetoga
da nas asimilira u Krista. Njegova
je milost potrebna za sva dobra djela, a
još više za molitvu.
Snaga Duha Svetoga jednaka je u
svim molitvama. Postoje sakramentalne
molitve, nepogrešive, u kojima je Duh
Sveti dan Crkvi, kao predigra budućem
nebeskom Jeruzalemu i vječnom svećeništvu
svih spašenih. Što se tiče drugih
molitava, njihova je snaga, u jednom
određenom smislu, jednaka svetosti
onih koji mole, i na način kako sudjeluju
u milosti Duha Svetoga. Stoga je i
razumljiv ideal starih monaha: posvetiti
se, sve dok naše molitve ne postanu uistinu
djelotvorna snaga u svijetu.
(nastavlja se)
|
|
|
