Početna Arhiva Duhovnost O nama Pretplata Linkovi
Broj 173
Riječ urednika
Meditacija
Aktualno
Križni put
Naša tema
Intervju
Događanja:
- iz Subotičke biskupije
- iz zemlje
- iz svijeta
Zajedno na liturgiji
Svetac mjeseca
Naš kandidat za sveca
Upoznajmo Bibliju
Duhovnost
Misije
Kršćanski stav
Kutak za katehete
Paulinum
Dječja strana
Mladi
Obitelj
Priča
Vjernici pitaju
Moralni kutak
Povijesni kutak
Kultura

Intervju - Razgovarao: mr. Mirko Štefković

Razgovor s preč. Istvánom Dobaijem, ravnateljem Caritasa Subotičke biskupije

Osnovna dužnost svakog kršćanina jest pomoći bratu u potrebi

Preč. István Dobai (1943.), osnovnu školu završio je u rodnoj Adi, potom malo sjemenište na Šalati i bogosloviju na KBF-u u Zagrebu, gdje je diplomirao 1969. godine. Za svećenika je zaređen 27. prosinca 1968. godine. Službu župnog vikara vršio je u Horgošu i Bačkoj Topoli, službu upravitelja župe u Bajši i Gunarošu, a župnikom je prvo bio u Hajdukovu, a od 1988. tu službu obnaša u župi Sv. Jurja u Subotici. Bio je članom više biskupijskih vijeća, a od 1995. predsjednik je Biskupijskoga vijeća za Caritas, a član je i Vijeća za Caritas Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda. Ravnatelj je Caritasa Subotičke biskupije, a 2004. godine imenovan je počasnim arhiprezbiterom.
Zv.: Od 2001. godine vršite službu ravnatelja Caritasa Subotičke biskupije, recite nam kako je on ustrojen?
Preč. Dobai: Budući da je Caritas djelo Katoličke crkve, on je ustrojen točno onako kako je ustrojena Katolička crkva. To znači da su mu osnova župe, odnosno župni Caritasi, tj. ljudi koji na teritoriju župe služe drugim ljudima koji su u potrebi. Uz župni Caritas postoji i biskupijski Caritas koji animira rad župnih Caritasa i pomaže ga, ali u isto vrijeme izvršava specifične socijalne zadatke, koje župni Caritas nije u mogućnosti ostvarivati. Konkretno, u našoj biskupiji je najviše razvijen rad na kućnoj njezi i pomoći u kući. Mogli bismo reći da je to glavna djelatnost biskupijskog Caritasa. No, biskupijski Caritas ne djeluje samo u Subotici, nego i u Novom Sadu, Senti, a odnedavno je započeo s radom i u Malom Iđošu. U Subotici, uz rad na terenu, u smislu pomoći ljudima da imaju životni okoliš dostojan čovjeka, takozvane gerontodomaćice rade sve oko čovjeka: pospreme kuću, operu, peglaju, nalože vatru... Kvalificirane pak sestre se brinu za samoga čovjeka: pomažu pri kupanju, previjaju rane, naprave frizuru... Uz taj posao, Caritas u Subotici ima i svoj Klub koji je otvoren za sve ljude. U Klub dolaze ljudi da se oslobode osamljenosti, izoliranosti, da ostvaruju kontakte s drugim ljudima, razgovaraju, rade u skupinama za ručne radove, za korektivnu gimnastiku itd. U Klubu se čak mogu i okupati oni koji kod kuće nemaju mogućnosti. Isto tako pomažemo starim ljudima uslugom pranja rublja, kojega poslije pranja vraćamo na kućnu adresu. To radimo samo za one koji su već do te mjere nepokretni da sami ne mogu ni to obaviti. Sve to radi se u Novom Sadu u malo manjem obujmu. Kod nas 12 ljudi obilazi grad, a u Novom Sadu na tom poslu imamo zaposlenih 8 djelatnika. U Novom Sadu je skrb za stare u obliku dnevnog boravka jača. U Senti je na terenskom radu kućne njege uposleno također 8 ljudi. Tamo pak postoji boravak, koji je nešto između dnevnog boravka i kluba. Ondje, kao i u Novom Sadu, korisnici dobiju ručak. Dnevno se u Senti okupi oko 50-60 osoba, dok ih se u Novom Sad može zbrinuti do 12. Mi u Subotici nemamo tip usluge da nudimo i ručak.
Zv.: A u Malom Iđošu?
Preč. Dobai: U Malom Iđošu su uposlene dvije djelatnice. Ondje je takav način rada tek u povojima. Naravno, to je manje mjesto pa ni potrebe nikada neće biti takvog obujma kao što su u drugim mjestima gdje djelujemo. Treba reći da su usluge Caritasa bilo da se radi o pomoći u kući, kućnoj njezi, klupskoj ili usluzi boravka, sasvim besplatne. Većim dijelom se te aktivnosti financiraju iz inozemstva, ali i lokalne samouprave sudjeluju u sufinanciranju. U Malom Iđošu je ono najveće, jer su tamo djelatnice u cijelosti plaćene od strane mjesne zajednice. Poznato je da kućna njega i pomoć u kući u Subotici postoji već odavno, a ostvaruje ih Gerontološki centar. Njihove usluge se ipak naplaćuju participacijom koja je razmjerna primanjima korisnika tih usluga.
Zv.: Ono što bi nam bilo zanimljivo znati, jest na koji način Caritas Subotičke biskupije animira župne Caritase?
Preč. Dobai: Ako smo svjesni toga da je osnova našega odnosa prema Bogu savez ljubavi, sklopljen u Isusu Kristu, koji je rekao "Ljubite se međusobno kako sam Vas ja ljubio", onda je jasno da je zajednica dužna skrbiti ponajprije za svoje članove, a onda čak i za neke druge. Promjena državnoga sustava iz komunističkoga u demokratski, pokazuje da država nastoji ostvarivati socijalnu skrb ne toliko po državnim ustanovama, nego više putem nevladinih organizacija. Izgleda da se i mi polako priključujemo tom sustavu. Zato će uloga nevladinih organizacija na polju ostvarivanja socijalne skrbi u budućnosti biti sve veća i veća. Caritas cijele sadašnje države Srbije, kao i Caritas internationalis, nastoji organizirano surađivati u ostvarivanju te socijalne skrbi.

Puno bitniji i dublji rad se mora ostvarivati na terenu u konkretnim župnim zajednicama. Slogan jednog biskupijskog Caritasa u tom smislu vrlo rječito govori: "Potreba se vidi izbliza". Ponajprije će susjed prepoznati potrebu svog susjeda, ako je kršćanin otvorene duše i srca, ne samo očiju. Dakle, briga za potrebne se ponajprije ostvaruje u župnim zajednicama. Zato je jedan od osnovnih zadataka biskupijskog Caritasa dati sugestije i po potrebi ih osposobiti za takav rad, sve koji su po župama spremni preuzeti na sebe neki koordinirani rad. Recimo konkretno, ponudili smo župama osposobljavanja za vođenje dijaloga podrške u vidu seminara. Osim toga, davali smo tečajeve za formuliranje i predstavljanje projekata. U to se uključilo 12 župa. Naime, budući sustav će biti takav da će se Caritasi sami morati natjecati za sredstva. Potrebno je znati prikazati problem, potom mogućnosti rješenja i pokazati da smo mi sposobni ostvariti taj cilj ukoliko za to dobijemo financijsku pomoć.

Trenutačno najvažniji zadatak župnih Caritasa zajedno s biskupijskim jest napraviti takozvani Strateški plan biskupijskog Caritasa, u kojem će biti zacrtani i strateški planovi župnih Caritasa. To znači da treba svjesno vidjeti i prepoznati konkretne potrebe na terenu i naći konkretna rješenja za te potrebe, ali i izvore sredstava za njihovo rješavanje. Naravno da će zajednica svojim silama nastojati sama pomoći koliko može. Za tu svrhu postoji kasa sv. Antuna u našim župnim crkvama ili sakupljanje za neku konkretnu potrebu unutar župne zajednice. No, bude i onih problema za koje su potrebna puno veća sredstva pa je potrebno iznaći mogućnosti dobivanja sredstava od države ili drugih institucija.
Zv.: Kakva je povratna informacija predstavnika župnih Caritasa koji su sudjelovali na vašim tečajevima osposobljavanja, ima li tu značajnijih pomaka na župama?
Preč. Dobai: Činjenica je da ima nekoliko vrlo aktivnih župnih Caritasa, gdje se radi doista organizirano. Nikada se ne može računati na stopostotni uspjeh, ali sigurno je da kad ljudi dobiju neke informacije i vide kako drugi rade, dobiju ideje kako bi i oni to mogli činiti na svom terenu. Kao primjer navodim župu Sv. Jurja u Subotici koja ima veliko iskustvo. Mnogi ljudi su doznali za sakupljanje odjeće u ovoj župi pa nam dovoze odjeću, a mnogi onda dolaze i to odnose. Vidimo do koje mjere to za ljude može biti velika pomoć, a rekao bih, grijeh je baciti upotrebljivu odjeću u smeće. Ako se ljudima ponudi to da smo spremni posredovati, tj. primiti odjeću od onih kojima ona više nije potrebna ali je još u dobrom stanju, a imamo mogućnosti to nekome dati, onda je to dobro posredovanje. Čak i u svezi s nekim namještajem imamo takvih pokušaja posredovanja. Nemamo skladište pa namještaj ne možemo držati na jednom mjestu, ali smo već dosta posredovali u poklanjanju namještaja raznim obiteljima.
Zv.: U tom odnosu između dvije razine Caritasa, znači da onaj biskupijski može pomoći župnima da se bolje organiziraju, zar ne?
Preč. Dobai: Apsolutno. To je najosnovnije poslanje biskupijskoga Caritasa u odnosu na župne Caritase. Sada je već davno prošlo vrijeme kada je biskupijski Caritas mogao davati pakete, ogrjev, itd. Caritas Europe kaže da više takve pomoći za nas nema. To nam mora biti jasno. U tom smislu takvu pomoć nikako ne možemo ni posredovati.
Zv.: Možda bi to značilo da trebamo shvatiti kako nismo toliko siromašni da ne možemo pomoći jedni drugima?
Preč. Dobai: Mislim da je najbitnije da u svijesti vjernika jedne župne zajednice postane jasno kako oni kao zajednica nisu tako siromašni da ne bi, upravo kao zajednica, nekima od svojih mogli pomoći. Samo je potrebno postati svjestan da to nije neki hobi koji netko ima a netko nema, nego najosnovnija dužnost svakog kršćanina da pomogne bratu u potrebi. To može činiti sporadično, nekada u izvanrednoj prilici, ali je dužan to raditi i organizirano kao član konkretne župne zajednice.
Zv.: Što Caritas Subotičke biskupije radi na propagiranju tj. boljem upoznavanju javnosti sa svojim djelovanjem, kako bi onda mogao više posredovati to dobro koje dobije?
Preč. Dobai: Isus kaže: "Neka ti ne zna desnica što čini ljevica". U tom smislu, Caritas se ne želi hvaliti, no, u isto vrijeme djelatnost Caritasa mora biti prisutna u javnosti da bi društvo kao takvo prepoznalo mogućnosti i kapacitete Caritasa, pa da mu se povjeri neka služba koja je do sada bila - recimo tako - državna služba. Zato mi nastojimo, vrlo smjerno ali ipak ustrajno, pokazivati što se radi. Sad konkretno imamo projekt u suradnji s Caritasom iz Linza uz financijsku podršku austrijske Vlade, da se akreditira mala škola za osposobljavanje nezaposlenih ljudi za djelatnost u kućnoj njezi i pomoći u kući. Zapravo, u svim općinama u strateškom planu socijalne skrbi postoji plan osnutka takve službe pomoći i njege u kući. Caritas radi na tomu da se osposobljavanje tih ljudi povjeri Caritasu, putem akreditacije male škole. U tom smo se poslu susreli s toliko vrhunskih stručnjaka naše države i ministarstava, pa se jednostavno vidjelo što Caritas radi, jer mnogi uopće nisu ni znali da Caritas postoji.

/Mislim da je najbitnije da u svijesti vjernika jedne župne zajednice postane jasno kako oni kao zajednica nisu tako siromašni da ne bi, upravo kao zajednica, nekim od svojih mogli pomoći./
Zv.: Što se pak, s druge strane, čini oko popularizacije Caritasa po župama kako bi naši vjernici vidjeli da i oni mogu činiti toliko dobra, a da je netko spreman posredovati u njihovu činjenju dobra potrebnima?
Preč. Dobai: Strateškim planom nacionalnoga Caritasa, predviđeno je da u budućim mjesecima obiđemo sve župe s našim volonterima koji će prikazati svoja iskustva i pozvati ljude da i oni razmisle što bi oni sami mogli raditi na svom području. To je predviđeno, no kada ćemo i kako to početi ostvarivati pitanje je organizacije, ali svakako da ćemo to uraditi.
Zv.: Mala misija Zvonika u tom smislu može biti i ta da i dalje objavljujemo članke o djelovanju Caritasa i iskustava ljudi koji u njemu djeluju.
Preč. Dobai: Bilo bi dobro da osim Zvonika i drugi listovi objavljuju vijesti o tomu. Zvonik je u tomu toliko redovit da onaj koji imalo prati ono što se u njemu objavljuje, taj već mora biti svjestan do koje mjere je Caritas zapravo treći stup života Crkve. Uz naviještanje Evanđelja u što spada i katehizacija, uz liturgiju koja obuhvaća sve sakramente, treći stup života Crkve jest Caritas. Ako jedna župna zajednica nije aktivna na karitativnom polju, onda joj fali taj treći stup.
Zv.: Progovorili smo malo o volonterima, ali više je to bilo o djelatnicima Caritasa. Na koji način se može postati volonterom Caritasa?
Preč. Dobai: Volonterom se ne smatra onaj tko nekada učini nešto dobro, nego onaj koji je u krugu svoje župne zajednice ili recimo okupljen oko službe kućne njege, spreman prihvatiti raditi određeni broj sati i o tomu izvijestiti voditelja volontera. Osoba se treba javiti župniku za župni Caritas, ili ako živi u gradu gdje je razvijena služba kućne njege i pomoći u kući, onda se treba javiti voditelju volontera u toj službi, pa će mu ta osoba povjeriti neke ljude. Župnik svakako poznaje barem neke od potrebnih na teritoriju svoje župe. Po pravilniku naših župa, u sklopu pastoralnih vijeća postoji i odjel za Caritas. Naravno da taj odjel ima pročelnika koji bi trebao animirati ljude, okupiti ih, organizirati za njih sastanke na župi u određeno vrijeme da se međusobno podržavaju, izmjenjuju iskustva i jednostavno povjeravaju jedni drugima komu bi i kako trebalo pomoći.
Zv.: Tko su Vaši najbliži suradnici u vođenju Caritasa Subotičke biskupije?
Preč. Dobai: Većina osoba koja je i sada aktivna u vođenju Caritasa je još s početka našega djelovanja. Tadašnji suradnici su izrasli kasnije u djelatnike Caritasa u tom smislu da su zapošljavani. Jedino je koordinator u Subotici nov čovjek koji kod nas radi godinu dana. Djelatnici na terenu su odabrani putem natječaja, a i župnici i katehete su mogli predlagati ljude koje smatraju duhovno zrelima za taj posao. Odlaziti ljudima u kuću i tamo im pomagati nije dosta samo radi toga da imam neko zaposlenje. Caritasov djelatnik uvijek mora ostati i volonter. To znači da će uvijek dati nešto više od onoga što mu je dužnost. To znači da uvijek pristupa s ljubavlju, ne samo s nakanom da najbolje izvrši zadatak, nego da baš ljubi tu osobu, da joj služi s ljubavlju.

/Uz naviještanje Evanđelja u što spada i katehizacija, uz liturgiju koja obuhvaća sve sakramente, treći stup života Crkve jest Caritas. Ako jedna župna zajednica nije aktivna na karitativnom polju, onda joj fali taj treći stup./
Zv.: Što Caritas čini redovito da svojim djelatnicima i volonterima pruži duhovnu okrjepu, kako bi mogli biti takvima kako ste upravo rekli?
Preč. Dobai: Godinama smo imali kvalifikacijska predavanja za njih na kojima smo ih stručno osposobljavali, a mogli su dolaziti i volonteri. Za duhovnu izgradnju im dva puta godišnje upriličimo duhovne vježbe. Idemo s njima na hodočašća. Ovdje u Subotici se redovito prije odlaska na rad sastanu, iznesu svoja najnovija iskustva i probleme, o tomu onda međusobno razgovaraju i s molitvom kreću na posao. Dakle, u tim se ljudima uvijek nastoji podržavati duh ljubavi služenja. Inače se može dogoditi da čovjek izgori. Mi nastojimo doista puno činiti na tomu da naše djelatnice ne izgore u tom smislu i da se stalno obnavljaju, da budu stalno tako duhovno jake i svježe za službu.
Zv.: Možda u ovom vremenu korizme, na temelju ovoga što je rečeno o Caritasu, ujedno pored poziva na post i na odricanje, na sabranost, korizma može biti vrijeme jačeg i intenzivnijeg poziva na dobra djela?
Preč. Dobai: To je samo po sebi razumljivo. Kad više molimo i postimo, vršimo djela milosrđa. To ne znači samo da ću nešto dati, nego ću sam vršiti djela milosrđa. Bit ću otvoreniji, osjetljiviji za potrebe drugoga čovjeka, pa ću posjetiti više onih koji su osamljeni, otići osobno darovati vrijeme toj osobi, sam ću pronaći onoga tko je zaista u potrebi i odnijeti mu hrane, ako mu je ona potrebna. Mogu u župnom Caritasu pronaći odjeću za osobu koja ju treba, a nije u mogućnosti sama doći itd. Osobni angažman je najvažniji.
Poznato je da svi duhovni velikani govore o tomu da je čovjek kada posti u korizmi, dužan dati potrebnima ono što je u tom postu uštedio. Tek je onda post pravi kada dajemo drugima. U našoj biskupiji je preporučeno da se na Veliki četvrtak na misu Večere Gospodnje donese ono što je ušteđeno kroz korizmu. U nekim se župama to ostvaruje, u drugima ne tada, ali bi svakako bilo najosnovnije da se pronađe način da zaista ono što smo uštedjeli postom damo potrebnima. Na koji način će koja župa to ostvariti, to je uvijek pitanje suradnje župnika s Karitativnim odjelom Pastoralnoga vijeća, ali se sigurno može naći način da se to ostvaruje. Naravno, svaki čovjek može sam svoj dar dati potrebnima. Najizravnija pomoć je ta kada prepoznam potrebu drugoga i tako reagiram, poručio je preč. Dobai svim vjernicima kad je u pitanju odricanje u korizmi.