Vjernici pitaju - Odgovara: dr. Andrija Kopilović
Miješanje Crkve u zakonodavstvo
Ovih dana se u tisku podigla velika
"medijska prašina" oko vijesti da
su crkve i vjerske zajednice intervenirale
na prijedlog Zakona o zabrani
diskriminacije. Zanima me kada se
Crkva smije "miješati" u zakonodavstvo
Države?
Z. S., Novi Sad
U odgovoru, na početku, ističemo
princip odvojenosti Crkve od Države.
Ta odvojenost međutim ne znači sučeljavanje.
Naše vrijeme je još uvijek jako
opterećeno komunističkim nasljeđem
gdje se aktivnost Crkve svodila
samo na liturgijsko područje.
Crkva i Država su dvije stvarnosti
kao strukture, ali je narod isti koji
dijelom pripada crkvi ili vjerskoj
zajednici, a svakako je član određene
države i društva. Država ima
instrumente svoje zakonodavne i
izvršne vlasti. U demokratskim
zemljama do tih instrumenata vlasti
dolazi se slobodnim izborima.
Pretpostavka je da su izbori slobodni
i da su ljudi izabrani u bilo
koje područje vlasti svjesno preuzeli
odgovornost za vršenje svoje
službe zajednici kroz vrijeme na
koje su birani. Neotuđivo pravo
svakoga izabranoga je i pravo na
slobodu mišljenja, vjerovanja - na
slobodu savjesti. Ako je netko,
dakle, u bilo kojem obliku vlasti,
zadržava sva svoja naravna i stečena
prava. Nikoga se ne smije prisiljavati
da radi protiv svoje
savjesti, a pretpostavlja se da radi
po svojoj savjesti u interesu općega
dobra i odgovornosti koju je
preuzeo.
Crkva je kao zajednica strukturirana
hijerarhijski. To ne znači da u
sebe ne integrira sva naravna ljudska
prava. Dapače, Crkva je zajednica vjernika
koji se za vjeru slobodno opredjeljuju
i kojima je zagarantirano pravo da
svoju vjeru imaju, žive, svjedoče i propovijedaju.
Mi kršćani vjerujemo da je
vjera dar Božji i da je pripadnost Crkvi
sakramentalna i milosna. Mi smo zajednica
Kristovih učenika po kojima On
nastavlja svoje mesijansko djelo spasenja.
Po naravi, dakle, Crkva je božanskoga
prava. Unatoč tomu što je zajednica
ljudi, ona je u isto vrijeme i mistično
tijelo Kristovo.
Kada govorimo o kršćanima, onda
je to posebno važno naglasiti da je ta
pripadnost Crkvi otajstvena. Povijest
Crkve je puna herojskih primjera kada
su vjernici za vjeru, za uvjerenje vlastite
savjesti, za obranu božanskoga prava
svjedočili mučeništvom. Crkvi uz naslov
"jedna, sveta, katolička i apostolska"
pripada i naslov "mučenička".
Dakle, kršćanin je svjestan da biti vjernik
znači biti učenik Isusa Krista, a to u
sebe bitno ugrađuje teologiju križa i
Križni put.
Kada se dogodi da jedno društvo u
svojoj zakonodavnoj vlasti donosi takve
zakone koji se protive božanskom
pravu ili naravnom ljudskom pravu,
Crkva je dužna dići svoj glas u obranu
kako božanskog tako neotuđivog naravnog
prava. Svjesna da taj glas može
biti "plaćen" i progonstvom i klevetom,
Crkva je ipak dužna progovoriti u
obranu čovjeka, njegovih naravnih
prava, njegove savjesti i nadasve svetosti
svake osobe, božanskih institucija
kao što je ovaj puta institucija braka.
Brak nije tek ljudska tekovina nego božanska
promisao i snaga božanskog
prava.
U spomenutom prijedlogu Zakona
o zabrani diskriminacije, crkve i vjerske
zajednice su prepoznale mnoge nejasnoće
i nedorečenosti kao i kontradikcije.
Čini se da spomenuti Prijedlog
krši božansko pravo, kao i naravno ljudsko
pravo. Glas Crkve išao je samo u
tom pravcu da zaštiti neotuđivo pravo
dostojanstva ljudske osobe i napose dostojanstvo
obitelji. Crkva je Majka koja
nikoga ne postavlja na stup srama i nikoga
ne osuđuje. Međutim, ne može se
složiti da sama - kao božanska institucija
- bude isključena kao diskriminirana
iz svoga temeljnoga
prava da vjeru propovijeda, navješćuje,
brani i svjedoči.
Jasno, nitko ne mora biti vjernik.
Ako je netko postao vjernikom,
pretpostavlja se da je to
postao slobodno i da je spreman
preuzeti nauku i praksu i vrednote
zajednice u koju se uključio. Biti
unutar Crkve a nijekati vlastitoj
Crkvi da bude Majka i Učiteljica
neprihvatljivo je. Još manje je prihvatljivo
da netko izvan Crkve njoj
kao takvoj diktira "ljestvicu vrednota"
i norme moralnog ponašanja.
Oslanjajući se na božansko pravo,
Crkva će ostati uvijek u svom učenju
vjerna svome Učitelju.
U ovom slučaju sve su se kršćanske
crkve i monoteističke vjerske
zajednice osjetile pozvanima
da pomognu zakonodavcu - Državi
- da zakoni koje donosi budu u
skladu s naravnim pravom i da ne
prelaze kompetencije partnerskog
odnosa Crkve i Države.
Spomenuli ste "medijsku prašinu".
To je samo dokaz koliko smo još
nasljednici mentaliteta koji u ime slobode
ne poštuje slobodu i koji, pozivajući
se na apsolutne slobode, niječe
slobodu savjesti. Citiram završetak
priopćenja za javnost: "Preispitivanje
Prijedloga nije predstavljao napad na
bilo koga, ali je ipak izazvao kontranapad
kome je u našoj javnosti dano više
prostora i značaja nego svim ostalim događajima.
To pokazuje da je komunistički
teror, naročito prema vjeri, ostavio
teške posljedice na društvo."
|
|
|
